Republika Hrvatska

Broj: Ppž-1508/2024

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Mladena Genca, predsjednika vijeća te Sanje Gospočić i Tomislava Tomašića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice specijalistice Mirjane Laljek, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog M.G., kojeg brani T.F., odvjetnik iz O., zbog prekršaja iz članka 192. stavka 2. u svezi stavka 1. točke 2. Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 115/16., 106/18. i 121/19.) i članka 34.a stavka 2. u svezi stavka 1. točke 2. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom (»Narodne novine«, br. 133/12., 115/16., 106/18. i 121/19.), odlučujući o žalbi okrivljenog M.G., podnesenoj protiv rješenja o prekršaju Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Osijek, Vijeća za prekršaje, KLASA: 413-01/22-26/425, URBROJ: 513-02- 7002/20-23-18 od 22. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I U povodu žalbe okrivljenog M.G., po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijano rješenje o prekršaju te se izriče:

Na temelju članka 181. stavka 4. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) protiv okrivljenog M.G. (ostali osobni podaci kao u prvostupanjskom rješenju o prekršaju)

odbija se optužba

da dana 30. rujna 2020. godine u vremenskom razdoblju od 11:10 sati do 11:30 sati u fiksnom poslovnom prostoru poreznog obveznika u V., Gradskoj tržnici V., lokal br. XX, u kojem se obavljala djelatnost trgovine na malo mesom peradi vlastite proizvodnje, kao obveznik fiskalizacije, izvršene isporuke usluga naplaćene gotovim novcem u iznosu od 11,00 kuna, ne bi iskazao preko naplatnog uređaja ili na drugi odgovarajući način, pravodobno, točno, potpuno i uredno, a što je utvrđeno poreznim nadzorom od 30. rujna 2020. godine, usporedbom sveukupno zatečene gotovine u iznosu od 512/00 kuna / 67,69 eura[1] , od čega se na polog odnosilo 120,00 kuna / 15,39 eura, iskazani promet putem naplatnog uređaja 0,00 kuna/eura te je postupajući suprotno odredbi članka 62. stavka 4. Općeg poreznog zakona, ostvario imovinsku korist u iznosu od 392,00 kuna/52,03 eura,

pa da bi time počinio prekršaj iz članka 192. stavka 1. točke 2. u svezi stavka 2. Općeg poreznog zakona.

II Okrivljenom M.G. ima se vratiti iznos imovinske koristi oduzet Potvrdom o privremenom oduzimanju gotovine Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog ureda Osijek, Carinskog ureda Vukovar, KLASA: 471- 01/20-20/1759, URBROJ: 513-02-7065/11-20-2 od 30. rujna 2020.

III U povodu žalbe okrivljenog M.G., po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijano rješenje o prekršaju te se izriče:

Na temelju članka 182. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okrivljeni Mijo Galović (ostali osobni podaci kao u pobijanom rješenju)

oslobađa se optužbe

da ne bi dana 30. rujna 2020. godine kao obveznik fiskalizacije, dostavio podatak o poslovnom prostoru na adresi Gradska tržnica V., lokal br. XX u V., gdje je utvrđeno da obavlja djelatnost trgovine na malo mesom peradi vlastite proizvodnje u fiksnom poslovnom prostoru, a i što je utvrđeno uvidom u PURH aplikaciju Porezne uprave u vremenskom razdoblju od 11:10 do 11:30 sati, čime je postupio suprotno odredbi članka 15. stavka 2. i članka 19. stavka 1. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom,

pa da bi time počinio prekršaj iz članka 34.a stavka 1. točke 2. u svezi stavka 2. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom.

IV Uslijed odluke pod točkom I i III, žalba okrivljenog M.G. je bespredmetna.

V Na temelju članka 140. stavka 2. Prekršajnog zakona troškovi prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točaka 2. do 5. i točke 7. ovoga Zakona padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem o prekršaju okrivljeni M.G. proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 192. stavka 1. točke 2. u svezi stavka 2. Općeg poreznog zakona i zbog prekršaja iz članka 34.a stavka 1. točke 2. u svezi stavka 2. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom, pobliže opisanih u izreci pobijanog rješenja, te mu je izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 2.600,00 eura / 19.589,70 kn.

2. Na temelju članka 76. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz primjenu članka 192. stavka 6. Općeg poreznog zakona, fizičkoj osobi nositelju OPG-a M.G. oduzima se imovinska korist ostvarena počinjenim prekršajem u iznosu od 52,03 eura / 392,00 kuna.

3. Istim rješenjem o prekršaju okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 20,00 eura / 150,69 kuna.

4. Protiv tog rješenja okrivljenik je putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ista prihvati.

5. Žalba je bespredmetna.

6. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud) glede djela opisanog u točki 1) prekršajnog naloga utvrdio je po službenoj dužnosti da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak povrijedilo odredbe materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 3.

Prekršajnog zakona na štetu okrivljenika.

7. Naime, uvidom u spis predmeta i navode pobijanog rješenja o prekršaju te rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Osijek, Carinskog ureda Vukovar, KLASA: UP/I-471-01/20-20/40, URBROJ: 513-02-7065/11-20-1 od 1. prosinca 2020. te Zapisnika o provedbi rješenja KLASA: UP/I-471-01/20-20/40, URBROJ: 513-02-7065/11-21-3 od 8. siječnja 2020. utvrđeno je da je u vezi nadzora od 30. rujna 2020., poreznom obvezniku fiskalizacije M.G., zbog prekršaja iz članka 192. stavka 1. točke 2. Općeg poreznog zakona, određeno da se zabranjuje daljnje obavljanje djelatnosti prodaje svježeg mesa preradi i proizvoda od peradi u fiksnom poslovnom prostoru u V., Gradska tržnica, lokal broj 14, na rok od 3 mjeseca, od 8. siječnja 2021., kada je izvršeno pečaćenje poslovnih prostorija poreznog obveznika, do 2. travnja 2021., kada su protekom roka uklonjena carinska obilježja i upozorenja od strane ovlaštenih carinskih službenika.

8. Sukladno pravnom stajalištu Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske radi se o presuđenoj stvari, jer je za utvrđeno neiskazivanje prometa putem naplatnog uređaja za isporučena dobra tijekom inspekcijskog nadzora poreznom obvezniku, na temelju ovlaštenja iz članka 124. stavka 1. Općeg poreznog zakona, rješenjem zabranjeno obavljanje djelatnosti na rok od 3 mjeseca, a istovremeno je protiv okrivljenika za isti događaj pokrenut prekršajni postupak zbog prekršaja iz članka 192. stavka 1. točke 2. u svezi stavaka 2. Općeg poreznog zakona te je okrivljenik za taj prekršaj proglašen krivim i kažnjen prvostupanjskom odlukom o prekršaju. Imajući u vidu da je tijekom nadzora utvrđeno da porezni obveznik nije iskazivao promet putem naplatnog uređaja za isporučena dobra, slijedom čega, već po samoj prirodi predmetnog prekršaja primijenjena upravna mjera zabrane obavljanja djelatnosti na rok od 3 mjeseca ne može imati preventivnu svrhu kojom bi se onemogućavalo okrivljenike da dalje nezakonito posluju.

9. Upravna mjera - zabrana obavljanja djelatnosti, određena na fiksni vremenski rok, ako nema svrhu promptno suzbiti zatečeno protupravno stanje u konkretnoj situaciji i sprječavanje činjenja novih prekršaja, iako zakonom nije klasificirana kao prekršajna sankcija već kao upravna mjera, u konvencijskom smislu (imajući u vidu tzv. Engel mjerila) može imati karakter sankcije, a što se treba procijeniti s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja.

10. Imajući u vidu da je tijekom inspekcijskog nadzora utvrđeno da porezni obveznik nije iskazao ostvareni gotovinski promet u iznosu od 390,00 kuna / 15,93 eura, preko naplatnog uređaja, slijedom čega već po samoj prirodi predmetnog prekršaja primijenjena upravna mjera zabrane obavljanja djelatnosti na rok od 3 mjeseca ne može imati preventivnu svrhu kojom bi se onemogućavalo okrivljenika da dalje nezakonito posluje.

11. Po mišljenju Odjela za prekršaje iz područja gospodarstva i financija, primijenjena upravna mjera zabrane obavljanja djelatnosti vezana uz prekršaj iz članka 192. stavka 1. točke 2. u svezi stavka 2. Općeg poreznog zakona, koja je u cijelosti i izvršena, nema preventivnu svrhu u konkretnoj situaciji, jer se u prvom redu utvrđeni nedostatak (promet nije iskazan putem naplatnog uređaja) ne može otkloniti, a već prvim slijedećim iskazivanjem prometa putem naplatnog uređaja okrivljenik nije u sferi činjenja ovog prekršaja. Stoga primijenjena upravna mjera za predmetni prekršaj, iako nije klasificirana kao prekršajna sankcija, u konvencijskom smislu (imajući u vidu članak 4. Protokola br. 7 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i tzv. Engel mjerila) predstavlja sankciju okrivljeniku za isto postupanje uočeno tijekom inspekcijskog nadzora. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava pravno nazivlje nacionalnog zakonodavstva ne može biti jedni kriteriji relevantan za primjenu pravila ne bis in idem u smislu članka 4. Protokola 7 Konvencije već je u konkretnom slučaju potrebno promatrati u skladu s tzv. mjerilima ''Engel'' (Europski sud svojoj praksi je postavio tri mjerila koja su poznata kao mjerila ''Engel'' predmet Engel i drugi protiv Nizozemske od 8. lipnja 1976. godine) ima li izrečena upravna mjera kazneni karakter. Članak 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda sadrži načelo ne bis in idem s tri različita jamstva, da se ne može: a) suditi, b) osuditi i c) kazniti za isto kazneno djelo. Zaštita koju pruža članak 4. Protokola 7 osigurana je samo u okviru kaznenog postupka. Međutim, ESLJP je u predmetu Engel i ostali protiv Nizozemske uspostavio kriterije prema kojima se prosuđuje može li se određeni postupak smatrati kaznenim postupkom odnosno ''optužnicom za kazneno djelo'' za potrebe članka 4. Protokola 7. Procjenjuje se na temelju tri kriterija (tzv. Engel kriteriji), a to su klasifikacija djela u domaćem pravu, priroda protupravnog ponašanja, te vrsta i težina zapriječene kazne. Prvi kriterij Engel odnosi se na kvalifikaciju djela u nacionalnom pravu, koji ESLJP smatra samo polazišnom točkom za utvrđivanje toga radi li se o ''optužnici za kazneno djelo”. Ako nacionalno pravo postupak kvalificira kao prekršajni ili upravni, potrebno je analizirati u svjetlu drugih dvaju kriterija ''Engel'', radi li se u konkretnom slučaju o ''optužnici za kazneno djelo'' za potrebe primjene članka 4. Protokola 7. Drugi kriterij „Engel” odnosi se na prirodu povrede. U sudskoj praksi ESLJP-a, za utvrđivanje toga je li mjera zapravo kaznenopravne prirode, u obzir se uzima cilj propisa, jer mjera nije kaznenopravne prirode ako je zakonom predviđena i izrečena s ciljem da se zaustavi zatečeno protupravno stanje i onemogući daljnje kršenje zakona, dok je mjera kaznenopravne prirode ako ima svrhu represije. Treći kriteriji se odnosi na vrstu i težinu zapriječene kazne.

12 Obzirom da izrečena upravna mjera sadrži zabranu obavljanja djelatnosti na točno određeni rok, te u konkretnom slučaju svrha mjere nije bila promptno suzbiti zatečeno protupravno stanje i otklanjanje nepravilnosti utvrđenih u nadzoru, stoga je izrečena upravna mjera na rok od 3 mjeseca sredstvo kažnjavanja za okrivljenika i ima u konkretnom slučaju penalni karakter, pa izdavanje prekršajnog naloga od strane Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinska uprava, Područnog carinskog ured Osijek, Carinskog ureda Vukovar (istog tijela koje je izreklo upravnu mjeru) za isti činjenični supstrat, u konkretnom slučaju predstavlja povredu načela ne bis in idem u smislu članka 4. Protokola 7 Konvencije.

13. Ukoliko je ovlašteni službenik tijela državne uprave smatrao da treba na okrivljenika djelovati preventivno kako bi ga se spriječilo u činjenju novih prekršaja, na raspolaganju mu je bila mjera opreza zabrane poduzimanja određene poslovne aktivnosti iz članka 130. stavka 2. točke 4. Prekršajnog zakona, čija opravdanost se mora na zakonom propisani način preispitivati od strane tijela koje vodi prekršajni postupak, no njezina primjena ni u kojem slučaju, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, ne rezultira odbijajućom presudom zbog presuđene stvari, ukoliko se uz primijenjenu mjeru opreza istovremeno vodi i prekršajni postupak protiv okrivljenika koji rezultira osuđujućom odlukom.

14. Načelo ne bis in idem će se primijeniti i optužba odbiti u odnosu na prekršaj koji je propisan i sankcioniran Zakonom zbog čije povrede je donijeta upravna mjera (Zaključak Odjela gospodarstva i financija Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske od 22. ožujka 2017. godine).

15. Stoga je, ovaj Sud, u povodu žalbe okrivljenika, po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio prvostupanjsko rješenje o prekršaju, na način da je protiv okrivljenika za djelo opisano u točki 1) izreke tog rješenja, odbio optužbu na temelju članka 181. točke 4. Prekršajnog zakona.

16. Obzirom da je protiv okrivljenika odbijena optužba zbog prekršaja iz članka 192. stavka 1. točke 2. u svezi stavka 2. Općeg poreznog zakona, a u vezi kojeg je donesena odluka o oduzimanju imovinske koristi, to je trebalo odlučiti kao pod točkom II izreke ove drugostupanjske odluke te okrivljeniku vratiti iznos oduzete imovinske koristi prema Potvrdi o privremenom oduzimanju gotovine Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog ureda Osijek, Carinskog ureda Vukovar, KLASA: 471-01/20-20/1759, URBROJ: 513-02-7065/11-20-2 od 30. rujna 2020.

17. Ispitujući dalje prvostupanjsko rješenje o prekršaju po službenoj dužnosti, u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, glede prekršaja činjenično i pravno opisano u točki 2) izreke, ovaj Sud je utvrdio je da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak povrijedilo odredbe prekršajnog materijalnog prava iz članka 196. točke 1. Prekršajnog zakona na štetu okrivljenika jer djelo za koje se protiv okrivljenika vodi prekršajni postupak iz točke 2) izreke pobijanog rješenja o prekršaju, na način kako je to činjenično opisano, nije prekršaj.

18. Naime, prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak pod točkom 2) pobijanog rješenja o prekršaju, proglasilo je krivim okrivljenika što nije dana 30. rujna 2020. godine kao obveznik fiskalizacije, dostavio podatak o poslovnom prostoru na adresi Gradska tržnica V., lokal br. XX u V., gdje je utvrđeno da obavlja djelatnost trgovine na malo mesom peradi vlastite proizvodnje u fiksnom poslovnom prostoru, a i što je utvrđeno uvidom u PURH aplikaciju Porezne uprave u vremenskom razdoblju od 11.10 do 11.30 sati, čime je postupio suprotno odredbi članka 15. stavka 2. i članka 19. stavka 1. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom te time počinio prekršaj iz članka 34.a stavka 1. točke 2. u svezi stavka 2. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom.

19. Prije analize zakonskih odredaba potrebno je istaknuti slijedeće: zakonski opis odnosno pravno kvalificiranje prekršaja je podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja. Iz navedenog razloga, sve odlučne činjenice nužno moraju biti navedene isključivo u činjeničnom opisu prekršaja. U protivnom, dakle u nedostatku bilo kojeg konstitutivnog elementa bića prekršaja u činjeničnom opisu, opisano djelo nije prekršaj.

20. Odredbom članka 15. stavka 2. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom, koja se sankcionira odredbom članka 34.a stavka 2. u svezi stavka 1. točke 2. istog Zakona, propisano je:

„(2) Radi provedbe postupka fiskalizacije izdavanja računa obveznik fiskalizacije, iz stavka 1. ovog članka, dužan je dostaviti podatke o svim poslovni prostorima u kojima se obavlja djelatnost.“

21. Odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom, propisano je: (1) „Obveznik fiskalizacije iz članka 15. stavka 2. ovoga Zakona dužan je Ministarstvu financija, Poreznoj upravi dostaviti podatke o svim poslovnim prostorima u kojima se obavlja djelatnost“, dok je člankom 19. stavkom 11. citiranog zakona propisano: „Ministar financija propisat će pravilnikom dostavljanje podataka o poslovnim prostorima iz stavka 2. ovoga članka.“

22. Člankom 34.a stavkom 2. citiranog Zakona propisana je novčana kazna za fizičku osobu obrtnika ili fizičku osobu koja obavlja drugu samostalnu djelatnost, ako ne dostavi podatak o poslovnim prostorima (članak 15. obveznika fiskalizacije

stavka 2. i članak 19. stavak 1.). U pitanju je zakonski opis za čije oblikovanje je bitan i sadržaj podzakonskog propisa, odnosno u konkretnom slučaju Pravilnika o fiskalizaciji u prometu gotovinom („Narodne novine“, br. 146/12., 46/17. i 70/20.– dalje u tekstu: Pravilnik), kojim se podrobnije razrađuje Zakon o fiskalizacije u prometu gotovinom.

23. U odredbi članka 19. Pravilnika propisano je:

(1) Obveznik fiskalizacije dostavlja pojedinačno podatak za svaki poslovni prostor u kojem izdaje račune, a koji podliježu postupku fiskalizacije izdavanja računa, prije slanja računa koji se odnosi na taj poslovni prostor te podatke o proizvođaču i/ili održavatelju programskog rješenja prilikom uključivanja u sustav fiskalizacije prema članku 19. i 19.a Zakona.

24. Obzirom na zakonski opis djela prekršaja iz kojeg proizlazi obveza dostavljanja podataka o poslovnom prostoru Poreznoj upravi prije početka dostave računa, vrijeme kada je počinitelj bio dužan dostaviti podatak o poslovnom prostoru u kojem obavlja djelatnost trgovine na malo, čini konstitutivno obilježje inkriminiranog prekršaja, a koja odlučna činjenica okrivljenik optužbom nije stavljena na teret. 25. Dakle, imajući u vidu činjenični opis sadržan u točki 2) izreke pobijanog rješenja o prekršaju zaključak je ovog Suda kako je okrivljenik proglašen krivim za djelo koje na opisani način po propisu nije prekršaj pa je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak na njegovu štetu, počinilo ranije navedenu povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava, na koju ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

26. Slijedom navedenog, trebalo je u povodu žalbe okrivljenika, po službenoj dužnosti, preinačiti pobijanu odluku sukladno odredbi članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona te okrivljenika za inkriminirani prekršaj osloboditi optužbe, kako je to navedeno u točki III izreke ove presude.

27. Uslijed svega navedenog, žalba okrivljenika je bespredmetna, a u pogledu troškova prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točaka 2. do 5. i 7. Prekršajnog zakona, odlučeno je da isti padaju na teret proračunskih sredstava.

28. Zbog izloženih razloga trebalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 4. rujna 2024.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Mirjana Laljek, v.r.

Mladen Genc, v.r.

Presuda se dostavlja Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Osijek, Vijeću za prekršaje u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.