Poslovni broj: Usž-1244/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Ljiljane Karlovčan-Đurović članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja R. d.o.o., Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi mjere osiguranja naplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-881/2023-6 od 5. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 5. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-881/2023-6 od 5. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/22-01/335, urbroj: 513-04-22-2 od 30. prosinca 2022. i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/22-01/59, urbroj: 513-07-01-22-12 od 25. srpnja 2022.

2. Rješenjem tuženika od 30. prosinca 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 25. srpnja 2022., kojim je, u cilju osiguranja naplate poreznih obveza i drugih javnih davatelja tužitelju određena pljenidba i zabrana raspolaganja njegovih novčanih sredstava kod banaka.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).

Dalje u žalbi tužitelj navodi kronologiju događaja kao i slijed radnji poduzetih u postupku, a iscrpno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je uslijed niza učinjenih propusta došlo do donošenja nezakonite odluke.

Tužitelj u žalbi ukazuje na primjenu članka 171. Općeg poreznog zakona, odnosno koje sve pretpostavke je potrebno utvrditi za primjenu te zakonske odredbe, koja je smatra u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena i protumačena. Tužitelj potvrđuje točnim da je nakon provedenog poreznog doneseno porezno rješenje od 8. srpnja 2022. kojim su mu utvrđene obveze poreza na dodanu vrijednost i poreza na potrošnju u pobliže naznačenim iznosima, ali da u predmetnom slučaju nije utvrđena bilo kakva opasnost od nemogućnosti podmirenja tih obveza, koje je voljan podmiriti, a time su izostali i razlozi za poduzimanje mjere osiguranja radi naplate. Tužitelj posebno navodi da je navedena zakonska odredba primjenjiva samo u situaciji kada je riječ o neutvrđenom iznosu porezne obveze, a o čemu se ovdje ne radi, a niti je porezno tijelo na bilo koji način dokazalo vjerojatnost da bi porezni obveznik naplatu mogao onemogućiti.

Dalje u žalbi tužitelj daje iscrpan osvrt na primjenu odredbe članka 171. Općeg poreznog zakona, a dodaje da ni javnopravna tijela, a ni prvostupanjski sud nisu dali valjane i relevantne razloge zbog kojih smatraju da je bilo zakonske osnove za određivanje mjere osiguranja naplate. Tužitelj ističe i da je u svakom pojedinom slučaju nužno utvrditi jesu li priroda i opseg mjere razmjerni okolnostima predmetnog slučaja, a s time u vezi ocijeniti je li u konkretnom slučaju došlo do povrede načela razmjernosti. Dodaje i da određena mjera osiguranja naplate ima i druge štetne posljedice za tužitelja, a prije svega vezano uz daljnje poslovanje i mogućnost raspolaganja sredstvima, a tim više smatra da je bilo moguće primijeniti manje otegotnu mjeru od određene.

Dalje u žalbi tužitelj napominje da je iz njegovog postupanja vidljivo da izvršava svoje obveze i podmiruje poreze i druga javna davanja, a što dodatno upućuje da ni podmirenje predmetne obveze nije dovedeno u pitanje. Nadalje u žalbi tužitelj ističe i druge razloge koji se tiču pravilnosti rješenja kojim mu je utvrđena predmetna porezna obveza, odnosno usporednom metodom (usporedbom s dva ugostiteljska objekta), zbog čega dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost takvog postupka.

Zaključno, tužitelj smatra da ni javnopravna tijela, a ni prvostupanjski sud nisu valjano obrazložili razloge za donošenje mjere osiguranja naplate, a niti su za iznesena stajališta iznijeli relevantne razloge. Tužitelj u žalbi upućuje i na primjenu načela materijalne istine, a s time u vezi da je porezno tijelo bilo obvezno utvrditi sve činjenice i okolnosti bitne za donošenje zakonite odluke, uključujući i one činjenice koje idu u prilog poreznom obvezniku. Tužitelj ukazuje i na primjenu drugih temeljnih načela upravnog postupka, a povreda tih načela smatra da je dovela do donošenja nezakonite odluke.

Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu, odnosno da donese odgovarajuću odluku sukladno žalbenim navodima i poništi rješenje tuženika od 30. prosinca 2022. i prvostupanjsko rješenje od 25. srpnja 2022.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presuda, kao i postupka koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelju prvostupanjskim rješenjem od 25. srpnja 2022. određena pljenidba i zabrana raspolaganja novčanim sredstvima na računima banaka, u cilju osiguranja duga iz poreznog rješenja od 8. srpnja 2022.

8. U navedenom prvostupanjskom rješenju je porezno tijelo iznijelo konkretne i relevantne razloge zbog kojih je utvrdilo da u predmetnom slučaju postoji vjerojatnost da se onemogući naplata poreznog duga, a što je upravo pretpostavka za poduzimanja mjera osiguranja naplate u smislu članka 171. stavka 1. i 3. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ).

9. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelju u 2022. godini utvrđeno ukupno dugovanje na ime poreza i drugih javnih davanja u iznosu većem od 500.000,00 kn. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da okolnost da je u ranijem razdoblju te godine tužitelj platio drugi porezni dug, nema utjecaj na postojanje okolnosti koje ukazuje na vjerojatnost onemogućavanja naplate duga radi čijeg utvrđivanja je pokrenut postupak.

10. Prvostupanjski sud dalje u obrazloženju pobijane presude daje iscrpnu analizu i osvrt u odnosu na sve utvrđene pretpostavke vezane uz primjenu odredbe 171. OPZ-a, prihvaćajući pri tome razloge koje je navelo porezno tijelo, odnosno da je u predmetnom slučaju dokazana vjerojatnost postojanja propisanih uvjeta za određivanje mjere osiguranja naplate poreznog duga.

11. Dakle, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio zaključke i stajališta poreznog tijela, a za iznesene zaključke je dao valjano, dostatno i relevantno obrazloženje na temelju kojeg je donio pobijanu presudu. Tužbeni zahtjev je sud odbio pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a, prethodno ocijenivši da tužbeni navodi nisu osnovani, a time je potvrdio pravilnost tuženikovog rješenja.

12. Slijedom iznesenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je za donošenje mjere osiguranja bilo zakonske osnove, odnosno da su za donošenje prvostupanjskog rješenja ispunjene pretpostavke propisane primijenjenim odredbama mjerodavnog propisa.

13. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, žalbeni navodi nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost pobijane presude, a opseg i sadržaj razloga navedenih u obrazloženju te presude otklanjaju svaku sumnju o donošenju arbitrarne sudske odluke.

14. U osvrtu na žalbeni navod o povredi načela razmjernosti i moguće rizike za daljnje poslovanje tužitelja zbog vrste izrečene mjere osiguranja naplate i težine izrečene mjere, valja reći da, uvažavajući sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja kao cjeline, Sud ocjenjuje da zakonitim ograničenjem tužiteljevih prava u konkretnom slučaju, a koje je usmjereno ostvarivanju legitimnog cilja udovoljava zahtjevu razmjernosti, tj. da tužitelju u predmetnom slučaju nisu nametnute obveze kojima se nezakonito zadire u tužiteljeva prava. S time u vezi ovaj Sud nije našao ni povredu prava na koja tužitelj ukazuje u žalbi.

15. Također se dodaje, vezano uz navod tužitelja o težini izrečene mjere osiguranja, da se priroda i opseg određene mjere osiguranja ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju pojedinačno, što znači da se opravdanost određene mjere osiguranja s obzirom na vrstu izrečene mjere i u odnosu na cilj koji se time želi postići ocjenjuje i u predmetnom slučaju zasebno. U odnosu na razloge zbog kojih je određena konkretna mjera osiguranja sud je obrazložio zbog čega nije bilo moguće izreći drugu mjeru osiguranja koja bi za tužitelja bila manje tegotna. Dakle, tužitelj u predmetnom slučaju nije dokazao da bi zbog vrste i opsega određene mjere osiguranja za njega nastala šteta veća od one koja je nužna, tj. da nije razmjerna cilju koji se određivanjem te mjere želi postići.

16. Također je ovaj Sud ocijenio da prvostupanjski sud tijekom upravnog spora nije počinio bilo kakav propust koji bi u smislu članka 66. stavka 2. ZUS-a utjecao na donošenje zakonite i pravilne presude. Zbog toga su neosnovani i žalbeni navodi koji se odnose na povrede procesne naravi.

17. Kako je ovaj Sud ocijenio da nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 5. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Ante Galić, v.r.