Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-705/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Helene Krleža, u kaznenom predmetu protiv optuženog F. M., zbog kaznenih djela iz čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017. i 118/2018., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenog F. M. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovnog broja: K-205/2020 od 24. ožujka 2024., na sjednici 4. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog F. M. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovnog broja: K-205/2020-42 od 24. ožujka 2024., temeljem čl. 544. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019. i 80/2022., dalje: ZKP/08-22) stavljen je izvan snage kazneni nalog izdan presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: K-205/20- 2 od 1. srpnja 2020. te je okrivljeni F. M. zbog počinjenja kaznenih djela iz čl. 139. st. 2. u vezi čl. 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Na temelju čl. 56. KZ/11 okrivljeniku je izrečena uvjetna osuda na način da se naprijed navedena jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Temeljem odredbe čl. 148. st. 1. ZKP/08 u vezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 6. ZKP/08-22 pobijanom presudom naloženo je okrivljenom F. M. da plati troškove kaznenog postupka u paušalom iznosu od 132,72 eura u roku od trideset dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi okrivljeni F. M. po braniteljici V. O., odvjetnici zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prava (pravilno povrede kaznenog zakona) te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-22 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-838/2023-3 od 29. studenog 2023. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. Žalba okrivljenika nije osnovana.

6. Žalitelj nije u pravu kada smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitno povredu odredaba kaznenog postupka time što je, po njegovom mišljenju, obrazloženje pobijane presude u cijelosti nejasno, nedorečeno i kontradiktorno samo sebi, čime očito upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/24, dalje: ZKP/08-24).

7. Prije svega, ovaj žalbeni suda primjećuje da žalitelj ostvarenje citirane povrede sadržajno konkretizira samo tvrdnjom da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ničim nije obrazložio iz kojih razloga poklanja vjeru iskazima oštećenika B. M. i B. M., dok u ostalom dijelu u stvari napada pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti njihovih iskaza, a time i pravilnost činjeničnih utvrđenja koje sud prvog stupanja temelji na iskazima tih svjedoka, a kakve žalbene tvrdnje ne ulaze u okvire žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.1. Optuženik nije u pravu kada u žalbi tvrdi da u pobijanoj presudi nema razloga o tome zašto prvostupanjski sud iskaze oštećenika ocjenjuje kao vjerodostojne i istinite izvore saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom postupku.

Naime, a sasvim suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je u točci 9.1. u povezanosti s točkama 13.2. i 13. 3. obrazloženja pobijane presude iznio jasne, određene, neproturječne i po stavu ovog žalbenog suda dostatne razloge zašto iskaze oštećenika ocjenjuje kao vjerodostojne i istinite dokaze, dok pitanje pravilnosti takve ocjene, a kao što je to prethodno već rečeno, ne ulazi u okvire žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.

7.2. Optuženik nije u pravu niti kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-24, time što mu nije omogućio pravo prevođenja na jezik kojeg govori i razumije (čl. 8. ZKP/08-24) uz bitnu argumentaciju da već više od 50 godina živi u Njemačkoj, zbog čega vrlo loše govori i razumije hrvatski jezik, s posljedicom da nije moga pratiti tijek postupka na način da u potpunosti razumije sve što se događa.

7.3. Vezano za takve žalbene tvrdnje, ovaj žalbeni sud prije svega primjećuje da je optuženik hrvatski državljanin s prijavljenim prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da optuženik tijekom cijelog trajanja ovog postupka ni na koji način nije spomenuo niti ukazao prvostupanjskom sudu da hrvatski jezik ne govori niti razumije u toj mjeri da ne bi mogao na kvalitetan način pratiti tijek postupka.

Imajući uz sve to dodatno u vidu da iz stanja spisa proizlazi da se optuženik tijekom cijelog postupka koristio hrvatskim jezikom, između ostalog i prilikom očitovanja na optužnicu te odgovarajući na postavljena pitanja, pri čemu valja posebno primijetiti da je na tom jeziku tijekom postupka (kako prilikom prvog ispitivanja tako i na raspravi) na suvisao i smislen način iznosio svoje obranu, to po stavu ovog žalbenog suda osim puke tvrdnje optuženika iznesene tek u žalbi, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na razumnu sumnju da isti u toj mjeri loše govori i razumije hrvatski jezik da nije mogao pratiti tijek postupka na način da u potpunosti razumije sve što se događa, zbog čega se njegova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-24 u navedenom pravcu, ukazuje kao neosnovana.

8. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8.1. Ostvarenje te žalbene osnove žalitelj u bitnome nalazi kao posljedicu toga što je prvostupanjski sud, po njegovom mišljenju, pogrešno postupio kada je iskaze oštećenika ocijenio kao vjerodostojne i istinite izvore saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu.

Pritom, prvenstveno smatra da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenicu da u toj mjeri slabo govori i razumije hrvatski jezik da objektivno nije mogao izreći prijetnje za koje se tereti.

Nadalje, žalitelj drži da je iskaz oštećenika B. M. konfuzan i neživotan, jer uopće nema logike da bi razgovor između njega i tog oštećenika tekao na način kako to ovaj opisuje u svome iskazu.

Što se pak tiče utvrđenja prvostupanjskog suda prema kojem ga oštećeni B. M. nije imao razlog niti motiva lažno teretiti, smatra da takav zaključak zasigurno nije točan ako se uzme u obzir pravni odnos koji je postojao između njegovog oca i oštećene B. M..

Naposljetku, ističe da je i iskaz oštećene B. M. kontradiktoran i nedorečen, s time da ista nije bila prisutna samom inkriminiranom događaju, već svoja saznanja o istom crpi iz priče oštećenog B. M.

8.2. Sasvim suprotno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju savjesne, sveobuhvatne i kritičke analize te ocjene vjerodostojnosti svih dokaza izvedenih na raspravi i to kako samih za sebe, tako i u međusobnoj povezanosti, s pravom zaključio da je u ovom postupku na izvjestan način dokazano da je optuženik ostvario sva bitna obilježja kaznenih djela za koja ga je pobijanom presudom proglasio krivim.

8.3. Prije svega, a vezano za žalbene tvrdnje kojima se upire da optuženik zbog slabog govorenja i razumijevanja hrvatskog jezika objektivno nije niti mogao izreći inkriminirane prijetnje, valja navesti da se ovaj žalbeni sud glede žalbenih tvrdnji žalitelja da loše razumije i govori hrvatski jezik prethodno već očitovao u toč. 7.3. ove odluke, tako da na ovom mjestu samo valja ponoviti da po stavu ovog žalbenog suda, osim puke tvrdnje optuženika iznesene tek u žalbi, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na razumnu sumnju da isti u toj mjeri loše govori i razumije hrvatski jezik da nije mogao pratiti tijek postupka na način da u potpunosti razumije sve što se događa, a slijedom čega se njegova žalba u kojoj sugerira da zbog nedovoljnog poznavanja hrvatskog jezika objektivno nije bio u mogućnosti izreći inkriminirane prijetnje ukazuje kao promašena.

8.4. Nadalje, prvostupanjski sud, a suprotno žalbenim navodima, s pravom smatra da je oštećenik iskazivao uvjerljivo i logično te u bitnim momentima podudarno tijekom različitih faza ovog postupka, a kakav njegov iskaz u svim bitnim momentima podupire i svjedokinja – oštećenica B. M., kojoj je nakon inkriminiranog događaja ispričao što se dogodilo te zgode.

Uz to sud prvog stupanj pravilno uočava da na vjerodostojnost iskazivanja oštećenog B. M. upućuje i to da do inkriminirane zgode s optuženikom nije bio u nikakvoj zavadi, dapače, tada ga je prvi puta upoznao, a slijedom čega na njegovoj strani ne nalazi postojanje motiva da optuženika lažno tereti za nešto što ovaj nije počinio. S time u svezi valja dodatno primijetiti da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kao nesporno da je oštećena B. M. na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju stekla stan koji je bio u vlasništvu optuženikovog pokojnog oca, a što u povezanosti s ranije izloženim rezultatima dokaznog postupka iz kojih proizlazi da oštećeni B. M. do inkriminirane zgode s optuženikom nije bio u nikakvoj zavadi, dapače, tada ga je prvi puta upoznao, po stavu ovog žalbenog suda, a suprotno žalitelju, dodatno upućuje na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda prema kojem na strani oštećenika doista nije postojao nikakav logičan i životno prihvatljiv razlog niti motiv da optuženika lažno tereti za počinjenje predmetnih kaznenih djela.

Dapače, a sasvim suprotno tome, navedena činjenica da je oštećena B. M. na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju kojim je stekla stan koji je bio u vlasništvu optuženikovog pokojnog oca, upravo upućuje na motivaciju optuženika da oštećenom B. M. kritične zgode izrekne inkriminirane riječi, budući da njihov sadržaj jasno ukazuje na njegovo nezadovoljstvo time što je oštećenica na opisan način stekla imovinu njegovog oca, a koju bi, da njegov otac nije sklopio spomenuti ugovor o doživotnom uživanju, on naslijedio.

U svezi toga, ovaj drugostupanjski sud dodatno primjećuje da je oštećeni B. M. u svome iskazu konkretno, detaljno i precizno iznio riječi koje mu je optuženik izgovorio inkriminirane zgode, a čiji sadržaj se, kao što je to već navedeno, smisleno i logično nadovezuje na činjenicu da je oštećena B. M., prethodno, na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, stekla imovinu optuženikovog pokojnog oca.

8.5. Takav uvjerljiv, logičan, dosljedan i detaljan iskaz oštećenog B. M., koji u svom iskazu u bitnim momentima podupire i oštećenica B. M., kao i činjenica da je imenovana doista na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanja stekla imovinu optuženikovog oca, se po stavu ovog žalbenog suda životno i logikom stvari ne očekuje od svjedoka koji događaje o kojem iskazuje lažno opisuje na način kako se isti stvarno nisu odigrali, a kako to u žalbi neosnovano tvrdi optuženik.

8.6. Naposljetku, žalitelj nije u pravu kada u žalbi smatra pogrešnim utvrđenje prvostupanjskog suda o postojanju subjektivnog elementa predmetnih kaznenih djela.

Sasvim suprotno tome, imajući u vidu sadržaj inkriminirane prijetnje, posebice u dijelu gdje optuženik prijeti da ima ljude koji će oštećenike prebiti do smrti, a s druge strane njegova osobna svojstva i životno iskustvo (riječ je osobi rođenoj 1961. sa završenom osnovnom školom), tada i po stavu ovog žalbenog suda proizlazi kao izvjesno da je isti bio svjestan da su inkriminirane riječi, obzirom na sadržaj i okolnosti u kojima su izrečene, objektivno bile podobne da kod oštećenika stvoriti osjećaj straha ili uznemirenosti u svezi čega valja napomenuti da se ozbiljnost prijetnje prosuđuje po objektivnom, a ne subjektivnom kriteriju, tako da nije odlučno da li su takve emocije doista i nastupile kod osoba kojima je prijetnja upućena, kao niti je li počinitelj postupao s ciljem da takve osjećaje kod njih izazove.

Iz navedenog, a imajući pritom u vidu biće predmetnih kaznenih djela, proizlazi da je optuženik izvjesno bio svjestan svih njihovih bitnih obilježja i da je htio njihovo ostvarenje (izravna namjera iz čl. 28. st. 2. KZ/11).

8.7. Slijedom svega navedenog žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja se ukazuje kao neosnovana.

9. Optuženik nije u pravu niti kada se žalbi zbog odluke o kaznenoj sankciji, uz bitnu tvrdnju da prvostupanjski sud nije u dovoljno mjeri cijenio olakotne okolnosti na njegovoj strani, dok s druge strane otegotne okolnosti ne postoje.

9.1. Suprotno žalitelju, po ocjeni ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud je polazeći od stupanj krivnje s kojim je isti počinio predmetna kaznena djela te na temelju pravilnog utvrđenja i vrednovanja svih relevantnih okolnosti o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije (tako mu je pravilno cijenio kao olakotno da do sada nije bio osuđivan, a kao otegotno izraženu kriminalnu volju kod počinjenja djela), pravilno postupio kada mu je za pojedina kaznena djela utvrdio kazne zatvora u trajanju od četiri mjeseca i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci te mu pritom, imajući posebice u vidu da do sada nije bio osuđivan, izrekao uvjetnu osudu prema kojoj se izrečena jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

9.2. Takvu kaznenu sankciju, a suprotno žalbenim navodima i ovaj žalbeni sud smatra primjerenu stupnju krivnje kojim je optuženik počinio kaznena djela za koja je pobijanom presudom proglašen krivim te svim ranije navedenim olakotnim i otegotnim okolnostima na njegovoj strani te tako podobnom za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe izricanja kaznenih sankcija.

10. Kako žalba optuženika nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-24 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-24 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 4. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko, v.r.