REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Kzz-13/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića kao predsjednika Vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. Z. zbog prekršaja iz članka 241. stavka 1. točke 11. Carinskog zakona („Narodne novine“ broj 78/99, 94/99., 117/99., 92/01., 47/03., 140/05., 138/06., 60/08., 45/09. i 56/10.), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 18. srpnja 2024. broj ZPP-DO-80/2024-6, podnesenom protiv pravomoćne odluke koju čine rješenje Vijeća za prekršaje Carinarnice Zagreb broj 03-P-983/12 od 19. studenog 2012 i presuda Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 3. travnja 2013. broj FPž-1565/12, u sjednici održanoj 4. rujna 2024.
p r e s u d i o j e :
Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom odlukom koju čine rješenje Vijeća za prekršaje Carinarnice Zagreb, od 19. studenoga 2012. broj 03-P-983/12. i presuda Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 3. travnja 2013. broj FPž-1565/12. na štetu osuđenog I. Z. počinjena povreda u odredbi članka 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pa se ta pravomoćna odluka ukida i predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovnu odluku.
Obrazloženje
1. Rješenjem Vijeća za prekršaje Carinarnice Zagreb, od 19. studenog 2012. broj 03- P-983/12., potvrđenim presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 3. travnja 2013. broj FPž-1565/12, I. Z. proglašen je krivim zbog počinjenja prekršaja iz članka 241. stavka 1. točke 11. Carinskog zakona te je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 kuna.
2. Protiv te pravomoćne odluke Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (dalje: državni odvjetnik) podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede temeljnog ljudskog prava iz članka 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06., 2/10. i 13/07.; dalje: Konvencija), koja je u povodu zahtjeva okrivljenika utvrđena presudom Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) od 10. listopada 2019. u predmetu Lopac i drugi protiv Hrvatske (zahtjev broj 7834/12 i tri druga predmeta). Predlaže ukinuti pobijano rješenje i presudu te predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje.
3. Zahtjev je osnovan.
4. Pobijanom pravomoćnom odlukom okrivljeni I. Z. proglašen je krivim i kažnjen zbog carinskog prekršaja iz članka 241. stavka 1. točke 11. Carinskog zakona jer je 4. rujna 2012. u Zagrebu upravljao osobnim vozilom čeških registarskih oznaka „kao da ispunjava uvjete za privremeni uvoz, a to postupanje je protivno uvjetima za privremeni uvoz robe propisanim odredbama Carinskog zakona i Konvencijom o privremenom uvozu budući isti ima prebivalište u Republici Hrvatskoj“. Prema obrazloženju pravomoćne odluke, okrivljenik je hrvatski državljanin, s prijavljenim prebivalištem u RH pa, iako ima odobren dugotrajni boravak u Češkoj Republici, „ne ispunjava uvjete za privremeni uvoz vozila uz potpuno oslobođenje sukladno Aneksu C, Konvencije o privremenom uvozu robe“. Ističe se da je „Konvencijom o privremenom uvozu, Aneksom C glava III člankom 5. reguliran postupak privremenog uvoza prijevoznih sredstava za privatnu uporabu na način da je propisano da prijevozna sredstva za privatnu uporabu moraju biti registrirana na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza, na ime osobe sa sjedištem ili prebivalištem na teritoriju izvan teritorija privremenog uvoza i moraju ih uvesti i rabiti osobe s prebivalištem na tom teritoriju“ pri čemu je pojam prebivališta tumačen prema članku 2. tada važećeg Zakona o prebivalištu i boravištu građana („Narodne novine broj 53/91., 26/93., 29/94. i 11/00.).
5. Tekst članka 5. III Aneksa C Konvencije o privremenom uvozu („Narodne novine – međunarodni dio“ broj 16/98.; dalje: Istanbulska konvencija) u hrvatskom prijevodu glasi: "Za primjenu povlastica koje jamči ovaj Aneks: (...) b) prijevozna sredstva za privatnu uporabu moraju biti registrirana na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza na ime osoba sa sjedištem ili prebivalištem na teritoriju izvan teritorija privremenog uvoza i moraju ih uvesti i koristiti osobe koje žive na tom teritoriju".
6. ESLJP je u presudi u predmetu Lopac i drugi protiv Hrvatske, utvrdivši da je u ovom prekršajnom postupku u odnosu na trećepodnositelja zahtjeva – osuđenog I. Z.
– došlo do povrede članka 7. Konvencije, uputio (u stavku 68. te stavku 59.) na odluku u predmetu Žaja protiv Hrvatske (zahtjev broj 37462/09, presuda od 4. listopada 2016.), navevši da je već tamo „utvrdio da je praksa primjene članka 5. priloga C Istanbulskoj konvenciji u Hrvatskoj u relevantno vrijeme bila nedosljedna, te je dovela do nesigurnosti i dvojbe o tome tko može iskoristiti izuzimanje, točnije, je li presudni element bio prebivalište ili boravište. Smatrajući da je mjerodavno pravo stoga bilo nepredvidljivo, Sud je u predmetu Žaja utvrdio da je došlo do povrede članka 7. Konvencije“. Konačno, naveo je da su „zaključci Suda u predmetu Žaja u jednakoj (...) mjeri primjenjivi u ovom predmetu“.
7. Člankom 7. Konvencije koji nosi naziv "nema kazne bez zakona", obistinjuje se jedno od stožernih načela vladavine prava, tj. načelo zakonitosti koje, između ostalog, podrazumijeva jasnoću i preciznost zakonskih normi kojima kažnjiva ponašanja prethodno trebaju biti propisana. Ovom zahtjevu udovoljeno je "ako pojedinac iz teksta relevantne odredbe i, ako je to potrebno, uz pomoć sudskog tumačenja, zna za koje radnje ili propuste će odgovarati" (presuda ESLJP Cantoni protiv Francuske od 15. studenog 1996.). U protivnom, nema pravne sigurnosti, a kršenje tog načela može dovesti do arbitrarnosti zakonodavca i pravosudnih tijela u zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
7.1. Zbog toga je temeljni zahtjev nullum crimen, nulla poena sine lege propisan odredbama domaćeg prava – i to člankom 31. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.; dalje: Ustav), člankom 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24.; dalje: KZ) te člankom 2. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.; dalje: PZ), kao i odredbama međunarodnog prava – člankom 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 12/93., 7/95. i 11/95.) te člankom 7. Konvencije.
8. Navedeno načelo zakonitosti, koje primarno vrijedi u kaznenom postupku, na jednak se način primjenjuje i u prekršajnom postupku jer to proizlazi iz izričite odredbe članka 2. PZ-a, a u konkretnom slučaju i iz navedene presude ESLJP Lopac i drugi protiv Hrvatske, koja ovdje predstavlja izvor prava.
8.1. Prema stajalištu ESLJP izraženom u spomenutoj presudi Žaja protiv Hrvatske, a na koje se taj Sud poziva i u presudi Lopac protiv Hrvatske, formulacija ranije citirane odredbe Istanbulske konvencije u prijevodu na hrvatski jezik dovodi do nesigurnosti i dvojbe jer se izvorni pojam na engleskom jeziku „persons resident“ najprije prevodi kao „osoba s prebivalištem“, dok se u nastavku teksta pojavljuje kao „osobe koje žive ...“. Nedosljednost prijevoda čini značenje pojma „persons resident“ dvojbenim jer može značiti ili prebivalište ili boravište, a to su pojmovi koji nemaju isto pravno značenje. Stoga formulacija mjerodavne odredbe, posebno njezin službeni prijevod na hrvatski jezik, dovodi do nesigurnosti i dvojbe u pogledu toga tko se može koristiti povlasticom oslobođenja od plaćanja carinskog duga – je li to osoba koja ima prebivalište ili je to osoba koja ima boravište na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza.
8.2. Nadalje, ESLJP je ispitao je li značenje pojma „persons resident“ iz mjerodavne odredbe rasvijetljeno putem jednoznačnog i ustaljenog tumačenja od strane domaćih tijela koje bi otklonilo uočenu nejasnoću propisa.
8.3. Budući da Istanbulska konvencija ne daje autonomno tumačenje pojma „persons resident“, već je to prepušteno državama koje ju primjenjuju, ESLJP je razmatrao je li praksa domaćih tijela u tumačenju ovog, inače nedovoljno jasnog, prijevoda odredbe članka 5. Istanbulske konvencije bila dosljedna u vrijeme počinjenja navodnog prekršaja te je na temelju dostavljenih odluka suda i upravnih tijela zaključio da nije. Stoga je ESLJP utvrdio da nedosljednoj sudskoj praksi manjka preciznost koja je nužna da bi se izbjegli rizici proizvoljnosti progona i omogućilo građanima da sa potrebnim stupnjem sigurnosti predvide posljedice svojih djela.
9. Zaključno, prema navodima spomenute presude ESLJP, utvrđeno je da okrivljenik Žaja – a sve se to jednako odnosi i na I. Z. – zbog nedostatne preciznosti hrvatskog prijevoda članka 5., Glave III, Aneksa C Istanbulske konvencije, a koja nije otklonjena dosljednim tumačenjem od strane domaćih tijela, nije mogao, čak niti uz pravne savjete informirane osobe, razlikovati dopustivo i zabranjeno ponašanje, zbog čega nije mogao s potrebnim stupnjem sigurnosti predvidjeti da će ulazak u Republiku Hrvatsku njegovim osobnim vozilom predstavljati carinski prekršaj, uslijed čega nisu zadovoljeni kriteriji poštivanja načela zakonitosti proklamiranog u odredbi članka 7. Konvencije.
10. Dakle, osuda okrivljenog I. Z. u prekršajnom postupku rezultat je povrede temeljnog ljudskog prava iz članka 7. Konvencije na njegovu štetu pa je, na temelju članka 513. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24.) koji se prema stavku 2. članka 220. PZ-a primjenjuje na zahtjev za zaštitu zakonitosti u prekršajnom postupku, trebalo utvrditi da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i ukinuti pobijanu odluku te predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje.
Zagreb, 4. rujna 2024.
Predsjednik vijeća
Žarko Dundović, v.r.
