Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2288/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. M. iz D., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u P., protiv tužene A. B. d.d., Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici Z. K., M. Z., I. B. K., J. N. N., M. M. i I. Š., odvjetnici iz O. društva K. i partneri j.t.d., Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-333/2021-26 od 27. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene A. B. d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-333/2021-26 od 27. ožujka 2023., u dijelu pod točkom I. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom II. izreke te u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom III. izreke i u tom dijelu sudi:

1. Nalaže se tuženoj A. B. d.d. isplatiti tužiteljici B. M. iznos od 594,96 eura (4.482,72 kuna) s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se za razdoblje od dospijeća pa do 31. prosinca 2007. određuje Uredbom o visini stope zatezne kamate, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili uvećanjem granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to;

- na iznos od 2,16 eura počam od 2. lipnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. srpnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. kolovoz 2006. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. rujna 2006. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. listopada 2006. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. studenog 2006. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. prosinca 2006. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. siječnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. veljače 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. ožujka 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. travnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. svibnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. lipnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. srpnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. kolovoza 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. rujna 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. listopada 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. studenog 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. prosinca 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. siječnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,75 eura počam od 2. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,30 eura počam od 2. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,32 eura počam od 2. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,49 eura počam od 2. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,38 eura počam od 2. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,77 eura počam od 2 lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,07 eura počam od 2. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,01 eura počam od 2. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,13 eura počam od 2. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,41 eura počam od 2. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,37 eura počam od 2. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,65 eura počam od 2. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,63 eura počam od 2. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 4,76 eura počam od 2. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 5,33 eura počam od 2. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 5,03 eura počam od 2. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 5,30 eura počam od 2. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 5,30 eura počam od 2. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 5,57 eura počam od 2. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 5,59 eura počam od 2. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 5,73 eura počam od 2. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 6,00 eura počam od 2. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 6,04 eura počam od 2. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 6,29 eura počam od 2. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 6,34 eura počam od 2. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 6,50 eura počam od 2. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 6,93 eura počam od 2. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 6,83 eura počam od 2. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 7,07 eura počam od 2. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 7,16 eura počam od 2. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 7,40 eura počam od 2. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 7,51 eura počam od 2. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 7,69 eura počam od 2. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 7,91 eura počam od 2. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 8,05 eura počam od 2. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 8,27 eura počam od 2. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 48,24 eura počam od 2. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 42,93 eura počam od 2. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 35,39 eura počam od 2. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 35,54 eura počam od 2. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 159,99 eura počam od 2. svibnja 2012. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženoj A. B. d.d. naknaditi tužiteljici B. M. prouzročene parnične troškove u iznosu od 414,75 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 4. lipnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili uvećanjem granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.119,83 eura (8.837,36 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženoj A. B. d.d. naknaditi tužiteljici B. M. žalbeni trošak u iznosu od 155,53 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke, utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj … zaključenog 13. travnja 2006. između tužiteljice i pravne prednice tuženice, S. banke d.d. O. (koji ugovor je 18. travnja 2006. ovjeren kod javnog bilježnika N. B. pod brojem …), a koja u članku 2. glasi: „...u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“; u članku 3. točka 3.:“... obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća.“, točka 4. :“Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“; u članku 4. glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope, sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“. Pod točkom II. izreke djelomično je odbijen tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 4.482,72 kuna, na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude. Pod točkom III. izreke naloženo je tužiteljici naknadi tuženici prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 1.119,83 eura (8.837,36 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom II. i III. izreke, žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 182,08 eura ( za sastavljanje žalbe u iznosu od 124,43 eura, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 31,11 eura te trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 26,54 eura).

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. izreke, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 182,08 eura ( za sastavljanje žalbe u iznosu od 124,43 eura, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 31,11 eura te trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 26,54 eura).

4. Žalba tužiteljice je osnovana.

5. Žalba tuženice nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama (o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu koji je predmetom ovoga spora, kao i razloge o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju), pa u tom dijelu nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, kojim postupanjem suda prvog stupnja, stoga, tuženica nije bila onemogućena u raspravljanju pred sudom, čime nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

7. Međutim, povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a je počinjena u dijelu u kojem je prvostupanjski sud utvrđivao postojanje prava tužiteljice na isplatu utuženog potraživanja, kao posljedici ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pri čemu je vezano za taj dio potraživanja otklanjao i istaknuti prigovor zastare, da bi u konačnome odbio postavljeni kondemnatorni zahtjev na isplatu, čime se pobijana presuda u tom dijelu ukazuje proturječnom, čemu tužiteljica žalbenim navodima osnovano prigovara, s time da je navedena povreda otklonjiva u ovom stupnju postupka temeljem ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP-a.

8. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, stoga su također djelomično osnovani.

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen (u skladu s rezultatima izvedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja) podneskom od 23. siječnja 2023. (list 556-558 spisa) i na ročištu od 20. veljače 2023. (list 572 spisa), za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi (Ugovora o kreditu od 13. travnja 2006., kojeg su sklopile tužiteljica, kao korisnik kredita i prednica tuženice, kao kreditor), kao i zahtjev za isplatom iznosa od 594,96 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14, od 9. travnja 2015., tužiteljica tvrdi da ga je preplatila temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

10. I u žalbenom stupnju postupka sporna je ništetnost naprijed navedenih ugovornih odredbi te posljedično tome, je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

11. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim:

- da su tužiteljica i pravna prednica tuženice, S. banka d.d. 13. travnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj …, kojim je pravna prednica tuženice, kao kreditor, tužiteljici, kao korisniku kredita, odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 8.800,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (članak 1. Ugovora), kojim Ugovorom se tužiteljica obvezala kreditoru vratiti navedeni iznos, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u mjesečnim anuitetima, kao i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja je na dan zaključenja toga Ugovora iznosila 8,50 % godišnje s rokom otplate od 6 godina, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, počevši od 1. kolovoza 2006. ((članak 2. i 4. Ugovora), koje činjenice je i tuženica učinila nespornima u odgovoru na tužbu,

- da se tijekom ugovornog razdoblja mijenjala kamatna stopa od početno ugovorene koja je iznosila 8,50% godišnje, kao i tečaj valute CHF,

- da je predmetni kredit otplaćen i nije konvertiran.

- da iz otplatnog plana proizlazi da je početni ugovoreni anuitet kredita iznosio 156,81 CHF mjesečno, dok iz otplatne tablice po kreditu proizlazi da je tužiteljica redovito otplaćivala obroke kredita te da je od početno ugovorenog anuiteta u iznosu od 156,81 CHF, mjesečni anuitet redovno rastao,

- da Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj Pž –7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženice i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđuje u točki 2. da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve

tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, čime su banke (između kojih je i prednica tuženice), postupale suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizija koje su podnijele tužene banke, donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, čime je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da su svih 8 banaka (pa tako i prednica tuženica iz ovoga spora), koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivu kamatnu stopu,

- da predmetni Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem), koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope,

- da je u navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da tužene banke, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga, naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", te istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku od potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive,

- da je analizom predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno da je isti unaprijed formuliran od strane prednice tuženice i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj,

- da je analizom predmetnog ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis utvrđeno da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak, prosječnom potrošaču nerazumljiva, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnicu kredita (kao potrošača) o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da su je kod prednice tuženice upoznali da može dobiti kredit za kupnju automobila, ali da je isti isključivo vezan uz CHF te da kredit ne nude u eurima, da je pročitala predmetni ugovor, da su ju u banci uputili u pojam promjenjive kamatne stope, ali su joj rekli da mogućnost rasta neće biti velika, eventualno do 50,00 kuna za vrijeme cijele otplate kredita, objasnili su joj valutnu klauzulu, ali ne detaljno, da je otprilike godinu i pol do dvije, otplata išla po planu, a da su zatim rate porasle, da se nakon povećanja rate otišla raspitati u banku zašto se to događa i ima li možda dug koji je razlog za to, ali da su joj pojasnili da se povećanje određuje iz Z. i da oni ne znaju zašto je toliki, da se ne sjeća je li primala obavijesti banke o promjenama, ali da joj u banci ništa nisu mogli pomoći vezano uz promjenu rate kredita, da je znala što to znači da je kredit vezan uz valutu CHF i da može rasti u slučaju rasta tečaja CHF, ali da ju nitko nije upozorio da porast može biti toliki, da joj nakon povećanja rate kredita u banci nisu nudili nikakve izmjene budući da je riječ o kupnji automobila, da je ugovor u banci bio pripremljen i da se nije vezano uz pojedine odredbe ništa pregovaralo,

- da je svjedokinja I. Č. u svom iskazu navela kako radi na poslovima višeg voditelja poslovnih odnosa, a da je 2006. radila kao kreditni referent, kada je banka u ponudi imala nenamjenske, stambene, hipotekarne, lombardne, potrošačke i auto kredite koji su bili vezani uz euro ili franak, da su svi djelatnici imali isprintane brošure u kojima su bile prikazane kamate i naknade kredita, nakon čega se stranci davao popis dokumentacije i izjave za ovjeru kod poslodavca, koje je stranka zatim vraćala u banku gdje se na temelju prikupljene dokumentacije i prijedloga kredita, isti podnosio Kreditnom odboru banke na odobrenje te se potom klijent pozivao na ovjeru ugovora i sredstava osiguranja kod javnog bilježnika i isplatu, naglasivši da su stranke uvijek birale vrstu kredita, pri čemu im se nije ništa sugeriralo, već im se objašnjavao pojam valutne klauzula i da kredit plaćaju u kunama, ali da se nije detaljno objašnjavalo kako valuta i kamatna stopa utječu na pojedinu ratu, već im je rečeno da će im se o promjeni uputiti obavijest sa pojašnjenjem, s time da Ugovor o kreditu sastavljaju pravnici banke koji ga dostavljaju kreditnim referentnima putem maila na printanje, da je odobrenje kredita znalo potrajati i do dva tjedan, a da su stranke imale pravo odustanka, pa i nakon isplate u propisanom roku,

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije S. M. proizlazi da ukupna razlika između stvarno više plaćenih kamata i tečajnih razlika u kunama u odnosu na početno ugovorene anuitete po tečaju na dan isplate kredita po početno ugovorenoj kamatnoj stopi iznosi 5.421,76 kuna / 719,59 eura, pri čemu je vještakinja u nalazu odvojeno iskazala razliku između anuiteta s osnove promjene kamatnih stopa te razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule, na način da je utvrdila da je tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope tužiteljica platila više iznos od 939,05 kuna / 124,63 eura, a zbog povećanja tečaja CHF (tečajne razlike), da je više platila iznos od 4.482,72 kuna / 594,96 eura, sve navedeno prikazavši i tabelarno po mjesecima s datumima dospijeća i uplate.

12. Polazeći od prednjih utvrđenja, pozivom na odredbu čl. 502.a i čl. 502.c ZPP-a, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (te činjenicom da je predmetni Ugovor sklopljen tijekom 2006. godine i da je obuhvaćen utvrđenjem iz predmetne kolektivne tužbe, a da je tužiteljica fizička osoba i potrošač o čijim interesima i pravima se odlučivalo u navedenim sporovima), cijeneći da je sud vezan utvrđenjima iz navedene presude, prvostupanjski sud zaključuje da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, tj. temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu, nije pojedinačno pregovaralo (dio članka 2., 3. i 4. predmetnog Ugovora o kreditu), ocjenjujući pri tome da takva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi (koja je jednostrana i bez mogućnosti pregovaranja), uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da banka jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija), uz obrazloženje da se i u odnosu na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz švicarski franak, radilo o nerazumljivoj ugovornoj odredbi koja je bila uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja (jer za razliku od potrošača, banka, s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik), a radilo se o tipski formularnom ugovoru, unaprijed sastavljenom od strane prednice tuženice, bez pojedinačnog pregovaranja (u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran), slijedom čega primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 96/03.), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), zaključuje o djelomičnoj ništetnosti predmetnog Ugovora (u tom dijelu), posljedično čemu, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, zaključuje i o pravu tužiteljice da joj tuženica vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od tužiteljice naplaćeno (koji naplaćeni novčani iznos je stečen bez osnove).

13. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, pozivom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.), u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da je (4. travnja 2012.), podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli), kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'', od kojeg dana (14. lipnja 2018.) ponovno teče rok zastare (od pet godina) za podnošenje zahtjeva za isplatu, u konačnome zaključujući da je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice, budući je tužba u ovom sporu podnesena 26. prosinca 2021., cijeneći neosnovanim prigovor zastare u pogledu preplate po osnovu ugovorene valutne klauzule (a osnovanim u pogledu preplate zbog promjenjive kamatne stope).

14. Pri tome prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev za isplatu (svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena ništetnom), prihvaćajući osnovanim tvrdnje tuženice da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, uz obrazloženje da je tužba podnesena 19. studenog 2021., istekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu broj Pž- 7129/2013 kojom je donešena odluka u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem

promjenjive

kamatne

stope.

15. U konkretnom slučaju tužiteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), a u odnosu na ugovorne odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koje presude je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i prednica tuženice), s time da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i prednica tuženice, kao kreditor, 13. travnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj … kojim su ugovorile visinu kredita u iznosu od 8.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan korištenja kredita (članak 2. Ugovora), s rokom otplate kredita od 6 godina, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, (članak 3. Ugovora), koji kredit je tužiteljici odobren u svrhu kupnje vozila, uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama banke (članak 4. Ugovora), čiji sadržaj između stranaka nije sporan.

16. Prije svega, u odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava svoju pasivnu legitimaciju (uz tvrdnju da ista za nju ne proizlazi samom činjenicom pravnog sljedništva u odnosu na kreditora), valja odgovoriti da je u trenutku kada je pokrenut kolektivni postupak za zaštitu potrošača pod poslovnim brojem P-1401/2012, bilo izvršeno spajanje S. banke d.d. s H. A. A. B. d.d., čija je tuženica pravna slijednica (koje pravno sljedništvo tuženica niti ne spori), radi čega se tužiteljica u ovom sporu može pozvati na pravna utvrđenja iz presude donesene u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda pod poslovnim brojem P-1401/12, u kojem je H. A. A. bank d.d. Z. (kao pravna slijednica S. banke d.d.), sudjelovala kao V. tuženica, sve u smislu članka 502.c. ZPP-a u vezi s čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

17. Utoliko su bez utjecaja žalbeni prigovori tuženice kojima se poziva na praksu domaćih sudova za koje tvrdi da je u istima izraženo drugačije stajalište.

18. Stoga, pravilno se, s obzirom na utvrđeno svojstvo tužiteljice kao potrošača, prvostupanjski sud poziva na učinke presude iz kolektivnog spora koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na prednicu tuženice, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 13. travnja 2006.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, banka, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time pravna prednica tuženice postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koja se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i prednica tuženice u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP).

20. Stoga je i postupanje prednice tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako prednica tuženice nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

21. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

22. Iz predmetnog Ugovora i provedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj prednica tuženice unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF).

23. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

24. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takve protivne odredbama ZZP- a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno primjećuje, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, da nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje banci i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po vlastitom nahođenju, bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i time jednostranom odlukom mijenja visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

25. Naime, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a. Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP/14, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

26. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnosj stopi i o valutnoj klauzuli, s tvrdnjom da se u kolektivnom sporu radi o apstraktnoj zaštiti, neprimjenjivoj na konkretan slučaj.

27. Pored navedenog, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je prednica tuženice prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, ne upućuju niti iskazi saslušane tužiteljice i svjedokinje, kako to pravolno zaključuje i sud prvog stupnja.

28. Utoliko su neodlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na zanemarivanje općih akata tuženice, kao i žalbeni navodi kojima tuženica upire na činjenicu da je tužiteljica mogla samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i da joj je bilo objašnjeno plasiranje ugovora, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

29. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i prednice tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

30. Imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama, neosnovani su žalbeni prigovori tuženice kojima upire na neprovođenje testa transparentnosti i poštenosti, imajući u vidu i to da je u konkretnom slučaju s tim u vezi postupano u skladu s pravom Europske unije, uz pravilno tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ.

31. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

32. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

33. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila.

34. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

35. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod točkom I.

36. Nadalje, u odnosu na prigovor zastare koji je tuženica isticala tijekom postupka koji je prethodio pobijanoj odluci, za navesti je da pravilno sud prvog stupnja zaključuje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odrdbom čl. 241. ZOO-a, pri čemu se pravilnim ukazuje i ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja po osnovu ugovorene valutne klauzule, s obzirom na to da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovom predmetu podnesena 19. studenog 2021. (dakle, u općem zastarnom roku od pet godina).

37. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđena razlika iznosa anuiteta nastalih uslijed povećanja kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu, uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njezine naknadne promjene (939,05 kuna / 124,63 eura), kao što je utvrđena i razlika iznosa anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja (4.482,72 kuna / 594,96 eura), odnosno sveukupna razlika anuiteta u iznosu od 5.421,76 kuna / 719,59 eura, dakle, kako je utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatila tuženici iznos od ukupno 719,59 eura, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima, primjenom naprijed navedenih odredbi ZOO-a (čl. 323. st. 1 ZOO-a i 1111. ZOO-a), valjalo je tuženicu obvezati isplatiti tužiteljici utuženo potraživanje koje nije u zastari (po osnovu više plaćenih iznosa anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule), čemu tužiteljica žalbenim navodima osnovano prigovara.

38. Naime, ovdje je potrebno naglasiti da je tužbenim zahtjevom koji je tužiteljica uskladila s nalazom i mišljenjem financijske vještakinje, podneskom od 23. siječnja 2023. (list 556-559 spisa), tužiteljica u konačnome od tuženice potraživala isplatu razlike samo u odnosu na više plaćene mjesečne anuitete s obzirom na promjenu tečaja CHF, pri čemu u konačnome nije potraživala isplatu razlike više uplaćenih mjesečnih anuiteta u odnosu na promjenu kamatne stope, pa kako je financijska vještakinja razlučila u svom nalazu i mišljenju iznos koji bi predstavljao razliku više uplaćenih mjesečnih anuiteta s obzirom na promjenu tečaja CHF u odnosu na razliku više uplaćenih mjesečnih anuiteta s obzirom promjenu kamatne stope (navedeno tabelarno iskazavši i pojedinačno po mjesecima), budući da dio potraživanja razlike u odnosu na više plaćene mjesečne anuiteta s obzirom na promjenu tečaja CHF, nije u zastari, valjalo je prihvatiti taj dio zahtjeva tužiteljice te naložiti tuženici da tužiteljici isplati preplaćeni iznos od 594,96 eura (4.482,72 kuna) i to zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci ove presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a).

39. Imajući u vidu da je tuženica nepošteni stjecatelj - činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, osnovano tužiteljica zahtijeva isplatu zateznih kamata na pojedine preplaćene iznose, od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

40. U odnosu na tvrdnje tuženice koje je isticala tijekom prvostupanjskog postupka, a i sada u žalbi, vezano uz metodu izračuna navedene razlike, uz tvrdnju da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prijedlog tuženice za provođenje financijskog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite u predmetnom razdoblju, valja odgovoriti da je sudska vještakinja utvrdila visinu potraživanja u skladu sa zadatkom koji joj je dao sud, slijedom čega (zbog učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i jer nije odlučna samo povreda ekonomskih interesa potrošača, već i povreda njegove pravne pozicije), na pravilnost odluke ne utječu žalbeni prigovori tuženice kojima ističe svoje prigovore na metodologiju izračuna, s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženica nije imala prigovora na matematički izračun vještakinje, već da je prigovarala tome da je predmetni ugovor „pretvoren u ugovor s fiksnom kamatom“, tako da navedeni prigovori, stoga, nisu od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja koju je vještakinja utvrdila u skladu sa zadatkom koji joj je dao sud.

41. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 373.a ZPP-a, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu (točka II. izreke pobijane presuda) te naložiti tuženici da tužiteljici isplati preplaćeni iznos od 594,96 eura (točka II. izreke ove drugostupanjske presude), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate, i to po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

42. Radi izmijenjenog uspjeha stranaka u sporu, preinačena je i odluka o parničnim troškovima. Naime, kako je tužiteljica u konačnome uspjela u cijelosti sa sniženim tužbenim zahtjevom (na utvrđenje i isplatu iznosa od 594,96 eura / 4.482,72 kuna), valjalo je za zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, u skladu s odredbama Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1., Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa), tužiteljici priznatii trošak za sastavljanje tužbe i dva podneska te za pristup na dva ročišta, sve po 50 bodova, što je ukupno 250 bodova, a uz vrijednost boda od 10,00 kuna (rukovodeći se postavljenim zahtjevom za naknadu troška s lista 576 spisa), sveukupno 2.500,00 kuna, odnosno 331,80 eura, što uz pripadajući PDV od 82,95 eura, ukupno iznosi 414,75 eura.

43. Na navedeni iznos dosuđene su i zatezne kamate od dana donošenja ove odluke kojom je naloženo plaćanje daljnjih troškova postupka (čl. 151. st. 3. ZPP-a), po stopi u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a.

44. Radi navedenog, valjalo je odlučiti kao pod točkom II.2. i II.3. izreke ove drugostupanjske odluke.

45. Nadalje, tužiteljici je valjalo dosuditi i trošak za sastavljanje žalbe na pobijanu odluku u skladu s čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, u svezi s Tbr. 10. t. 1. Tarife (50 bodova uvećano za 25%, što je ukupno 62,5 bodova), u iznosu od 124,43 eura, što uz porez na dodanu vrijednost od 25% (u iznosu od 31,10 eura), iznosi 155,53 eura), dok za ovu žalbu tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe jer tužiteljica nije dokazala da je istu platila, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove odluke.

46. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, jer sa žalbom nije uspjela, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 166. st. 1. ZPP-a. (točka IV. izreke ove odluke).

47. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 4. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.