Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Poslovni broj: Usž-3033/23-2

                        

Poslovni broj: Usž-3033/23-2

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja B. K., R., Republika Srbija, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi starosne mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 UsI-1015/2023-3 od 30. kolovoza 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 UsI-1015/2023-3 od 30. kolovoza 2023.

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/22-03/03109069614, URBROJ: 341-99-06/2-22-5419 od 1. rujna 2022.

2.              Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u S., KLASA: UP/I 140-02/21-03/03109069614, URBROJ: 341-15-06/2-21-17936 od 3. ožujka 2022., kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za priznanje prava na starosnu mirovinu.

3.              Tužitelj žalbom pobija presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Navodi da je tuženik propustio poduzeti radnje kojima bi utvrdio da je bio u radnom odnosu kod poslodavca Komunalno poduzeće G., u razdoblju od 1. travnja 1977. do 5. travnja 1982., i Poduzeća P., u razdoblju od 28. veljače 1984. do 7. listopada 1991., a što je vidljivo iz dokumentacije u spisu predmeta, koju ponovno dostavlja i uz žalbu. Ističe da kao zaposlenik nije bio u obvezi prikupljati dokumentaciju o stažu, plaći i plaćenim doprinosima jer je to bila isključiva obveza njegovih poslodavaca, a tuženik je bio u obvezi kontrolirati pravilnost uplate i uplatu doprinosa. Smatra da tuženik treba provjeriti cjelokupnu dokumentaciju i izvršiti uvid u zapisnik o obavljanoj kontroli staža, plaća i doprinosa te mikrofilmove o uplatama navedenih poduzeća za navedena razdoblja. Smatra da treba provjeriti postoje li podaci u arhivu grada G., grada S. ili državnom arhivu, kao i kod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje postoje li podaci o uplatama doprinosa za zdravstveno osiguranje koji su uplaćivani zajedno s doprinosima za mirovinsko osiguranje. Također navodi da tuženik može izvršiti uvid u REGOS i druge baze podataka kako bi utvrdio nalazi li se njegovo ime u bazama podataka. Upravo zbog načina na koji je postupak proveden uvjeren je da je diskriminiran jer smatra da ne postoji niti jedan razlog da se ne udovolji njegovom zahtjevu. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu, naložiti tuženiku da pravilno provede postupak i utvrdi odlučne činjenice svim raspoloživim dokaznim sredstvima te mu prizna pravo na starosnu mirovinu.

4.              Tuženik, iako uredno pozvan, nije odgovorio na žalbu.

5.              Žalba nije osnovana. 

6.              Ispitujući presudu Upravnog suda u  granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.

7.              Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te, imajući na umu relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode (članak 60. stavak 4. ZUS-a).

8.              Prvostupanjski sud je nakon izvršenog uvida u spis tuženika, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, sukladno članku 33. stavku 2. ZUS-a, pravilno utvrdio da je o pravu tužitelja na starosnu mirovinu riješeno zakonito i na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja na koje su primijenjene mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. i 84/21. - dalje: ZOMO) i Ugovora između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije o socijalnom osiguranju („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, 14/01. – dalje: Ugovor), citirane u presudi. Pri tome je ocijenio sve navode tužitelja iz tužbe, a koje ponovno u bitnome iznosi i u žalbi te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i članak 33. ZOMO-a, osnovano odbio tužbeni zahtjev, za što je dao dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj Sud.

9.              Člankom 33. ZOMO-a propisano je da pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

10.              Člankom 16. stavkom 1. Ugovora propisano je da ako je prema pravnim propisima jedne države ugovornice stjecanje, očuvanje ili ponovno priznanje prava na davanje, uvjetovano navršenjem mirovinskog staža, nositelj te države ugovornice uzima u obzir, ako je potrebno i mirovinski staž navršen prema pravnim propisima druge države ugovornice, kao da je navršen prema njegovim pravnim propisima, pod uvjetom da se razdoblja ne poklapaju, ako ovim Ugovorom nije drugačije određeno.

11.              Predmetni upravni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja od 4. listopada 2021. podnesenim nadležnom tijelu u Republici Srbiji, kojim traži priznanje prava na starosnu mirovinu. Postupajući po istome, prvostupanjsko javnopravno tijelo je utvrdilo da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznanje prava na starosnu mirovinu prema općem propisu. Naime, utvrđeno je da je tužitelj, prema članku 24. ZOMO-a, ostvario u Republici Hrvatskoj mirovinski staž od 12 godina, 6 mjeseci i 23 dana, a da je u Republici Srbiji navršio razdoblja osiguranja od 1. veljače 2006. do 16. svibnja 2006. u trajanju od 3 mjeseca i 16 dana (tiskanica SRB/HR 205 od 21. prosinca 2021.). Primjenom članka 16. Ugovora, tužitelju je na temelju ostvarenog mirovinskog staža u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji utvrđen ukupni mirovinski staž od 12 godina, 10 mjeseci i 9 dana.

12.              S obzirom na navedeno, pravilno je o zahtjevu tužitelja za priznanje prava na starosnu mirovinu odlučeno na osnovi općeg propisa, odnosno članka 33. ZOMO-a, prema kojem proizlazi da ne ispunjava uvjete ostvarenog mirovinskog staža za priznanje prava na starosnu mirovinu.

13.              Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovore tužitelja koji se odnose na utvrđenje spornog mirovinskog staža u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1. travnja 1977. do 5. travnja 1982. kod poslodavca Komunalnog poduzeća G. i u razdoblju od 20. veljače 1984. do 7. listopada 1991. kod poslodavca P. G... Naime, rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 16. travnja 2018. pravomoćno je odbijen zahtjev tužitelja da mu se u mirovinski staž u Republici Hrvatskoj utvrde predmetna razdoblja kod navedenih poslodavaca. Prigovorima koje iznosi u žalbi protiv pobijane presude tužitelj upravo osporava pogrešno utvrđeno činjenično stanje u tom pravomoćno okončanom postupku, odnosno činjenično stanje koje se odnosi na trajanje mirovinskog staža u Republici Hrvatskoj, a koji prigovori nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari jer se u ovome postupku ne mogu izmijeniti utvrđenja iz ranije provedenog pravomoćnog upravnog postupka.

14.              Sud zbog toga žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Radi se o navodima koje je tužitelj isticao i u tužbi, o kojima se prvostupanjski sud izjasnio, a s kojima očitovanjima je u potpunosti suglasan i ovaj Sud. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Povrede ustavnih ili konvencijskih prava tužitelja u odnosu na istaknuti prigovor diskriminacije ovaj Sud nije našao.

15.              Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.

 

U Zagrebu 13. prosinca 2023.

 

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan, v.r.

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu