REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2917/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Katarina Prelec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri d.o.o. Zagreb, Domagojeva 18, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-136/2023 od 13. lipnja 2024., 5. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-136/2023 od 13. lipnja 2024.u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 267,07 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-136/2023 od 13. lipnja 2024.odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.180,72 €, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, i to na iznos: 23,45 € od 1.02.2009. do isplate, 26,78 € od 3.03.2009. do isplate, 23,77 € od 1.04.2009. do isplate, 24,25 € od 1.05.2009. do isplate 20,34 € od 01.06.2009. do isplate 16,44 € od 2.07.2009. do isplate 17,75 € od 1.08.2009. do isplate 19,67 € od 1.09.2009. do isplate 19,46 € od 1.10.2009. do isplate 17,62 € od 1.11.2009. do isplate 21,06 € od 1.12.2009. do isplate 23,56 € od 1.01.2010. do isplate 27,59 € od 1.02.2010. do isplate 26,54 € od 1.03.2010. do isplate 31,74 € od 1.04.2010. do isplate 30,61 € od 01.05.2010. do isplate 32,98 € od 1.06.2010. do isplate 48,73 € od 01.07.2010. do isplate 1.728,38 € od 21.07.2010. do isplate pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 1.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 1.01.2023. do 31.12.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se tuženiku podmiriti tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.748,64 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. lipnja 2024. do isplate, a koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

III. Odbija se djelomično kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova u iznosu od 62,19 € sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.“

2. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka ocijenio osnovanim zahtjev na isplatu pretplaćenih iznosa prema Ugovoru o kreditu broj 9012676475, koji je Tomislav Kirin kao korisnik kredita sklopio s tuženikom. Tim Ugovorom odobren je kredit u valuti CHF i otplaćen je u cijelosti. Korisnik kredita je s tužiteljem 21. rujna 2020. sklopio Ugovor o ustupu tražbine kojim je tužitelju ustupljena tražbina koju je stekao korisnik kredita po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012676475 o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak, čime je tužitelj stupio u pravni položaj korisnika kredita. Tuženikove prigovore nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije i zastare utužene tražbine prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim. Prvostupanjski sud je stava da je ovdje riječ o dopuštenom ustupanju novčane tražbine, a to što tužitelj nije potrošač u konkretnoj pravnoj stvari nije odlučno. S tim u vezi prvostupanjski sud se pozvao na odredbe članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) i članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP). Nadalje je utvrđeno da u odnosu na tužitelja djeluje pravomoćnost presude iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni test, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) i članku 138.a ZZP-a. Pozivajući se na utvrđenja iz pravomoćne presude P-1401/12 prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju u kojem je tužiteljev prednik sklopio ugovor s ništetnim i nepoštenim odredbama. Primjenom općeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a imajući u vidu da je došlo do prekida zastare pokretanjem tužbe radi kolektivne zaštite pod poslovnim brojem P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te da je zastara počela ponovo teći nakon pravomoćnosti presude poslovni broj P-1401/12 prvostupanjski sud je zaključio da je tužba podnesena 20. siječnja 2023. podnesena prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka. S obzirom na to da su odredbe potrošačkog ugovora o kreditu koje je tuženik sklopio u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, stav je prvostupanjskog suda da je vezan tom odlukom tako da u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi nije mogao ponovo razmatrati. U odnosu na visinu potraživanja prvostupanjski sud je uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića, dipl. oec., stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz Darfin d.o.o. računovodstvo, financije i porezno savjetovanje naložio tuženiku isplatiti tužitelju ono što je tuženik primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom s kamatama na pretplaćene anuitete od stjecanja sukladno članku 323., 1115. i 29. stavku 2. ZOO-a. O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka prvostupanjski sud je odlučio na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a.

3. Protiv točaka I. i II. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka ili je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode kao neosnovane, predlaže žalbu odbiti, a presudu u pobijanom dijelu potvrditi uz naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 267,07 EUR.

5. Žalba nije osnovana.

6. Presuda je ispitana u pobijanom dijelu u granicama razloga određenih u žalbi sukladno odredbama članka 365. stavka 1. ZPP-a i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Pobijana presuda nije zahvaćena niti jednom bitnom povredom odredba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti onom iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju sadržajem žalbenih navoda upućuje žalitelj. Suprotno žalbenim navodima presuda nije proturječna, u pobijanoj presudi sadržani su jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji se temelje na pravilnoj ocjeni priloženih isprava, prvostupanjski sud je jasno i argumentirano iznio svoje stavove, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

8. Uvodno se ističe da je predmetni spor, spor male vrijednosti, a pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u sporu male vrijednosti, nije predmet ispitivanja u žalbenom postupku, pa su takvi žalbeni navodi neprihvatljivi kao žalbena osnova za ispitivanje prvostupanjske presude, budući da odredba članka 467. stavka 2. ZPP-a ne pruža zakonsku osnovu drugostupanjskom sudu, u smislu članka 370. ZPP-a provjeravati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom navedenog, ovaj sud nije odlučivao o tuženikovim žalbenim navodima kojima osporava ocjenu priloženih isprava kao ni pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Predmet postupka je tužiteljev zahtjev na isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom.

10. Utužena tražbina proizlazi iz ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita Tihomira Kirina i tuženika koji je sklopljen 27. lipnja 2007., a iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru iz članka 3. stavka 1. ZZP-a. Tim kreditom vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita određena je u valuti Republike Hrvatske i vezana je bila za švicarski franak (CHF). Ugovorom o ustupu tražbine koji su korisnik kredita i tužitelj sklopili 21. rujna 2020. korisnik kredita je svoju tražbinu ustupio tužitelju koji je podnio predmetnu tužbu i sada traži od tuženika da vrati novčani iznos kojeg je primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan primjenom ništetnih ugovornih odredaba.

11. Kod prvostupanjskog suda je vođen parnični postupak poslovni broj P-1401/12 između Potošača-hrvatske udruge za zaštitu potrošača kao tužitelja i banaka pa tako i ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom postupku donesena je presuda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. Povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača – korisnika kredita, ugovaranjem valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima kreditu bez da je prethodno potrošače – korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime su povrijeđene odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Kako je Ugovorom o ustupu tražbine od 21. rujna 2020. korisnik kredita tužitelju ustupio svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezivanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz sklopljenog ugovora to se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi odnose i na ovaj postupak. Suprotno žalbenim navodima ovaj sud smatra da je prema odredbama članka 502.c ZPP-a prvostupanjski sud vezan za utvrđenja u parnici poslovni broj P-1401/12 koja je pravomoćno okončana. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj: Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019 i Revd 221/2020 od 4. veljače 2020.

12. Ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (članak 80. stavak 1. ZOO-a). U konkretnom slučaju riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove. Suprotno žalbenim navodima zakonom nije zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac ni u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23). Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač. Pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranka u sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora.

13. Imajući u vidu nadređenost europskog prava i obvezatnost presuda suda Europske unije (C-383/18 i C-519/19) za ukazati je i na to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička) kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoju tražbinu koja mu pripada primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač. To zato što pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. Uostalom primatelj tražbine (cesonar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (tako i poslovni broj: Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023 i Rev-1153/23).

14. Zatim, ovaj sud ne nalazi osnove ni za prihvaćanje tuženikovih žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni tuženikovog prigovora zastare. Zastara tražbine po preplaćenim anuitetima uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, počela je ponovno teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, 14. lipnja 2018. Tužba u ovom postupku je podnijeta 18. siječnja 2023., što znači unutar općeg zastarnog roka od pet godina kojeg je prvostupanjski sud pravilno primijenio (članak 225. ZOO-a). S tim u vezi, upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/22.

15. U postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba. U takvom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. No, u postupku individualne zaštite, kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i sve okolnosti slučaja. Stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja se u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja. Zato je tuženik mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze. Tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili, kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-5458/2021). Pritom, za uputiti je na odredbu članka 81. stavaka 1. i 4. ZZP-a. Tom odredbom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

16. Prema tome, kako je to već naprijed i navedeno, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na tuženiku. Tuženik je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije ničim dokazao. Tuženik nije ničim dokazao da je njegovo postupanje bilo u skladu s pravilima o zaštiti potrošača. Zato je u nedostatku odgovarajućih tuženikovih dokaznih prijedloga, prvostupanjski sud pravilno zaključio da se tužitelj pravilno poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.

17. Odluka o troškovima postupka donesena je sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a i članku 155. ZPP-a i odgovarajućom primjenom odredbi Tarife o o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) koje tako određene troškove kako po osnovi i visini tuženik konkretnim žalbenim navodima nije osporavao.

18. Slijedom navedenog, kako tuženik navodima iz žalbe nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost presude u pobijanom dijelu valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude. Tužitelj je zatražio naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 267,07 EUR za koji ovaj sud nalazi da nije bio potreban u smislu odredbe iz članka 155. stavka 1. ZPP-a stoga je tužiteljev zahtjev za naknadu tog troška odbijen u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 5. rujna 2024.

Sudac

Ivana Mlinarić

Broj zapisa: 9-3086c-04f5a

Kontrolni broj: 0eaae-56d58-f1073

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Ivana Mlinarić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.