REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-66/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. UL, zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 1. i 3. i čl. 153. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 126/19. i 84/21. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Županijskog suda u Rijeci od 4. srpnja 2023. broj K- 21/2022-106 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 15. studenog 2023. broj I Kž-310/2023-11, u sjednici održanoj 5. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se zahtjev os. UL za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Rijeci od 4. srpnja 2023. broj K-21/2022-106 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 15. studenog 2023. broj I Kž-310/2023-11 UL je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina zbog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 1. i 3. i čl. 153. st. 1. i 2. KZ/11., kaznenog djela tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11., kaznenog djela iznude u pokušaju iz čl. 243. st. 3. u vezi sa st. 1. i čl. 34. KZ/11. te kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz čl. 235. st. 1. KZ/11., sve počinjeno na štetu SL.

2. Osuđenik je putem branitelja Vlade Vladike, odvjetnika u Rijeci, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) „zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u članku 469. točka 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku“ i „zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavak 1. točka 1., 5., 9., i 10., odnosno u članku 468. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku“. Predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine presudu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske i predmet vrati na ponovno postupanje.“

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. -odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. - dalje: ZKP/08.).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu prije svega kritizira argumente drugostupanjskog suda kojima su otklonjene žalbene zamjerke o ocjeni dokazne građe, sugerirajući da je iskaz oštećenice nevjerodostojan („Oštećena … zapravo neprestano prilagođava svoj iskaz trenutnim potrebama i probicima u kaznenom postupku …“). Tvrdi da iskaz nema potporu u drugim dokazima, pri čemu da je proizvoljan zaključak suda o truležnim promjenama na tikvici zbog čega na tom predmetu penetracije u spolovilo oštećene nisu nađeni biološki tragovi, da nema ozljeda na spolovilu, a nema ni utvrđene ozljede na glavi uslijed udara čašom, što sve govori u prilog zaključku „… da oštećena u odnosu na ovaj događaj izmišlja činjenice, što međutim ne kod suda utječe na vjerodostojnost njezinog iskaza.“ Osim uvodno naznačenih povreda zakona, po mišljenju osuđenika „… razlozi navedeni u obrazloženju presude glede utvrđenja odlučnih činjenica u vezi silovanja, uopće ne korespondiraju sa činjeničnim opisom kaznenog djela silovanja.“ pa smatra da je ostvarena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Nastavlja kako „… nema dvojbe da krivnja počinitelja nije nedvojbeno utvrđena …“ jer je činjenično stanje utvrđeno „… isključivo na temelju iskaza žrtve …“ koja „… svojim dosadašnjim životom kao ni do sada utvrđenim psihološkim karakteristikama ne ulijeva povjerenje do te mjere da joj je moguće pokloniti bezrezervnu vjeru …“. Drži da je stoga sud postupio „… suprotno članku 9. stavak 1. ZKP-a.“ te povrijedio „… načelo in dubio pro reo iz članka 3. stavak 2. ZKP-a …“. Zaključuje kako „… nije na valjan i zakonit način dokazano da je silovanje počinjeno kako je opisano u činjeničnom opisu djela, te da je stoga za ovo kazneno djelo okrivljenika valjalo osloboditi optužbe.“ što suđenje čini arbitrarnim.

5.1. U odnosu na istaknute povrede materijalnog prava iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08. tvrdi kako za kazneno djelo iznude iz činjeničnog opisa „Nije jasno radi li se … o nepodobnom pokušaju ili pak dobrovoljnom odustanku okrivljenika …“ time da „… opisani događaj podizanja novca sa bankomata u činjeničnom opisu djela nije se dogodio na način kako je opisan, i naveden u obrazloženju presude.“ Prigovara da „… namjera okrivljenika nije pribavljanje protupravne imovinske koristi kako je to sud pogrešno utvrdio već bi se moglo … raditi o kaznenom djelu protupravne naplate iz članka 323 KZ/11 obzirom da se ovdje radi o pokušaju prisilnog podmirenja duga koji se nastoji ostvariti pritiskom na dužnika.“ Smatra da nije moguć pokušaj kaznenog djela iz čl. 243. st. 1. i 3. KZ/11. jer je djelo „… dovršeno bez obzira na to je li se počinitelj domogao protupravne imovinske koristi ili nije, …“.

5.2. Nadalje, prigovara da su pogrešno primijenjena pravila o stjecaju „… jer je iz činjeničnog opisa ovog kaznenog djela [ iz čl. 117. st. 2. KZ/11.] jasno da se ne radi o posebnom odnosno samostalnom kaznenom djelu, već se radi o dva kaznena djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 2. Kaznenog zakona od kojih je jedno konzumirano kaznenim djelom silovanja…kao težim kaznenim djelom, dok je drugo kazneno djelo iz članka 117. stavak 2. KZ/11 konzumirano kaznenim djelom iznude iz članka 243. stavak 1 i 3. KZ/11.“

5.3. Osuđenik prigovara odluci o kazni, smatra da su otegotne okolnosti pogrešno utvrđene te da brojnost kaznenih djela „… nije u ovom slučaju bilo moguće cijeniti otegotnom okolnošću jer ta brojnost proizlazi isključivo iz pogrešne primjene Kaznenog zakona ... pri čemu se na određene radnje počinjenja težeg kaznenog djela koje istovremeno predstavljaju radnje lakšeg kaznenog djela protivno zakonu primjenjuju pravila o stjecaju kaznenih djela.“

6. Iz sadržaja zahtjeva prije svega (odlomak 5.1.) proizlazi nezadovoljstvo osuđenika ocjenom dokaza i činjeničnim stanjem koje je utvrdio prvostupanjski, a potom pravilnim prihvatio i žalbeni sud. Međutim, prema čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP/08. zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske, shodno čl. 519. u vezi s čl. 511. st. 1. ZKP/08. ograničen samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva osuđenik. To znači da je u zahtjevu, osim formalne naznake zbog koje se povrede zakona podnosi, potrebno konkretno obrazložiti na koji je način povreda procesnog ili materijalnog zakona po mišljenju osuđenika ostvarena. U ovom slučaju u zahtjevu su istaknute gotovo sve povrede procesnog zakona (čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 9. i 10. ZKP/08.) koje uopće nisu obrazložene, dok naznačena povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. nije ni sadržana u katalogu povreda predviđenih u čl. 517. ZKP/08. Navedeno zakonsko ograničenje također znači da se zahtjev ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti zbog nezadovoljstva odlukom o kazni (odlomak 5.3.). Naime, ovim izvanrednim pravnim lijekom ne ispituje se jesu li niži sudovi ispravno ocijenili dokaznu građu (personalne i materijalne dokaze, vještačenja itd.) te pravilno utvrdili i vrednovali okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne.

6.1. Ovdje ipak valja reći, a glede tvrdnje osuđenika kako „Brojnost kaznenih djela … nije u ovom slučaju bilo moguće cijeniti otegotnom okolnošću …“, da su sudovi temeljito i zakonito obrazložili odluku o kazni vodeći računa o okolnostima iz čl. 47. KZ/11. kod odmjeravanja kazne za svako kazneno djelo (odlomak 29. - 29.4. prvostupanjske presude) odnosno onima iz čl. 51. st. 1. KZ/11. pri osudi na jedinstvenu kaznu zatvora (počiniteljeva ličnost i međusobni odnos kaznenih djela-odlomak 29.5. i 29.6. prvostupanjske presude, odlomak 10.2. i 10.3. drugostupanjske presude).

7. Nadalje, neosnovano se prigovara povredi načela in dubio pro reo iz čl. 3. st. 2. ZKP/08. i s tim u vezi smjera na tešku povredu prava na pravično suđenje u vidu arbitrarnosti pravomoćne presude.

8. Iz obrazloženja prvostupanjske presude razvidno je da se odluka o krivnji za predmetna kaznena djela temelji na prihvaćanju vjerodostojnim iskaza oštećenice kojeg je sud prvog stupnja temeljito analizirao u sklopu ostalih personalnih i materijalnih dokaza, poglavito s tim u vezi provedenog sudsko medicinskog i biološkog vještačenja te psihologijsko psihijatrijskog vještačenja oštećenice. Sveobuhvatnom argumentacijom dokazne građe prvostupanjski sud otklanja obranu kojom osuđenik, uz djelomično priznanje dinamike događaja u odnosu na kazneno djelo tjelesne ozljede i oštećenja tuđe stvari, negira spolni i imovinski delikt (iznudu) prikazujući terećenje oštećenice osvetom zbog raskida veze (odlomak 20. do 23.7. presude).

8.1. U žalbi koju je osuđenik podnio putem branitelja (odvjetnika Andreja Bašovića) prvostupanjska presuda je pobijana zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona („pogrešne primjene materijalnog prava“), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.

8.2. Ispitujući sadržaj žalbenih navoda drugostupanjski sud otklanja prigovor o postojanju bitne povrede odredaba kaznenog postupka (odlomak 7.), povrede kaznenog zakona (odlomak 9.) te prihvaća žalbenu argumentaciju u odnosu na odluku o kazni (odlomak 10., 10.1., 10.2., 10.3.).

8.3. Osobito je temeljito sud drugog stupnja razmotrio sve relevantne prigovore činjenične naravi, koji se problematiziraju i u ovdje podnesenom zahtjevu. Naime, osporavajući žalbom vjerodostojnost iskaza oštećenice i s tim u vezi dokazanost kaznenih djela, poglavito penetraciju tikvicom u njeno spolovilo, žalbeni sud je jasno ocijenio dosljednost iskaza oštećenice u odnosu na bitne okolnosti događaja imajući na umu da se kriminalna aktivnost osuđenika odvijala tijekom cijele noći. Posebno su razmotreni prigovori o izostanku bioloških tragova na sredstvu penetracije (tikvici) i ozljeda spolovila referirajući se na provedena vještačenja (odlomak 8.1.), koji dokazi, protivno tvrdnji obrane, nisu kompromitirali svjedočenje oštećenice o nasilnom ponašanju osuđenika. Pored toga, drugostupanjski sud ističe da je iskaz oštećenice potvrđen činjenicom uništavanja namještaja u njenom stanu uz znakovite, uvredljive pisane poruke osuđenika (odlomak 8.2. i 8.5. -dokazanost kaznenog djela oštećenja tuđe stvari) dok je u odnosu na kazneno djelo iznude (u pokušaju) posebno razmotrio upiranje žalitelja na iskaz ZL (odlomak 8.3.). Polazeći od djelomičnog priznanja radnji kojima je ostvareno kazneno djelo tjelesne ozljede, sud drugog stupnja izrijekom otklanja i problematiziranje žalitelja o nedokazanosti udarca oštećenice čašom u potiljak, a koja tvrdnja je također usmjerena opovrgavanju iskaza oštećenice. Uz pravilnu konstataciju kako „… ta sporna jedna ozljeda nije odlučna za opstojnost kaznenog djela …“ žalbeni sud jasno ističe značaj očevidom u stanu oštećenice pronađenih fragmenata staklene čaše s vidljivim tragovima nalik na krv za koje je provedenim biološkim vještačenjem utvrđeno da se radi o DNA profilu oštećenice što također potvrđuje vjerodostojnost njenog iskaza (odlomak 8.4.).

8.4. Nakon ocjene žalbenog suda da je, protivno tvrdnjama osuđenika, činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, ispitana je i pravilnost primjene materijalnog prava. Drugostupanjski sud ispravno otklanja žalbenu tvrdnju „… da je kazneno djelo iznude konzumiralo kazneno djelo tjelesne ozljede …“ budući „… iz ocjene konkretne situacije kazneno djelo iznude, čiji je zaštitni objekt imovina, ne obuhvaća biće drugog kaznenog djela (tjelesne ozljede) u njegovom deliktnom sadržaju, čiji je zaštitni objekt tijelo čovjeka.“

9. Prema tome, drugostupanjski sud je ocijenio sve bitne žalbene razloge osuđenika, a sagledavajući obrazloženje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda te postupak u cjelini, nema dvojbe da su sudovi dali podrobna obrazloženja za činjenična utvrđenja i ocjenu dokaza te odgovore na sve relevantne žalbene zamjerke pa je bez osnova prigovor o arbitrarnosti odnosno nepravičnosti postupka. Stoga je posve netočna tvrdnja osuđenika da su sudovi činjenično stanje utemeljili „… isključivo na svom dojmu o vjerodostojnosti iskaza oštećene unatoč odsustvu svih dokaza koji bi takav njezin iskaz potvrdili …“. Pored toga valja imati na umu da do primjene čl. 3. ZKP/08. dolazi tek nakon što sud i nakon sveobuhvatne ocjene dokaza (čl. 450. st. 2. ZKP/08.) i to primjenom načela slobodne ocjene dokaza (čl. 9. st. 3. ZKP/08.) nije u mogućnosti otkloniti dvojbe oko ne/postojanja neke odlučne činjenice, što ovdje nije slučaj čime je i prigovor osuđenika o povredi načela in dubio pro reo promašen.

10. Izrekom pravomoćne presude osuđenik je, pravilnom primjenom odredbi o stjecaju, proglašen krivim za četiri kaznena djela. Iz koncepcije činjeničnog opisa razvidno je da se događaj odvija noću, počevši 5. lipnja 2022. oko 23,30 sati kada osuđenik počinje sa verbalnom agresijom na oštećenicu i odmah potom „… u nakani ozljeđivanja iste …“ nastavlja sa fizičkim napadom udarajući je rukama i nogama po tijelu („glavi, vratu, prsnom košu, trbuhu, po rukama i nogama te hvatao rukama za vrat“) što traje nekoliko sati („do 3,00 sati 6. lipnja 2022.“ i rezultira tjelesnim ozljedama sadržanim u opisu djela. Potom, ponašanje osuđenika prerasta u spolni delikt kada u prostoru kuhinje „… u nakani da ponizi …“ snažno odguruje oštećenicu koja pada na pod te joj kida gaćice i tikvicom penetrira u njeno spolovilo , dok „… ujutro po buđenju, u nakani da se nepripadno imovinski okoristi, od SL tražio da mu da 500,00 kuna, pri čemu ju je gurnuo na pod šamarajući je i udarajući nogama po rukama i bedrima te zaključavši je u dnevnom boravku tražeći karticu tekućeg računa, prisilivši je da zajedno odu do bankomata, prijeteći joj pri tom da se ponaša normalno, kao da se ništa nije dogodilo jer ako bude na bilo koji način reagirala da će razbiti i nju i prolaznike koji joj budu priskočili u pomoć, pa je žrtva u strahu s njim otišla do banke, umetnula karticu u bankomat, ali s obzirom da nije imala sredstava na računu, novac nije uspjela podignuti, …“. Prema tome, osuđenikovo je ponašanje najprije usmjereno na povredu tjelesnog integriteta oštećenice i to višekratnim udaranjem po svim dijelovima tijela, a tek potom slijedi napad na slobodu odlučivanja u seksualnoj sferi time da zbivanja tijekom večeri i jutra završavaju imovinskim deliktom, dok se u poslijepodnevnim satima osuđenik vraća u stan i čini kazneno djelo oštećenja tuđe stvari. Shodno tome, radi se o kriminalnom ponašanju upravljenim na povređivanje različitih dobara koje, uvažavajući okolnosti slučaja iziskuju jednaku pravnu zaštitu pa nema govora o prividnom stjecaju odnosno primjeni instituta konsumpcije kako se sugerira u zahtjevu.

10.1. Nadalje, činjenični opis kriminalnih radnji osuđenika sadrži sve elemente kaznenog djela iznude, a ne kaznenog djela protupravne naplate kako se sugerira u zahtjevu. Osuđenik postupa u nakani pribavljanja protupravne imovinske te uporabom sile upravljenom na oštećenicu i prijetnjom prisiljava oštećenicu na podizanje novca u koju svrhu i odlazi s njom do bankomata gdje oštećenica ne uspijeva podići novac jer nema sredstava na računu (sve sadržano u činjeničnom opisu djela). Opisane radnje pravno su označene kao kazneno djelo iznude u pokušaju (u kvalificiranom obliku-čl. 243. st. 3. u vezi sa st. 1. i čl. 34. KZ/11), kako je osuđenik i bio terećen optužnicom (a sud vezan odredbom čl. 449. st. 2. ZKP/08.).

10.2. Naime, osuđenik pravilno uočava da je kazneno djelo iznude „dovršeno bez obzira na to da li se počinitelj domogao protupravne imovinske koristi ili nije“. Drugim riječima djelo je dovršeno kad je primorana osoba nešto učinila (ili nije učinila) na štetu svoje (ili tuđe) imovine. Iz opisa djela jasno proizlazi da je oštećenica radnjama osuđenika prisiljena na podizanje novca („umetnula karticu u bankomat“) čime je djelo u formalnom smislu dovršeno. Međutim, to ne znači da „pokušaj ovog kaznenog djela nije moguć“ kako se pogrešno tvrdi u zahtjevu, time da se kod osude za pokušaj umjesto dovršenog kaznenog djela radi o povredi kaznenog zakona u korist, a ne na štetu, osuđenika, koju povredu je viši sud ovlašten korigirati u žalbenom postupku, samo povodom žalbe tužitelja i to pod uvjetom da je optužnicom stavljeno na teret dovršeno kazneno djelo. Iz navedenih je razloga ujedno promašen i prigovor o nejasnoći činjeničnog opisa radi li se o nepodobnom pokušaju ili dobrovoljnom odustanku. Stoga, kako primjenom odredbi materijalnog prava na radnje opisane u izreci presude nije povrijeđen kazneni zakon na štetu osuđenika, nije osnovan osuđenikov zahtjev zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. do 4. ZKP/08.

11. Slijedom izloženog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.) trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 5. rujan 2024.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan