Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-753/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. R., OIB: …, iz R., tužitelja L. R., OIB: …, iz R., zastupanih po punomoćnici E. S. J., odvjetnici u R., protiv tuženice E. O., OIB: …, iz R., i tuženika H. J., OIB: …, iz R., zastupanog po punomoćnici M. B. K., odvjetnici u R., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-796/2023-35 od 29. ožujka 2024., na sjednici vijeća 5. rujna 2024.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužitelja te ukida presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-796/2023-35 od 29. ožujka 2024. pod točkama I., II. i IV. izreke presude i u tom ukinutom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u fazu novog prethodnog postupka.

II. U nepobijanoj točki III. izreke presude i rješenju, prvostupanjska presuda i rješenje ostaju neizmijenjeni.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

''I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da Ugovor o darovanju nekretnine, sklopljen 11. listopada 2008. godine između 1. tuženice E. O. i 2. tuženika H. J., kojim je 1. tuženica E. O. na 2. tuženika H. J. prenijela vlasništvo na posebnom dijelu nekretnine, označene kao k.č.br. 2660, kuća br. 346 i štala u predjelu B., površine 169 čhv, upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci u z.k.ul. 751 iz K.O. K., i to 1. suvlasnički dio: 442/1000, ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1), stan broj 1 u prizemlju zgrade, sastavljen od 3 predprostora, kuhinje, dvije kupaonice i 5 soba, ukupne površine 148,71 m2, gubi učinak prema tužiteljima 1. B. R. i 2. L. R. u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje njihovih tražbina, i to tražbine 1. tužitelja B. R. u iznosu od 89.956,93 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 29.025,16 eura teku od 24. listopada 2009. godine do isplate, a na iznos od 60.931,77 eura od 24. srpnja 2010. godine do isplate te tražbine 2. tužitelja L. R. u iznosu od 19.796,19 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. listopada 2009. godine do isplate, kao i troškova parničnog postupka koji se pred Trgovačkim sudom u Rijeci vodio pod poslovnim brojem P-1464/2009 u iznosu od 3.405,38 eura u odnosu na 1. tužitelja B. R. i 3.405,38 eura u odnosu na 2. tužitelja L. R., sa zakonskim zateznim kamatama koje na te iznose teku od 13. studenog 2010. godine do isplate, a u odnosu na 1. tužitelja B. R. i od troškova sastavljanja revizije u iznosu od 1.686,69 eura s kamatama koje teku od 24. prosinca 2021. godine do isplate.

2. tuženik H. J. dužan je trpjeti namirenje opisanih tražbina 1. tužitelja B. R. i 2. tužitelja L. R. prodajom posebnog dijela nekretnine označene kao k.č.br. 2660, kuća br. 346 i štala u predjelu B., površine 169 čhv, upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci u z.k.ul. 751 K.O. K., i to 1. suvlasnički dio: 442/1000, ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1), stan broj 1 u prizemlju zgrade, sastavljen od 3 predprostora, kuhinje, dvije kupaonice i 5 soba, ukupne površine 148,71 m2.“

II. Nalaže se tužiteljima 1. B. R. i 2. L. R. da 2. tuženiku H. J. naknade troškove postupka, u iznosu od 9.000,00 eura (slovima: devet tisuća eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 29. ožujka 2024. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. II., a do zatraženog iznosa od 15.350,00 eura, s kamatama koje su zahtijevane počevši od presuđivanja do isplate, zahtjev 2. tuženika H. J. za naknadu troškova postupka odbija se.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja 1. B. R. i 2. L. R. za nadoknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 28.279,74 eura, s kamatama koje su zahtijevane počevši od presuđivanja do isplate.''

te rješenje čija izreka glasi:

''I. Utvrđuje se da je u podnesku, koji su tužitelji B. R. i L. R. dostavili sudu 24. listopada 2023. godine, tužba preinačena.

II. Utvrđuje se da je moguća preinaka iz t. I. ovog rješenja, do koje je došlo tijekom (nove) glavne rasprave, po pravomoćnosti odluke o dopuštenosti ponavljanja postupka.

III. Budući da sud smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje donosa među strankama, dopušta se preinaka tužbe opisana u t. I. ovog rješenja.''

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobijaju tužitelji u točkama I., II. i IV. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu i preinačiti presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženici nisu odgovorili na žalbu.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja radi pobijanja ugovora o darovanju nekretnina od 11. listopada 2008. (dalje: ugovor o darovanju) sklopljenog između E. O. kao darovateljice i H. J. kao daroprimatelja, predmet kojeg je nekretnine označene kao kč.br. 2660, kuća br. 346 i štala u predjelu B., površine 169 čhv, upisana u zk.ul.br. 751 k.o. K., i to 1. suvlasnički dio: 442/1000, ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1), stan broj 1 u prizemlju zgrade, sastavljen od 3 predprostora, kuhinje, dvije kupaonice i 5 soba, ukupne površine 148,71 m2, u dijelu potrebnom za namirenje tražbine tužitelja B. R. u iznosu od 89.956,93 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama, tužitelja L. R. u iznosu od 19.796,19 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama, troškova parničnog postupka vođenog pred Trgovačkim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem P-1464/2009 u iznosu od 3.405,38 EUR-a za svakog tužitelja s pripadajućim zateznim kamatama te troška sastava revizije po tužitelju B. R. u iznosu od 1.686,69 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama, te zahtjev da je tuženik H. J. dužan trpjeti da tužitelji svoja potraživanja prema tuženici E. O. namire prodajom predmetne nekretnine.

6. Prvostupanjski sud, nakon što je konstatirao da je pravomoćnim rješenjem istog suda poslovni broj P-636/2017-21 od 11. travnja 2023. dopušteno ponavljanje postupka u odnosu na tužitelje B. R. i L. R. te je u odnosu na iste ukinuta presuda istog suda poslovni broj P-636/2017-11 od 28. prosinca 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga što tužitelji nisu dokazali dospjelost svoje tražbine obzirom je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1248/2011-6 od 3. ožujka 2015. preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1464/2009-34 od 12. studenoga 2010. pod točkom I. izreke na način da je odbijen zahtjev tužitelja kao neosnovan (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1248/2011-6 od 3. ožujka 2015. u dijelu pod točkom I/1 izreke i rješenju ukinuta je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-284/2015-3 od 13. travnja 2021. u odnosu na tužitelja B. R., a odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2301/2015 od 20. listopada 2021. ukinuta je u odnosu na tužitelja L. R. – napomena ovog suda), polazeći od sljedećih činjeničnih utvrđenja:

- da je nesporno ugovorom o darovanju tuženica darovala tuženiku nekretninu upisanu u zk.ul.br. 751 k.o. K., kč.br. 2660, kuća br. 346 i štala u predjelu B., površine 169 čhv i to 1. suvlasnički dio: 442/1000, ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1), stan broj 1 u prizemlju zgrade ukupne površine 148,71 m2,

- da iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao samovlasništvo F. B. uz zabilježbu da je prijenos vlasništva s H. J. izvršen radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 75.000,00 kn s ugovorenim naknadama i troškovima i kamatom utvrđenom ugovorom, a koji upis je izvršen 19. studenoga 2009. pod brojem Z-19370/2009 (na predmetnoj nekretnini je pod brojem Z-18436/2009 dana 29. listopada 2009. upisana zabilježba spora koji se vodi između tužitelja B. R., G. R., L. R. i D. Š. te tuženika H. J. – napomena ovog suda),

- da je presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1464/2009-34 od 12. studenoga 2010. pod točkom I. izreke naloženo tuženici E. O. isplatiti tužitelju B. R. iznos od 677.780,46 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a tužitelju L. R. iznos od 149.154,40 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te je tuženica obvezana naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 102.631,43 kn, a koja je presuda potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5512/2021-2 od 23. prosinca 2021.,

- da je neosnovan prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije, jer su tužitelji vjerovnici čija je tražbina dospjela za isplatu, te prigovor o promašenoj pasivnoj legitimaciji u odnosu na tuženika jer je tuženik osoba u čiju korist je tuženica kao dužnica poduzela pravnu radnju – darovanje, koje se pobija u ovom postupku,

- da je tužba pravodobno podnesena unutar trogodišnjeg roka propisanog odredbom čl. 71. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje u tekstu: ZOO) jer se radi o besplatnom raspolaganju,

- da iz priloženih zemljišnoknjižnih izvadaka proizlazi da je tuženica sada, a to je bila i u razdoblju od 2007. do 2009., vlasnica nekretnina upisanih u k.o. K. (R.), te nekretnina upisanih u k.o. P.,

- da iz podataka Porezne uprave proizlazi da je tuženica ostvarila dohodak od nesamostalnog rada te od imovine i imovinskih prava,

zaključuje da tužitelji, a na kojima je bio teret dokazivanja činjenice da imovina koju posjeduje tuženica nije dostatna za podmirenje njihovih pravomoćno utvrđenih tražbine, nisu dokazali da ih imovno stanje tuženice nakon darovanja predmetne nekretnine stvarno onemogućuje kao vjerovnike u ostvarenju njihovih tražbina, jer iz priloženih pribavljenih podataka od zemljišnoknjižnih odjela i porezne uprave proizlazi da tuženica ima imovine iz koje se tužitelji mogu namiriti, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 66. st. 2. ZOO-a odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan, obzirom iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi insolventnost tuženice kao dužnice.

7. Tužitelji, obrazlažući žalbu, osporavaju zaključak prvostupanjskog suda da je teret dokazivanja opsega tuženičine imovine i nemogućnost namirenja njihovih tražbina na tužiteljima, te smatraju da su upravo tuženici bili dužni predložiti dokaze radi utvrđivanja vrijednosti imovine navedene u dostavljenim zemljišnoknjižnim izvacima, a u prilog svojih navoda pozivaju se na recentnu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluke Rev-256/2014-2 od 5. veljače 2019., Rev-3245/2015-2 od 30 listopada 2018.) iz koje u bitnome proizlazi da je na tuženicima teret dokazivanja da imaju drugu imovinu dostatnu za podmirenje tražbine tužitelja (vjerovnika). Ističu da su bezuspješno pokušali naplatiti svoju tražbinu na novčanim sredstvima tuženice, te da su pokrenuli i ovrhu na tuženičinoj nekretnini u kojoj živi, ali je ista opterećena založnim pravima financijskih institucija i upitno je da li će se i u kojem iznosu uspjeti namiriti obzirom na propisani redoslijed namirenja u ovršnom postupku.

8. Odredbom čl. 66. st. 2. ZOO-a propisano je da se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. U smislu citirane zakonske odredbe vjerovnici (ovdje tužitelji) dužni su dokazati stvarnu ili vjerojatnu nemogućnost namirenja svoje tražbine, a što su tužitelji i dokazali činjenicom neuspješnog namirenja iz ovršnih postupaka (u spisu Ovr-749/2022 provodi se ovrha na nekretnini tuženice koja je opterećena založnim pravima i neizvjesno je namirenje tužitelja, te se provodi i ovrha na mirovini koja je prema podacima HZMO R. dugoročno opterećena), dok je s druge strane, dužnik (ovdje tuženica) dužna dokazati da ima imovinu iz koje bi se tužitelji u cijelosti mogli namiriti.

9. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Odredbu čl. 221.a ZPP-a, a koja propisuje da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, prvostupanjski sud može primijeniti tek kada izvede i ocjeni dokaze koje je stranka (na kojoj je teret dokazivanja) predložila na pravno odlučne činjenične tvrdnje.

10. Kako je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev iz razloga što tužitelji nisu dokazali da imovina koju posjeduje tuženica (nekretnine u vlasništvu tuženice u k.o. P. i k.o. K. i dohoci prema podacima porezne uprave) nije dostatna za podmirenje njihovih tražbina, odnosno da nisu dokazali insolventnost tuženice, a u smislu odredbe čl. 66. st. 2. ZOO-a teret dokazivanja činjenice da ima imovinu iz koje se vjerovnici mogu namiriti je na dužnici (ovdje tuženici), to je prvostupanjski sud povrijedio procesne odredbe o dokazivanju, te počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 219. st. 1. ZPP-a koja je utjecala na pravilnost pobijane presude, a ujedno je zbog takvog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda ostvaren i žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega ovaj sud ne može ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

11. Naime, iz priloženih presuda Trgovačkog suda u Rijeci i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske proizlazi da dug tuženice prema tužiteljima iznosi oko 118.000,00 EUR-a (samo s osnova glavnice). Iz priloženih zemljišnoknjižnih izvadaka Zemljišnoknjižnog odjela Pag proizlazi da je tuženica upisana kao suvlasnica nekretnina u zk.ul.br. 7646 (oranica sa 1930 m2 u 45/150 i 9/60 dijela), 424 (oranica sa 230 m2 u ½ dijela), 773 (vinograd, oranica i pašnjak sa 1409 m2 u 9/30 dijela), 1572 (vinograd, pašnjak i oranica sa 4225 m2 u 1/10 dijela) i 7647 (oranica sa 261 m2 u ½ dijela), a u k.o. K. upisana je kao vlasnica etažnog vlasništva (E-3) stan broj 3 na drugom katu u zk.ul.br. 3181, dok iz podataka Porezne uprave Ispostave R. je razvidno da je tuženica u 2007. ostvarila dohodak u iznosu od 5.180,00 kn, a u 2008. u iznosu od 12.185,60 kn, dok u 2009. nije ostvarila nikakav dohodak, te da je korisnica mirovine koja je dugoročno opterećena u dozvoljenom iznosu.

12. Obzirom da tuženica niti na jednoj nekretnini u k.o. P. nije upisana kao samovlasnica, da je nekretnina u k.o. K. opterećena založnim pravima, da je mirovina tuženice opterećena do zakonom propisanog iznosa, te da tuženici u tijeku postupka nisu tvrdili niti dokazivali da bi tuženica ostvarivala kakve druge prihode, to se za sada činjenično stanje ne može smatrati pravilno i potpuno utvrđenim, a kako to osnovano ukazuju i tužitelji u svojoj žalbi. Pri tome valja istaknuti da prema odredbi čl. 66. st. 2. ZOO, nije potrebno da je dužnik potpuno insolventan i da nema nikakve imovine iz koje bi vjerovnik mogao namiriti svoju tražbinu, već je dovoljno da nema dostatnih sredstava za namirenje vjerovnikove tražbine, pa činjenica da tuženica ima u suvlasništvu određene nekretnine i u vlasništvu založnim pravima opterećenu nekretninu, bez navođenja vrijednosti tih nekretnina, ne govori u prilog njezine solventnosti, niti se, protivno stavu prvostupanjskog suda (koji te podatke nije cijenio kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP-a), može smatrati da su tuženici time dokazali da tuženica ima imovinu iz koje se može provesti namirenje tužitelja kao njezinih vjerovnika.

13. Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti žalbu tužitelja kao osnovanu te primjenom odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 370. PP-a ukinuti pobijanu presudu pod točkom I. izreke presude, a posljedično tome i u odluci o trošku (točka II. i IV. izreke presude) te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u fazu novog prethodnog postupka temeljem čl. 377. st. 1. ZPP-a, a koja se odredba u ovom konkretnom slučaju primjenjuje temeljem čl. 108. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 80/2022)..

14. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu na koju mu je ukazano u ovom rješenju, te će na novom pripremnom ročištu sukladno čl. 288.a ZPP-a raspraviti sa strankama sva sporna pitanja na koja upućuju žalbeni navodi tužitelja, nastojati da stranke dopune nepotpune navode o odlučnim činjenicama te označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na njihove navode, vodeći računa da je teret dokazivanja solventnosti tuženice kao dužnice, odnosno da tuženica ima drugu imovinu dostatnu za podmirenje tražbine tužitelja kao vjerovnika, na tuženicima (sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama poslovni broj Rev-3245/2015-3 od 30. listopada 2018., Revd-2192/2020-2 od 8. rujna 2020., Rev-256/2014-2 od 5. veljače 2019.). Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud će sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sve dokaze kritički ocijeniti i donijeti novu odluku kojom će odlučiti o zahtjevu tužitelja, kao i o cjelokupnim troškovima parničnog postupka.

15. U nepobijanoj točki III. izreke presude i rješenju, prvostupanjska presuda i rješenje ostaju neizmijenjeni.

U Varaždinu, 5. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun, v.r.