Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-380/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. U. iz P., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. Đ., odvjetnici iz Z., …, protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku O. d. o. u S., …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj Pn-150/2019-45 od 19. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja M. U. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj Pn-150/2019-45 od 19. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

''I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženiku R. H. da tužitelju M. U. iz P., … isplati iznos od 7.352,84 eur, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, računajući ovu od 6.3.2021. do 31.7.2015., od 1.8.2015. do 31.12.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak, sve u roku 15 dana.''

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 1.950,00 €, u roku 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. U žalbi ističe da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. i čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku o ocjeni dokaza i o tome što je sve sud dužan navesti i ocijeniti u obrazloženju presude. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je zbog neodgovarajućih uvjeta u K. u L. i Z. u Š. trpio povrede prava osobnosti jer su sobe bile prenapučene te iste nisu odgovarale zakonski propisanim uvjetima i standardima. Prvostupanjski sud očito prihvaća činjenicu da je tužitelj kao osuđenik boravio u uvjetima koji ne odgovaraju propisanim standardima te je na taj način utvrđeno postojanje osnove odgovornosti tuženice za štetu, ali smatra da tužitelj u smislu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima nema pravo na nastalu štetu iako ocjena neosnovanosti tužbenog zahtjeva nema uporište u sadržaju citirane odredbe. Na taj način prvostupanjski sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ogleda se u tome što se prvostupanjski sud nije uopće pravilno osvrnuo na dostavljene podatke K. u L. i Z. u Š. iz kojih nedvojbeno proizlazi kako je bio smješten u sobama koje su manje površine od propisane čime mu je povrijeđeno pravo na adekvatan prostor spavaonice iz čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora. Pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio površinu osobnog prostora kojeg je tužitelj imao na raspolaganju jer je propustio od površine sobe odbiti površinu sanitarnog čvora te taj iznos podijeliti s brojem zatvorenika. To je tužitelj detaljno izračunao i elaborirao u svom podnesku od 14. ožujka 2023. Stoga da je prvostupanjski sud bio dužan ocijeniti povredu prava osobnosti tužitelja i sve okolnosti vezane uz njegov boravak što je propušteno pa je onemogućeno ispitivanje pravilnosti stajališta prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Pritom prvostupanjski sud nije imao u vidu odredbe čl. 3., čl. 14., čl. 74., čl. 76. i čl. 78. Zakona o izvršavanju kazne zatvora kojim odredbama su propisani bitni elementi za procjenu kvalitete života zatvorenika u nekoj zatvorskoj ustanovi, a to je zasigurno kao bitan element i površina spavaonice. U praksi Europskog suda za ljudska prava glede površine spavaonice navode se tri temeljna načela: da svaki zatvorenik mora imati vlastito mjesto za spavanje u sobi, da svaki zatvorenik mora imati na raspolaganju barem 3 m[2] podne površine i da ukupna površina sobe mora biti takva da omogućuje zatvorenicima slobodno kretanje između namještaja. Nepostojanje bilo kojeg od prethodno navedenih elemenata samo po sebi stvara čvrstu pretpostavku da uvjeti boravka u zatvoru nisu prikladni i da predstavljaju kršenje čl. 3. Konvencije. Prvostupanjski sud uopće nije utvrdio u kojoj mjeri prostorni uvjeti u kojima je boravio tužitelj odstupaju od standarda, da li je i s koliko osoba te u kojem razdoblju tužitelj dijelio ćeliju i kakav je bio njegov uobičajeni dnevni raspored. Pritom valja imati u vidu čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ni ne utvrđuje mogućnost korištenja slobodnih aktivnosti te propušta utvrditi kolika je zapravo veličina igrališta i broj ostalih aktivnosti, kao i broj zatvorenika. Glede dijela obrazloženja prvostupanjske presude u kojem sud utvrđuje da sobe u Z. u Š. nisu bile prenapučene i uglavnom je istom bio osiguran dostatni osobni prostor od 4 m[2] , osim u jednom krajem razdoblju. Pritom se ponovo ističu navodi vezani za odbitak od površine sobe površine sanitarnog čvora. Ukazuje na odluke Europskog suda za ljudska prava kao i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III- 6228/2016 od 14. veljače 2019. Sve to imalo je utjecaja na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i odluku o troškovima postupka. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

3. Tuženica u odgovoru na žalbu tužitelja ističe kako se tužitelj ne osvrće na pitanje zastare te neprihvaćanje dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na period prije 25. rujna 2011. niti raspravlja o uvjetima u C. za d. u Z.. Tužitelj nije obrazložio visinu svog tužbenog zahtjeva niti po posebnim vidovima povrede prava osobnosti niti po vremenu i mjestu uzroka i nastanka štete pri čemu nije ni obrazložio kako je došao do utuženog iznosa. Sud je detaljno ocijenio sve okolnosti boravka tužitelja u K. u L. na temelju iskaza svjedoka te pisanog očitovanja. Glede površine osobnog prostora tužitelja upućuje se na iskaz upravitelja zatvora D. P.. Kada se uzme u obzir činjenica da se u sobama nalazi namještaj treba kao tužiteljev osobni prostor cijeniti i njegov krevet dok se ostatak sobe od 5,5 m[2] dijelio na maksimalno 4 osobe koje su se tijekom cijelog dana slobodno kretale po ostatku kata i drugih zajedničkih prostorija. Dakle, tužitelju je gotovo tijekom cijelog dana bio omogućen boravak izvan sobe koji ju je faktično koristio samo za spavanje pa kako je za svog boravka u cijelosti imao svoj vlastiti krevet te ga s nikim nije dijelio to znači da mu je mogao slobodno pristupiti. Osim toga, tijekom boravka u K. u L. tužitelj je bio radno angažiran što znači da je 8 sati dnevno provodio i radionici ili praonici rublja pri čemu iz iskaza tužitelja, kao i iz iskaza svjedoka, ne proizlazi da bi to predstavljalo takvu okolinu ili takav rad koji bi uzrokovao povredu njegove osobnosti. Tužitelj nije dostavio nikakvu medicinsku dokumentaciju na temelju koje bi se moglo utvrditi je li trpio kakve posljedice za zdravlje. Svjedok N. Š. svjedoči da su radionice bile primjerene, da nije imao primjedbi na izgled i uvjete u radionici, koje da su bile velike te da nitko nije smetao i svatko je obavljao svoj posao. Prigovor o zračenju gromobrana i azbestnim pločama tuženica je osporila materijalnom dokumentacijom i svjedočenjem upravitelja zatvora. Glede boravka u Z. u Š. tužitelj se ne osvrće previše na detalje te u bitnom ponavlja iste prigovore kao i za boravak u L.. Ispravan je obračun prvostupanjskog suda glede kvadrature osobnog prostora umanjene za sanitarni čvor te iz navedenog proizlazi da je tužitelj jedino u razdoblju od 29. listopada 2014. do 20. siječnja 2015. ima manje od 4 m[2] što je kompenzirano kubikažom sobe. Iz iskaza svjedoka D. M. proizlazi da je u cijelosti udovoljeno svim standardima u pogledu smještaja, higijene, osnovnih životnih potreba, hrane, zdravstvene skrbi, dodatnih sadržaja, aktivnosti, kretanja i sl. Predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije u pravu tužitelj kada ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), jer je prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima tako da se može provjeriti kako takvo uvjerenje ima pravnu i činjeničnu osnovu što znači da je ocjena dokaza izvršena upravo u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

6. Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP jer pobijana prvostupanjska presuda sadrži sve propisane elemente iz te zakonske odredbe.

7. Suprotno žalbenim navodima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP stoga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da je izreka iste razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7.1. Nadalje, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

7.2. Stoga žalba tužitelja zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti tijekom izdržavanja kazne zatvora zbog neadekvatnih smještajnih uvjeta isplati iznos naknade štete u visini od 7.352,84 eura.

9. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja s obrazloženjem da je prilikom boravka u K. u L. nedvojbeno da su sobe u kojima je boravio tužitelj bile prekapacitirane i prenapučene te da je postojao nedostatak osobnog prostora u ćelijskim prostorima ali da je isti uspješno kompenziran mogućnošću slobodnog kretanja tužitelja izvan ćelije jer su sobe (ćelije) bile otvorene od 6 sati ujutro do 19 sati navečer, a nakon toga tužitelj da je mogao do 23 sata boraviti u zajedničkom prostoru (TV sala) što znači da je tužitelj radnim danom u vremenu od 6 ujutro do 23 sata navečer te vikendom od 7 sati ujutro do 24 sata navečer mogao boraviti izvan ćelije. Pored toga, svakodnevno je mogao koristiti kupaonicu sa tušem, u sobi je imao dovoljno dnevnog i umjetnog svjetla, dotok svježeg zraka, pristup pitkoj vodi dok je wc bio odvojen od sobe te je imao wc školjku, umivaonik i vrata s prirodnom ventilacijom provedenom prema krovu, a tužitelj je mogao svakog dana 2 sata boraviti na svježem zraku te pored toga koristiti teretanu i knjižnicu. U odnosu na boravak tužitelja u zatvoru u Š. u periodu od 18. srpnja 2014. do 21. kolovoza 2014. prvostupanjski sud utvrđuje da sobe u kojima je tužitelj bio smješten u tom zatvoru većim dijelom nisu bile prenapučene i uglavnom je tužitelju bio osiguran dostatni osobni prostor od 4 m[2] osim u jednom kraćem razdoblju. Uvidom u podatke Z. u Š. prvostupanjski sud je utvrdio da je u sobama postojao sanitarni čvor sa umivaonikom koji je bio fizički odvojen od spavaonice bilo betonskim zidom bilo drvenim vratima, dok iz iskaza svjedoka D. M. sud prvog stupnja utvrđuje da su sobe imale prozore sa rešetkama koji su osiguravali prodor dovoljne količine dnevne svjetlosti te su se u hodniku nalazili tuševi sa toplom vodom koji su zatvorenicima bili dostupni u svakom trenutku, da se zatvor grije na centralno grijanje a ljeti da bi zatvorenici dobivali ventilatore, obroci se konzumiraju u blagovaonici, zatvorenicima je dostupan dnevni boravak i prostorije za tjelovježbu, svaka soba da ima televizor a zatvorenici mogu svakodnevno dva sata boraviti na svježem zraku te im je osigurana i medicinska skrb. Uzimajući u obzir okolnost boravka u Z. u Š. prvostupanjski sud zaključuje da u navedenom zatvoru nisu povrijeđena tužiteljeva osobna ljudska prava niti je povrijeđen čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, broj 18/97, 5/99, 8/99, 14/02 i 1/06 – dalje Konvencija) stoga što je tužitelj imao minimalno potreban osobni prostor u odnosu na kvadraturu soba u kojima je boravio, a i ostali uvjeti u zatvoru nisu ponižavali tužiteljevu osobnost jer je on imao u sobi dovoljnu količinu dnevnog svjetla i dotok svježeg zraka, mogao je svakodnevno dva sata boraviti na svježem zraku, baviti se sportskim aktivnostima i boraviti u dnevnom boravku dok su sanitarni i higijenski uvjeti bili na zadovoljavajućoj razini jer je sanitarni čvor bio fizički odvojen od spavaonice dok su zatvorenici tuševe mogli koristiti svakodnevno te se nisu hranili u prostoru sobe gdje spavaju nego u blagovaonici. Posljedično tome prvostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju s obzirom da je tužitelj bio 3 mjeseca neosnovano lišen slobode ima za posljedicu traumu i potom duševne boli jer je u tom periodu bio odvojen i od obitelji cijeneći pri tome da je tužitelj otac šestoro djece. Osim toga, tužitelj nije dokazao da bi za vrijeme njegova izdržavanja kazne u zatvorima u L. i Š. bilo povrijeđeno njegovo dostojanstvo u mjeri koja uvelike premašuje neizbježno trpljenje ili poniženje povezano s lišenjem slobode, odnosno da bi se radilo o takvoj težini povrede i okolnostima slučaja koji bi opravdavali dosuđivanje štete slijedom čega prvostupanjski sud smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo što tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje.

11. U odnosu na žalbene navode tužitelja prvenstveno valja istaći da isti upire u najvećem dijelu na površinu soba u kojima je boravio tijekom izdržavanja zatvorske kazne smatrajući da je to temeljni uvjet radi kojeg bi trebalo tužbeni zahtjev usvojiti kao osnovan budući da je smještaj tužitelja bio protivan odredbi čl. 14. st. 1. toč. 1. u svezi s odredbom čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine, broj 128/99, 55/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 98/11, 125/11, 56/13 i 150/13 – dalje ZIKZ).

12. Odredbom čl. 14. st. 1. toč. 1. ZIKZ propisano je da svaki zatvorenik ima, pod uvjetima predviđenim tim Zakonom, pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima.

13. Nadalje, odredbom čl. 74. st. 3. ZIKZ propisano je da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane te da za svakog kažnjenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m[2] i 10 m prostora.

14. U ovoj fazi postupka među strankama nije prijeporno da je tužitelj prilikom smještaja u K. L. bio smješten u prostorijama koje ne odgovaraju parametrima iz odredbe čl. 74. st. 3. ZIKZ, dok je u Z. u Š. tužitelj od 18. srpnja 2014. do 21. kolovoza 2014. bio smješten u sobu bez sanitarnog čvora površine 30,87 m[2] i kubikaže 116 m[3] koju je koristilo 6-7 zatvorenika što znači da je u to vrijeme osobni prostor tužitelja iznosio 4,41 m[2] . Pored toga, iz podataka Z. u Š. (l. s. 70.71) proizlazi da je nakon toga tužitelj do 10. listopada 2014. boravio u sobi površine 13,54 m[2] , kubikaže 56,42 m gdje su bila smještena 2-3 zatvorenika odnosno osobni prostor tužitelja je iznosi 4,51 m[2] , da je u periodu od 10. listopada 2014. do 15. listopada 2014. tužitelj smješten u sobu površine 11,23 m[3] i kubikaže 41 m i da je u tom periodu bio sam u sobi a u svim ovim sobama se nalazi sanitarni čvor sa umivaonikom odvojen od spavaonice drvenim vratima i zidom. Potom je tužitelj od 29. listopada 2014. premješten u sobu površine 30,87 m[2] i kubikaže 116,93 m gdje su bila smještena 3-5 zatvorenika pa je tužitelj u to vrijeme imao 6,17 m[2] osobnog prostora s tim što je sanitarni čvor s umivaonikom odvojen od spavaonice drvenim zidom dok je u periodu od 29. listopada 2014. do 20. siječnja 2015. osobni prostor tužitelja iznosio 3,73 m[2] potom do 16. svibnja 2016. 5,61, do 17. srpnja 2016. 4,26 m[2] i od 17. srpnja 2016. do 9. prosinca 2016. osobni prostor tužitelja iznosio je 5,61 m[2] .

15. Kada se imaju u vidu podaci o smještaju tužitelja u K. u L. (l. s. 66-67), kao i podaci Z. u Š. (l. s. 70-71) nedvojbeno slijedi, a kao što je to pravilno utvrdio i zaključio prvostupanjski sud, da tužitelj cijelo vrijeme boravka u K. u L. nije imao osobni prostor sukladno čl. 74. st. 3. ZIKZ, dok je tijekom boravka u Š. pretežni dio vremena tužitelj imao osiguran osobni prostor od 4 m[2] .

16. Međutim, suprotno navodima tužitelja u konkretnom slučaju nije pravno odlučna jedino površina osobnog prostora tužitelja već je odlučno da ostali uvjeti u zatvoru nisu ponižavali tužiteljevu osobnost.

17. Ovaj drugostupanjski sud nalazi nedvojbenim da je sam po sebi boravak u zatvoru neugodno iskustvo jer je istom prethodio određeni kazneni postupak u kojem je izrečena ovakva vrsta kaznene sankcije i gdje se dolazi u doticaj s ljudima iz različitih sredina i s različitim običajima, stupnjem obrazovanja i sl., ali pri tome valja imati u vidu da osim faktora osobnog prostora iz spisa predmeta neprijeporno proizlazi da ostali uvjeti u zatvoru nisu doveli do ponižavanja tužiteljeve osobnosti.

18. Pri tome valja istaći u svezi iskaza svjedoka N. Š. da ga direktno opovrgavaju iskazi svjedoka S. T. i D. P. jer ti svjedoci navode da je na predmetnom odjelu gdje je boravio tužitelj postojala kupaonica sa četiri tuša te da su se zatvorenici mogli tuširati kad god su to htjeli pri čemu svjedok S. T. navodi da je samo u jutarnjim satima bilo tople vode.

19. Što se tiče temperature u zimskom periodu u sobama svjedok N. Š. iskazuje da je znalo biti u sobama hladnije dok svjedok D. P. navodi da se temperatura nije spuštala ispod 20 stupnjeva.

20. Osim toga, tužitelj u svom iskazu potvrđuje da su zatvorenici često boravili u hodniku odjela i da je postojalo ogromno šetalište na kome su svakog dana imali dva sata za šetnju i mogli se skloniti u slučaju kiše, kao i da je postojala kantina, teretana, igralište i drugi sadržaji, da su sobe bile otvorene tijekom dana te da su zatvorenici mogli izaći na hodnik, da su postojale dvije TV sale i jedna prostorija sa kompjuterima te da je mogao uzeti i knjige iz knjižnice.

21. Kada se k tome u cijelosti uzme u obzir iskaz svjedoka D. P. koji je najdetaljnije opisao uvjete boravka u K. L. prvostupanjski sud je temeljem svih prethodno navedenih činjenica pravilno utvrdio da je postojao nedostatak osobnog prostora u ćelijskim prostorima u K. u L. što da je uspješno kompenzirano mogućnošću tužiteljevog slobodnog kretanja na odjelu izvan sobe ili ćelije jer su sobe bile otvorene od 6 sati ujutro do 19 sati navečer, kao i da je tužitelj mogao do 23 sata boraviti u zajedničkom prostoru što znači da je radnim danom u vremenu od 6 ujutro do 23 sata navečer i vikendom od 7 ujutro do 24 sata navečer mogao boraviti izvan ćelije.

22. Ta kompenzacija ogleda se i u tome što je tužitelj mogao svakodnevno koristiti kupaonicu sa tušem, u sobi je imao dovoljno dnevnog i umjetnog svjetla, dotok svježeg zraka i pristup pitkoj vodi dok je wc imao školjku, umivaonik i vrata sa ventilacijom provedenom prema krovu i bio je odvojen od sobe, a sve ovo uz činjenicu da je tužitelj mogao 2 sata boraviti na svježem zraku te također koristiti teretanu i knjižnicu.

23. U odnosu na tužiteljev boravak u Z. u Š. prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelju tijekom tog boravka nisu povrijeđena osobna ljudska prava jer je tužitelj imao minimalno potrebni osobni prostor u odnosu na kvadraturu soba u kojima je boravio, kao i da su ostali uvjeti u zatvoru bili takvi da su tužitelju osigurali dovoljnu količinu dnevnog svjetla i dotok svježeg zraka, da je tužitelj mogao svakodnevno 2 sata boraviti na svježem zraku, baviti se sportskim aktivnostima, boraviti u dnevnom boravku dok su sanitarni higijenski uvjeti bili na zadovoljavajućoj razini jer je sanitarni čvor bio fizički odvojen od kupaonice, a mogli su svakodnevno koristiti tuševe te se zatvorenici nisu hranili u prostoru sobe gdje spavaju nego u blagovaonici.

24. Radi svega prethodno navedenog ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 3. Konvencije, kao i odredbu čl. 19. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23).

25. Naime, u ovakvim slučajevima nije mjerodavno jedino da li je tužitelju bio osiguran dostatni osobni prostor od 4 m[2] već treba uzeti u obzir sva ostala obilježja boravka u kaznenim institucijama pa kako iz izloženog proizlazi da tužitelj nije morao stalno boraviti u sobi, da se bavio radom i drugim aktivnostima te da su svim zatvorenicima bile pružene mogućnosti da se bave drugim aktivnostima, kao i da se druže u TV sali to ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u cijelosti neosnovani navodi žalitelja o tome da je njegovim boravkom u K. L. i Z. u Š. došlo do povrede prava osobnosti.

26. Pri tome se tužitelju ukazuje na stav Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/5725/2016 od 19. prosinca 2017. gdje se, između ostalog, navodi kako je prilikom ocjene da li se radi o postupanju koje predstavlja povredu dostojanstva u kontekstu prava osuđenika/zatvorenika/pritvorenika isto ovisi o svim okolnostima konkretnog slučaja te sudovi u toj procjeni trebaju voditi računa kako o objektivnim tako i o subjektivnim kriterijima (fizički i psihički utjecaj određenog postupanja na konkretnu osobu) te o osobnim karakteristikama određene osobe (dob, spol, zdravstveno stanje i dr.).

27. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

Zadar, 4. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović, v.r.