- 1 -              III Kž 7/2023-4

0

 

 

 

 

 

Broj: III Kž 7/2023-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića,  kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. P. i drugih zbog kaznenih djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 5. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18 i 126/19 - dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbi opt. I. P. podnesenoj protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 18. svibnja 2023. broj I Kžzd-9/2023-10, u sjednici održanoj 13. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba opt. I. P. i potvrđuje drugostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pod toč. I. izreke, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačio je prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Bjelovaru od 28. listopada 2022., broj Kzd-8/2021-172 u odluci o kazni način da su opt. I. P. prihvaćene kao utvrđene kazne zatvora zbog ukupno 24 kaznena djela zbog kojih je tom presudom proglašen krivim i to kazna zatvora trajanju od pet godina zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. i čl. 34. KZ/11 (točka I. izreke), kazna zatvora u trajanju od pet godina zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 (točka II. izreke), kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog kaznenog djela iz čl. 165. st. 1. KZ/11 (točka III. izreke), kazna zatvora u trajanju od pet godina zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 (točka IV. izreke), kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog kaznenog djela iz čl. 165. st. 1. KZ/11 (točka V. izreke - na štetu djeteta A. B.), kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog kaznenog djela iz čl. 165. st. 1. KZ/11 (točka V. izreke - na štetu djeteta R. C.), kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog kaznenog djela iz čl. 165. st. 1. KZ/11 (točka V. izreke - na štetu djeteta K. C.), kazna zatvora u trajanju od pet godina zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 (točka VI. izreke), kazna zatvora u trajanju od pet godina zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. i čl. 34. KZ/11 (točka VII. izreke), kazna zatvora u trajanju od jedne godine zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 6. u vezi st. 2. KZ/11 (točka VIII. izreke), kazna zatvora u trajanju od pet godina zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 163. st. 3. KZ/11 (točka IX. izreke), kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog kaznenog djela iz čl. 160. st. 1. KZ/11 (točka X. izreke), kazna zatvora u trajanju od pet godina zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. u svezi st. 1. KZ/11 (točka XI. izreke), kazna zatvora u trajanju od pet godina zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 (točka XII. izreke), kazna zatvora u trajanju od pet godina zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 (točka XIII. izreke), kazna zatvora u trajanju od jedne godine zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 6. u vezi st. 2. KZ/11 (točka XIV. izreke), kazna zatvora u trajanju od jedne godine zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 6. u vezi st. 2. KZ/11 točka XV. izreke, kazna zatvora u trajanju od pet godina zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. u svezi st. 1. KZ/11 (točka XVI. izreke), kazna zatvora u trajanju od pet godina zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 163. st. 3. KZ/11 (točka XVII. izreke), kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog kaznenog djela iz čl. 165. st. 1. KZ/11 (točka XVIII. izreke), kazna zatvora u trajanju od pet godina zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 (točka XIX. izreke), kazna zatvora u trajanju od jedne godine zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 6. u vezi st. 2. KZ/11 (točka XX. izreke), kazna zatvora u trajanju od jedne godine zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 6. u vezi st. 2. KZ/11 (točka XXI. izreke) i kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog kaznenog djela iz čl. 160. st. 2. KZ/11 (točka XXII. izreke), zbog kojih je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, te je optuženik uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset i pet godina, u koju kaznu mu je, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunato vrijeme lišenja slobode od 23. veljače 2021., pa nadalje.

 

1.1. Pod toč. II izreke pobijane presude odbijene su kao neosnovane žalbe opt. I. P., opt. S. B., opt. Ž. B., opt. S. C.1 i opt. S. C.2 te je u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 

2. Protiv te drugostupanjske presude žalbu je podnio opt. I. P. osobno i putem branitelja, odvjetnika D. N., „zbog svih zakonom dopuštenih razloga“, s prijedlogom „… da bi Vrhovni sud Republike Hrvatske, uvažavajući sve naprijed iznijeto, trebao donijeti meritornu odluku i ukinuti predmetne presude u cijelosti i osloboditi 1. optuženog od kaznene odgovornosti odnosno podredno ukinuti pobijane odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje.“ Obje će se podesene žalbe tretirati kao jedna žalba optuženika.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - dalje: ZKP/08) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Optuženik u žalbi koju podnosi Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao sudu trećeg stupnja, s obzirom da mu je pobijanom drugostupanjskom presudom izrečena kazna dugotrajnog zatvora, iznosi iste razloge koje je iznio i u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude te su obje žalbe potpuno identične (osim u dijelu obrazloženja žalbe podnesene protiv drugostupanjske presude, str. 8.-9., u kojem se citira cijela izreka Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, i kada se kontekstualno, osim izričaja „prvostupanjski sud“, u dva navrata dodaje izraz „i drugostupanjski sud“, str. 11., 3. odlomak i str. 12., 4. i 5., odlomak).

 

7. Optuženik žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka posebno ne obrazlaže jer ne navodi izrijekom koja je povreda iz čl. 468. ZKP/08 počinjena u pobijanoj presudi, a jedini dio žalbe koji se odnosi na konkretnu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka vezan je za pitanje povrede prava na pravično suđenje iz čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), te se radi o prigovoru postupovne povrede iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

7.1. Naime, optuženik tvrdi da nikako nije mogao počiniti predmetna kaznena opisana pod točkama I., II., IV., VII., X., XI., XIII., XIV., XVI., XIX., XX. i XXII. izreke prvostupanjske presude jer je impotentan i nije sposoban postići erekciju zbog dijabetesa te je u tom pravcu predlagao odgovarajuće sudskomedicinsko vještačenje. Napominje, međutim, da mu je taj krucijalni dokazni prijedlog odbijen kao nevažan, pri čemu prvostupanjski sud tu svoju odluku nije valjano obrazložio, čime da mu je povrijedio ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje u dijelu koji se odnosi na pravo na obrazloženu sudsku odluku.

 

7.2. Međutim, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, je na ovaj žalbeni prigovor optuženiku argumentirano odgovorio (toč. 12.3.-12.5. obrazloženja svoje presude) ukazujući da je prvostupanjski sud svoju odluku o odbijanju navedenog dokaznog prijedloga obrane vezano za impotenciju optuženika koncizno obrazložio donoseći raspravno rješenje od 28. veljače 2022., (list 1365.), a potom i detaljnije kroz obrazloženje presude (toč. 3.2. i 59.7.). I ovaj trećestupanjski sud smatra da je obrazloženje prvostupanjske presude u dovoljnoj mjeri obrazloženo jer iz njega jasno proizlazi da je sud prvog stupnja dokazni prijedlog obrane o potrebi provođenja medicinskog vještačenja optuženika radi utvrđivanja njegove impotencije ocijenio nevažnim budući da je prihvatio iskaze žrtava djece iz čijih iskaza proizlazi da on nije bio impotentan. Takvo obrazloženje suda prvog stupnja o odbijanju ovog dokaznog prijedloga ni po čemu nije manjkavo niti nedostatno jer je dano pri kraju inače izuzetno opširnog obrazloženja prvostupanjske presude (str. 71.). To je učinjeno nakon što su prethodno na vrlo detaljan način u presudi reproducirani i analizirani iskazi žrtava, svjedoka, vještaka te materijalni dokazi kao i obrane optuženika, te je i iznesena jasna argumentacija suda zbog čega se sa izvjesnošću smatraju dokazanim navode optužbe vezana za predmetna kaznena djela. Dakle, kada su prethodno u obrazloženju prvostupanjske presude jasno iznesene sve okolnosti iz kojih nedvojbeno proizlazi dokazanost svih točaka optužbe, uključujući i počinjenje kaznenih djela za kolje optuženik tvrdi da ih nije mogao počiniti zbog impotencije, obrazloženje suda o odbijanju kao nevažnog dokaznog prijedloga vještačenjem optuženikove erektilne disfunkcije koje je izloženo u kontekstu svih brojnih dokaza koji ukazuju na suprotno, ni u kom slučaju se ne može smatrati arbitrarnim, u smislu povrede ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje, a kako to pogrešno smatra optuženik.

 

7.3. U odnosu na ostale prigovore u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik samo na paušalan način na kraju obrazloženja žalbe (str. 12., 4. odlomak) tvrdi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud počinili bitne povrede odredaba kaznenog postupka „ …tako što nisu pravilno primijenili odredbe Zakona o kaznenom postupku i to iz razloga što za pobijane presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a uz to naznačeni razlozi su nejasni i proturječni odnosno izreke presude su proturječni sami sebi te obrazloženjima pobijanih presuda“. Na taj se način kroz izložene navode u žalbi u biti sugerira na počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, pri čemu se ne precizira o kojim to odlučnim činjenicama u obrazloženjima nisu navedeni razlozi, koji su to razlozi iz obrazloženja nejasni i proturječni i u čemu se sastoji proturječnost u izrekama presuda.

 

7.4. Suprotno navedenim paušalnim tvrdnjama optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske je pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti, u okviru ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 u vezi čl. 490. st. 2. ZKP/08, utvrdio da su izreke presuda jasne i neproturječne, kako same sebi, tako i u odnosu na razloge iznijete u obrazloženjima, o svim odlučnim činjenicama su u obrazloženjima presuda izneseni jasni i neproturječni razlozi, tako da nije počinjena bitna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 na koju se žalbom smjera, a niti bilo koja druga postupovna povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koju se pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Isto se odnosi i na prigovor optuženika povrede kaznenog zakona jer on niti tu žalbenu osnovu ne obrazlaže osim što samo paušalno, na kraju obrazloženja žalbe (str. 12., 3. odlomak), navodi da je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja „pogrešno primijenjeno i materijalno pravo“. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu po službenoj dužnosti ispitao i u tom pravcu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 te je utvrdio da pobijanom presudom nije na optuženikovu štetu povrijeđen kazneni zakon.

 

9. U ostalom dijelu žalbe optuženik prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da je sud prvog stupnja trebao prihvatiti njegov dokazni prijedlog i provesti psihijatrijskog-psihologijsko vještačenje djece žrtava radi utvrđivanja jesu li ona govorila istinu, budući da su njihovi iskazi jedini koji ga terete, jer drugih dokaza nema. Ističe da je taj dokaz trebao provesti jer iskaze žrtava ne potvrđuju njihovi roditelji budući da su u svojim iskazima naveli da nemaju nikakvih saznanja o predmetnim kaznenim djelima, da liječničkim pregledima nisu potvrđeni navodi djelce o izvršenim spolnim odnosima jer da u odnosu na ošt. A. B. „nije utvrđena cjelovitost himenog prstena“ odnosno takav nalaz ne upućuje na penetraciju u rodnicu, a da se u odnosu na ošt. R. C. nije uspio vizualizirati himen u cijelosti radi nesuradljivosti. Ističe da svjedoci D. K. i K. M., osobe koje su znale voziti automobilom ošt. A. B. od njene kuće k optuženiku, odnosno ju vraćati kući, a svjedok K. i kao optuženikov susjed, navode žrtava nisu potvrdili, kao niti optuženikov sin M. P. koji je često s djecom bio u kontaktima kao i s njihovim roditeljima, i koji također nikada ni o kakvom spolnom zlostavljanju ništa nije čuo. Žalitelj napominje da je ovaj svjedok potvrdio da optuženik nije informatički pismen i nije znao mobitelom snimati djecu žrtve te da nije znao skidati porno filmove na mobitel, što da sve ukazuje na nevjerodostojnost iskaza žrtava.

 

9.1. Nadalje, optuženik prigovara vjerodostojnosti iskaza svjedokinja B. P., svoje bivše supruge i svjedokinje S. P., kćeri, tvrdeći da ga namjerno neistinito trete jer s njim nisu u dobrim odnosima, dok ostali svjedoci, osobe koje su godinama obavljali nadzore nad obiteljima djece žrtava i njihovi nastavnici ispitani kao svjedoci su naveli da nisu primijetili da bi djeca bila spolno zlostavljana. Ukazuje da je pogrešno utvrđeno da je on pedofil jer to ne proizlazi iz provedenog vještačenja koje su proveli doc. dr. sc. B. N. i prim. dr. sc. G. A. budući da su oni naveli da bi se radilo o dijagnozi pedofilije kod optuženika, ako mu se dokaže da je počinio predmetna kaznena djela, što on poriče.

 

9.2. Optuženik prigovara i pravilnosti utvrđenja suda prvog stupnja da su mu žrtve bile povjerene na čuvanje i brigu i da su slijedom toga bile u odnosu zavisnosti o njemu jer su k njemu ona dolazila svojevoljno, a ne na njegovo traženje, niti je njihovim roditeljima plaćao za dolaske. Siromaštvo i težak položaj djece nije koristio da bi činio kaznena djela, već je naprotiv, nastojao djeci pomoći i omogućiti im nešto od onoga što im roditelji nisu mogli priuštiti zbog svojih imovinskih stanja.

 

9.3. Nadalje, optuženik uz sve navedeno smatra i da je sud prvog stupnja trebao primijeniti jedno od osnovnih načela kaznenog procesnog prava in dubio pro reo u i sumnji presuditi njemu u korist na način da donese oslobađajuću presudu.

 

10. Međutim, niti u ovom dijelu žalba optuženika nije osnovana jer su sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene.

 

10.1. Naime, u odnosu na optuženikov prigovor, da zbog impotencije nije mogao počiniti veći dio predmetnih djela, te da ta okolnost opovrgava istinitost iskaza žrtava, i ovaj trećestupanjski sud, jednako kao i Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, smatra da je prvostupanjski sud posve opravdano prihvatio kao istinite iskaze žrtava. Njihovi iskazi su, unatoč činjenici da se radi o djeci niske kronološke dobi koja su preživjela stresne situacije vezano uz sumnju na izloženost spolnom zlostavljanju, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, su u odnosu na bitne sporne okolnosti gotovo suglasni jer svi terete optuženika kao počinitelja inkriminiranih radnji. Djeca su vjerno i na životan način stilu primjerenom svojoj dobi opisala ono što su vidjela i što su proživjela, pri čemu i kada optuženika terete zbog radnji spolnih zlostava, ne čine to na način da ga prikazuju u krajnje negativnom svjetlu, već navode kako je optuženik znao biti i dobar kada su dolazili kod njega kako bi se igrali, prespavali kod njega. Opisuju kako im je on znao kupovati razne poklone, pri čemu ga ošt. A. B. zove „deda“, a ošt. R. C. „I.“. Optuženik pri pokušaju osporavanja vjerodostojnosti iskaza oštećenika niti ne pokušava na uvjerljiv način ukazati koji bi to bio motiv djece da ga lažno terete. Da takvog motiva na strani djece niti nije bilo proizlazi iz same okolnosti da je do otkrivanja predmetnih kaznenih djela nije došlo po prijavama oštećenika, već u biti slučajno, kada je ošt. A. B. u osnovnoj školi bila na razgovorima kod psihologinje škole A. B. u vezi opće zapuštenosti, te je nakon saznanja da je u pitanju spolna zlostava djece tek tada uslijedila prijava policiji preko ravnateljice škole I. G., odnosno preko Centra za socijalnu skrb. Povezujući sve ove okolnosti s materijalnim dokazima koji također teško terete optuženika, radi se o pornografskim filmovima pronađenim na optuženikovom mobitelu, slikama spolnih organa oštećenica A. i R., pronađenim pornografskim časopisima i erotskom rekvizitu kod optuženika, za zaključiti je da nema nikakve dvojbe da su iskazi oštećenika istiniti. Djeca žrtve osim uvjerljivog opisa raznih radnji spolne zlostave koje optuženik poduzima prema njima, opisuju i snimanje spolnih organa te prikazivanje pornografskog materijala od strane optuženika, što korespondira s pronađenim materijalom koji optuženika također teško kompromitira. Prvostupanjski sud je potpuno ispravno, a na što ukazuje i drugostupanjski sud, uz navedene okolnosti, imao u vidu i uvjerljive iskaze svjedokinja S. P. koja je od A. saznala što se događa te je to prenijela majci B. P. kao i roditeljima oštećene djece, za koje kaže da joj nisu vjerovali.

 

10.2. Prema tome, kraj ovakvog čitavog niza personalnih i materijalnih dokaza koji s potpunom izvjesnošću ukazuje da je optuženik počinitelj predmetnih kaznenih djela, i po ocjeni ovog trećestupanjskog suda pravilno je kao irelevantan odbijen dokazni prijedlog optuženika za provođenje medicinskog vještačenja u vezi njegove impotencije. Pri tome se optuženiku ukazuje i na logično obrazloženje iz dijela presude suda drugog stupnja (toč. 13.7.) u kojem se taj sud, imajući u vidu medicinsku dokumentaciju na koju se optuženik poziva, osvrće na njegov prigovor da on zbog niza svojih bolesti nije mogao počiniti kaznena djela, ukazujući da se radi o neprihvatljivoj konstrukciji.

 

10.3. Iz istih razloga, kako svi navedeni dokazi s najvišim stupnjem vjerojatnosti upućuju na zaključak da je optuženik počinitelj predmetnih kaznenih djela, prigovori optuženika da ga svojim iskazima ne terete svjedoci K., K., s kojim je inače u dobrim odnosima, te sin M., kao i roditelji djece, nemaju taj značaj koji im optuženik pridaje.

 

10.4. Nadalje, potpuno je promašeno optuženikovo inzistiranje na prigovoru da je trebalo provesti psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje djece žrtava na okolnost jesu li ona govorila istinu kada su iskazivali kao svjedoci jer je pitanje ocjene vjerodostojnosti dokaza u isključivoj nadležnosti suda. Naime, vještačenje u smislu odredbe čl. 308. ZKP/08 određuje sud kada za utvrđivanje neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem ili vještinom, a ocjena istinitosti iskaza svjedoka nije stručno pitanje na koji bi odgovor trebali dati vještaci psihijatrijske niti psihologijske znanosti, već je to isključivo u domeni suda. Stoga je i ovaj prigovor optuženika kojim nastoji dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja neosnovan.

 

10.5. Isto se odnosi na prigovor da su iskazi oštećenica u vezi dovršenih penetracija u proturječju s nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka. Naime, pogrešno žalitelj tumači nalaz i mišljenje vještaka dr. M. C. i dr. P. Š., da iz tog nalaza proizlazi da ne postoje oštećenja himena kod djevojčica. Međutim, posve suprotno, iz navedenog vještačenja ne proizlazi da penetracija nije bilo, već su vještaci naveli da se u odnosu na A. B. nije utvrdila cjelovitost himenalnog prstena, dok se kod oštećene R. C. nije uspio vizualizirati himen u cijelosti zbog nesuradljivosti. Dakle, navedeni nalaz ne potvrđuje obranu optuženika da odnosa sa djevojčicama nije bilo, već ga treba cijeniti u kontekstu svih ostalih dokaza jer nalaz navedenih vještaka ne isključuje mogućnost da je optuženik svojim spolnim organom penetrirao u rodnice djece.

 

10.6. Pitanje ima li optuženik medicinsku dijagnozu pedofila nije sudu bilo relevantno kod dokazivanja krivnje optuženika za počinjenje predmetnih kaznenih djela, već je ta okolnost optuženiku cijenjena kod odmjere kazne kao otegotna. To je sud pravilno učinio jer takva dijagnoza proizlazi iz nalaza i mišljenja psihologa R. K.. Naime, taj je vještak takvu dijagnozu postavio ukazujući da podaci iz spisa govore u prilog da optuženika djeca seksualno privlače, unatoč njegovom negiranju, te je prema suvremenim dijagnostičkim kriterijima, sve to dostatno su za postavljanje dijagnoze pedofilije, posebice imajući u vidu da je optuženik već bio osuđen za kazneno djelo seksualne prirode prema djetetu. Iako je vještak u nalazu i mišljenju istaknuo ogradu da dijagnoza pedofilije opstoji ukoliko se dokažu predmetna kaznena djela, sud je pravilo u tom kontekstu, kada je na nedvojbeni način utvrdio da je optuženik počinio predmetna kaznena djela, ovu okolnost pedofilije optuženiku cijenio otegotnim.

 

10.7. Ovaj trećestupanjski sud u potpunosti prihvaća i očitovanje drugostupanjskog suda (13.8.-13.10.) u pogledu prigovora da je pogrešno utvrđeno da su optuženiku djeca bila povjerena i da su u odnosu na njega bila u odnosu zavisnosti. Naime, drugostupanjski je sud prihvatio kao pravilno utvrđenje suda prvog stupnja koji je tu okolnost detaljno i vrlo logično obrazložio u svojoj presudi (toč. 58.4.-58.5.). Budući optuženik u žalbi ne iznosi niti jednu novu okolnost kojom bi ovo pitanje dodatno problematizirao, te se žalitelj bez potrebe ponavljanja tih pravilnih razloga upućuje na navedene dijelove obrazloženja navedenih presuda.

 

10.8. Isto se odnosi i na optuženikov prigovor da je zbog nedostatka pouzdanih dokaza i postojanje sumnje kod zaključivanja je li optužba svoje tvrdnje dokazala bilo potrebno primijeniti pravilo in dubio pro reo. Drugostupanjski je sud optuženik pravilno ukazao (toč.13.10.) da imajući u vidu cjelokupnu procesnu građu nije postojala nikakva činjenična dvojba koja bi opravdavala ovo dokazno pravilo iz čl. 3. st. 3. ZKP/08 (ne načelo kako to pogrešno tvrdi žalitelj) i toj pravilnoj ocjeni se doista nema što za dodati.

 

10.9. Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

11. Neosnovano se optuženik žali zbog odluke o kazni jer i pojedinačne utvrđene kazne za svako od ukupno 24 kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim (sve su, osim za kazneno djelo iz čl. 160. st. 1. KZ/11, izrečene u visini posebnog minimuma) i jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina nisu prestroge.

 

11.1. Naime, imajući u smislu odredbe čl. 47. st. 1. KZ/11 u vidu da je stupanj krivnje kod optuženika maksimalan jer je sva predmetna kaznena djela počinio s izravnom namjerom pri čemu mu ubrojivost mu je bila potpuno očuvana te je imao punu svijest o protupravnosti, a cijeneći i svrhu kažnjavanja u smislu individualne i generalne prevencije, kraj pravilno utvrđenih olakotnih okolnosti (narušeno zdravlje i životnu dob) te otegotnih okolnosti (dosadašnja osuđivanost zbog istovrsnog kaznenog djela, izuzetna težina i brojnost kaznenih djela počinjena na štetu djece niske kronološke dobi u dužem vremenskom razdoblju od dvije godine i to u kontinuitetu, bez razmišljanja o posljedicama koje će djeca imati na psihofizičko zdravlje), blaža kazna ne bi ostvarila svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11 u smislu da se njome izrazi adekvatna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te da se omogući počinitelju ponovno uključivanje u društvo. U navedenom kontekstu, bez utjecaja je pogrešno uzimanje optuženiku otegotnim da nije izrazio žaljenje i kajanje te nekritičnost, a kraj činjenice da on ne priznaje počinjenje predmetnih kaznenih djela.

 

11.2. Osuđenik pogrešno smatra da mu je olakotnim trebalo u višoj mjeri cijeniti zdravstveno stanje i životnu dob, jer je tim okolnostima sud dao primjeren značaj, dok je potpuno pogrešno pozivanje optuženika na sudjelovanje u Domovinskom ratu i to u svojstvu dragovoljca, te činjenicu da je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Redom Danice. Naime, te okolnosti u kaznenim postupcima u odnosu na određenu vrstu kaznena djela mogu počiniteljima biti cijenjene olakotnim, jer mogu ukazivati na njihove ispravne motive i humane pobude jer su se u određenoj fazi života odlučili uključiti u obrambeni rat, kako bi, i po cijenu ugrožavanja svog života, branili živote drugih, imovinu te općeprihvaćene društvene vrijednosti. Međutim, kada te osobe počine kaznena djela, pogotovo tako odiozna poput predmetnih, kojima se na najgrublji način napada na spolni integritet i moral djece, tada se te okolnosti nikako ne mogu uzimati olakotnim.

 

11.3. Slijedom navedenog nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

 

12. Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba nije osnovana, trebalo ju je na temelju čl. 482. u vezi čl. 490. st. 2. ZKP/08 odbiti kao neosnovanu i potvrditi drugostupanjsku presudu.

 

Zagreb, 13. prosinca 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.