Poslovni broj: Usž-2899/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Ljiljane Karlovčan-Đurović članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice M. K. iz S., koju zastupa opunomoćenik B. V., odvjetnik u Z.1 ., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z.2 ., radi utvrđenja poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI- 2755/2023-9 od 16. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 5. rujna 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2755/2023-9 od 16. travnja 2024.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-410-18/20-01/258, urbroj: 513- 04-23-2 od 15. rujna 2023., kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.
2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).
Nastavno u žalbi tužiteljica ističe razloge zbog kojih smatra da su zaključci prvostupanjskog suda izneseni u prvostupanjskoj presudi pogrešni, a s time u vezi navodi da joj je tek rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 21. studenog 2019. priznato svojstvo osiguranika, a nakon toga da uredno podmiruje sve svoje obveze. S time u vezi tužiteljica navodi da nije bila u mogućnosti prije toga ostvarivati prava koja joj pripadaju s te osnove, a zbog čega smatra da ne može snositi bilo kakve posljedice. Također dodaje i da nije bilo osnove da joj se utvrde porezne obveze za 2016. u naznačenom iznosu, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, a da sud nije sa dovoljno pažnje razmotrio sve bitne činjenice. Tužiteljica u žalbi ponavlja da su njezina malodobna djeca, P. B. K. i A. K. uzdržavani članovi obitelji, a da joj je s te osnove bilo nužno priznati pravo na osobni odbitak, bez obzira na njihovu prijavu na poreznoj kartici njezinog supruga P. K..
Tužiteljica u žalbi ponovno ukazuje i na prigovor zastare za koji smatra da je pogrešno ocijenjen, jer protivno zaključku suda smatra da je u odnosu na utvrđene obveze za 2016. nastupila zastara.
Tužiteljica predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu i poništi pobijanu presudu, odnosno da donese odgovarajuću odluku sukladno žalbenim navodima.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitivanjem zakonitosti prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
6. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužiteljica podnijela godišnju prijavu poreza na dohodak za 2016., u kojoj je kao poreznu olakšicu navela i uzdržavane članove mldb. djecu P. B. K. i A. K., a koja su na poreznoj kartici njezinog supruga P. K. navedena kao uzdržavani članovi i s te osnove koristi pravo na uvećani osobni odbitak. Stoga, tužiteljici nije priznato pravo na osobni odbitak za uzdržavanu djecu, a s te osnove joj je utvrđena razlika poreza i prireza za 2016. u pobliže naznačenom iznosu. Dalje iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužiteljici prvostupanjskim rješenjem od 27. travnja 2020. utvrđen porez na dohodak od samostalne djelatnosti u iznosu od 20.081,54 kn, a žalbu izjavljenu protiv tog rješenja je tuženik odbio kao neosnovanu.
7. Prvostupanjski sud je pravilno u obrazloženju pobijane presude zaključio da, uvažavajući mjerodavne zakonske odredbe, članak 36. stavak 6. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i 136/15. – dalje: ZPD) i članak 55. stavak 1. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 9/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 79/13., 160/13., 157/14. i 137/15. – dalje: Pravilnik), tužiteljica ne može koristi pravo na osobni odbitak za uzdržavanu djecu, jer njezin bračni drug već koristi pravo na uvećani osobni odbitak s te osnove, zbog čega je tužiteljici porezno tijelo pravilno utvrdilo razliku poreza i prireza na dohodak za 2016.
8. U osvrtu na žalbene navode, odnosno prigovor nastupa zastare, ovaj Sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da u predmetnom slučaju nije nastupila zastara prava na utvrđenje porezne obveze za 2016. Naime, pravilno je sud ocijenio da je u konkretnom slučaju zastara počela teći 1. siječnja 2018., odnosno po proteku godine u kojoj je trebalo prijaviti porez na dohodak, a sukladno mjerodavnoj odredbi članka 42. ZPD-a, godišnja porezna prijava se podnosi nakon isteka poreznog razdoblja, kalendarske godine, a do kraja veljače tekuće godine za prethodnu godinu.
9. Iz navedenog slijedi da do stupanja na snagu Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16. – dalje: OPZ/16.), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017., nije nastupila relativna ili apsolutna zastara prava na utvrđenje porezne obveze, a zbog čega je u konkretnom slučaju za ocjenu nastupa zastare trebalo primijeniti rok propisan odredbama tog Zakona.
10. Prema odredbama članka 108. stavaka 1. i 2. OPZ-a/16. pravo i obveza poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonima.
11. Slijedom iznesenog, a uvažavajući pri tome sve podatke spisa predmeta odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u predmetnoj stvari, ovaj Sud je ocijenio pravilnim zaključke poreznih tijela i suda da u odnosu na utvrđenu poreznu obvezu tužiteljici nije došlo do nastupa zastare primjenom odredbi OPZ-a/16., jer do donošenja i dostave osporenog rješenja nije protekao propisani šestogodišnji rok zastare koji je počeo teći 1. siječnja 2018.
12. Stoga je, ovaj Sud ocijenivši da žalbeni razlozi kojima tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 5. rujna 2024.
Predsjednik vijeća
Ante Galić, v.r.
