Poslovni broj: UsI-2133/2024-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga Suda Meri Dominis Herman, te Slobodanki Gorsensky, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja A. D., rođenog …, u mjestu E., državljanina Republike Turske, trenutno smještenog na adresi Z., kojeg zastupa opunomoćenik Z. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Z., radi međunarodne zaštite, 6. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/22-06/7054, URBROJ: 511-01-212-24-23 od 5. travnja 2024.

II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Z. B., pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-216-03/22-06/7054, URBROJ: 511-01- 212-24-23 od 5. travnja 2024., odbio zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je naložio tužitelju da u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja napusti Europski gospodarski prostor (EGP), uz upozorenje na prisilno udaljenje s područja EGP-a.

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog akta i u bitnome navodi da je tuženik pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Navodi kako je bio u policijskom pritvoru zbog svađe jer je pripadnik kurdskog naroda. Ističe kako od tada ima problema te da nije mogao realizirati svoje poslove zbog činjenice da je kurdske narodnosti, neopredjeljivanja za vladajuću stranku te stava prema vjeri. Navodi da nije mogao podnositi maltretiranje od strane službene vlasti te da mu je jedni izlaz bio napuštanje zemlje.

3. Predlaže da Sud poništi rješenje tuženika, da mu se odobri međunarodna zaštita u Republici Hrvatskoj i besplatna prava pomoć.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je ista neosnovana iz razloga iznesenih u obrazloženju osporenoga rješenja te da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve dokaze te potpuno utvrdio činjenično stanje. Ističe kako se tužitelj prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije izjasnio kao Kurd niti je isticao probleme koje je naveo u tužbi. Navodi kako je suočen s kontradiktornostima na saslušanju naveo da izjašnjavanje svoje etničke pripadnosti nije smatrao potrebnim te da inače nije imao problema zbog kurdskog identiteta. Poziva se na Priručnik Ureda visokog povjerenika UNHCR-a o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglica prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu iz 1967. godine o statusu izbjeglica prema kojima postoje u manjem ili većem obimu u mnogim društvima razlike u odnosu prema grupama, te da osobe koje se nalaze u nepovoljnijem položaju zbog različitog odnosa nisu nužno žrtve proganjanja te da će samo u određenim okolnostima diskriminacija prerasti u proganjanje, kao primjerice ozbiljna ograničenja prava osobe da zarađuje za život, prava na vjeru ili pristupa redovnom obrazovanju. Navodi da je tužitelj nakon napuštanja zemlje podrijetla dvije godine boravio i radio u Bosni i Hercegovini te da je izjavio da je u Republiku Hrvatsku stigao kako bi realizirao poslovne ideje. Slijedom navedenoga zaključuje da je tužitelj zemlju podrijetla napustio isključivo zbog ekonomskih razloga. Također navodi da se Republika Turska nalazi na listi sigurnih zemalja podrijetla.

5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

6. Sud je 30. kolovoza 2024. održao usmenu raspravu u prisutnosti tužitelja i njegovog opunomoćenika te opunomoćenika tuženika. Sud je uzeo u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke, izvršen je uvid u spis tuženika te je saslušan tužitelj uz prisutnost prevoditelja za turski jezik.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. Zakon o upravnim sporovima – Narodne novine, 36/24. – dalje ZUS), Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17. i 33/23., dalje Zakon) propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

9. Člankom 21. stavkom 1. i 2. Zakona, propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

10. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je osporeno rješenje doneseno u postupku po zahtjevu tužitelja podnesenom 28. studenoga 2022., nakon iskazane namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a prije donošenja odluke tužitelj je saslušan o čemu su sastavljen zapisnik od 29. ožujka 2024.

11. Uvidom u osporeno rješenje razvidno je da se u istome navodi sadržaj izjava tužitelja te razlozi na kojima je temeljio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Isto tako izvršena je procjena vrijednosti materijalnih činjenica i valjanost dokaza, procjena budućeg rizika. Pozivom na odredbe članka 20. Zakona, utvrđeno je da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za priznavanje azila, jer tužitelj nema osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja slijedom čega nisu ispunjeni uvjeti iz toga članka.

12. U obrazloženju tuženik navodi, kako je tužitelj izjavio da je u zemlji podrijetla napustio legalno i došao u Bosnu i Hercegovinu gdje je boravio i radio dvije godine. Izjavio je između ostaloga i da je prije upisa na fakultet 2012. – 2013. godine bio na proslavi Perzijske nove godine kada je bio priveden zbog kurdskog identiteta, a zbog čega je bio onemogućen u ostvarivanju poslovnog interesa. Izjavio je i da se u zahtjevu za međunarodnu zaštitu nije izjasnio kao Kurd i nije naveo spomenuti problem jer isto nije smatrao potrebnim i nije imao problema zbog etničke pripadnosti. Također je izjavio da uhićenje i pritvaranje nije spominjao jer je isto teško dokazivo. Naveo je i da nema veze s muslimanskom vjerom zbog čega je doživljavao optužbe da je nevjernik, a da se na zahtjevu izjasnio kao musliman automatski te da s time nema nikakve veze. Tuženik je nadalje obrazložio kako tužitelj nije imao etničke, vjerske ili političke probleme u zemlji podrijetla te da je istu napustio isključivo zbog ekonomskih razloga, a ne zbog osnovanog straha od proganjaj zbog rasne, vjerske nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, jer je i sam u izjavi nekoliko puta naveo kako je u Republiku Hrvatsku došao zbog poslovnih ideja. Također je utvrđeno i obrazloženo da tužitelju povratkom u zemlju podrijetla ne bi bio izložen postupcima koji bi predstavljali rizik od proganja i ozbiljne nepravde što je i potvrdio svojom izjavom da ne zna što bi mu se moglo dogoditi prilikom eventualnog povratka u Republiku Tursku. Osim toga tuženik je naveo i da je Republiku Tursku tužitelj napustio legalno služeći se vlastitom putovnicom koja mu je bez problema i ikakvih zabrana izdana 6. svibnja 2022.

13. U tijeku ovog spora tužitelj je u bitnome dao različit iskaz u svezi napuštanja zemlje podrijetla te je opisao posao s kojim se bavio u zemlji podrijetla (građevinom i turizmom) te da se zbog uspješnosti posla i zarađenog novca našao između države i tamošnjeg režima odnosno PKK organizacije (teroristička organizacija) koja ga je prema njegovim navodima tražila suradnju s njim što se pretvorilo u ucjenu. Izjavio je da je isto prijavljivao policiji ali da od njih nije dobio odgovor te da se boji povratka u zemlju podrijetla zbog prijetnji koje je dobivao i dok se nalazio u Bosni i Hercegovini. Naveo je i da ove razloge nije iznio u upravnom postupku, jer da je dolaskom u Republiku Hrvatsku bio u srahu i nije bio siguran što od navedenog može izjaviti te je naveo da se može vratiti u zemlju podrijetla, ali da ukoliko se poče baviti istim poslom nastaviti će se ucijene, a država mu neće pružiti zaštitu od spomenute organizacije.

14. Sukladno iznesenom, ocjenjujući cjelokupan iskaz tužitelja o razlozima napuštanja zemlje podrijetla, proganjanja, djelu proganjanja, progoniteljima, uzimajući u obzir njegove osobne okolnosti te s obzirom na procjenu budućeg individualnog rizika, Sud prihvaća utvrđenje tuženika kako ne postoji osnovan strah od proganjanja iz članka 20. Zakona. Tim više što je tužitelj kao sam i navodi zemlju podrijetla napustio legalno, jer se želio poslovno ostvariti, nije bio proganjan, nije bio izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, a nije niti priložio vjerodostojne dokaze o prijetnjama, pa stoga nisu niti ispunjeni uvjeti iz članka 21. Zakona.

15. Tuženik je valjano i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je na temelju slobodne ocjene dokaza zaključeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite, ni azila ni supsidijarne zaštite, te naveo razloge zbog kojih je utvrdio da za tužitelja povratkom u zemlju podrijetla ne bi došlo do stvarnog rizika da će tražitelj međunarodne zaštite biti izložen proganjanju, a koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

16. Nadalje, Sud ocjenjuje da je zakonit dio izreke osporenog rješenja kojom se tužitelju određuje dužnost napuštanja Europskog gospodarskog prostora u roku od 8 dana od izvršnosti odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu, jer je donesena uz pravilnu primjenu odredaba članka od 183. i 184. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22. i 151/22.), a određeni rok primjeren je i dostatan, budući se tužitelj ne može smatrati ranjivom osobom u smislu članka 182. Zakona o strancima, a posjeduje identifikacijsku ispravu.

17. Stoga je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučeno kao točki I izreke.

18. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom II izreke odobrena je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15. i 155/22.).

19. Budući da je pravnu pomoć pružio odvjetnik Z. B., točkom III izreke naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.). Odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura i trošak zastupanja na raspravi u iznosu do 500,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 1.250,00 eura.

U Zagrebu, 6. rujna 2024.

Sutkinja:

Meri Dominis Herman, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).