Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž R-34/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P., I., OIB: ….., O., P. 44, zastupane po punomoćniku N. F., odvjetniku u R., A. 4/I, protiv tuženice R. H., OIB: ….., Ministarstva zdravstva, K. 200a, Z., zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-142/2018-71 od 6. veljače 2024., u sjednici održanoj 4. rujna 2024,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice M. P. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-142/2018-71 od 6. veljače 2024. toč. I. i toč. II. izreke u dijelu kojim je tužiteljici naloženo da tuženici Republici Hrvatskoj naknadi parnični trošak u iznosu od 2.450,00 EUR u roku 8 (osam) dana.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade štete iznos od 95.000,00 kuna (sada 12.608,67 €) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. prosinca 2017. godine do isplate koja se određuje po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka sa zakonskim zateznim kamatama od prvostupanjskog presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.

II. Nalaže se tužiteljici da tuženici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.450,00 eura, u roku 8 dana, dok se u preostalom dijelu, iznad odmjerenog iznosa od 2.450,00 eura, a do zatraženih 3.400,00 eura zahtjev tuženice za naknadu troška odbija.“

2. Protiv uvodno označene presude u dijelu pod toč. I. i II. izreke (osim u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška) žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Tužiteljica smatra da je dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva odnosno da je na radu trpjela uznemiravanje. Smatra da su netočni navodi suda da mobbing ne može proizaći iz neke osnove za diskriminaciju citirajući sadržaj Priručnika za mobbing i diskriminaciju prof. dr. sc. M. V.. Međutim, protupravna postupanja tuženice ne moraju biti označena kao mobbing da bi ista bila protupravna. Iz historijata tužbe da je razvidno da tužiteljica potražuje naknadu štete zbog povrede prava osobnosti odnosno povrede prava dostojanstva, časti i ugleda, povrede obiteljskog i privatnog života zbog kojeg je nastupilo trajno umanjenje životne aktivnosti te je tužiteljica pretrpjela strah. Ukazuje na iskaz svjedokinje N. M. Đ. iz čijeg se iskaza može zaključiti da je riječ o ponašanju koje se može smatrati uznemiravanjem usmjerenim prema tužiteljici ukazujući na dio kako se u rješenjima koja su se odnosila na tužiteljicu samo navodilo da ista kasni ili ne poštuje radno vrijeme, međutim, bez konkretnih dokaza kada i kojom prilikom. Da je tužiteljica mirnim putem htjela riješiti nastali problem proizlazi iz iskaza svjedokinje V. K. J., N. Z. i A. C., a o čemu je detaljno iskazivala tužiteljica. Tužiteljica da je dokazala da svi problemi na koje je naišla vezano za svoje psihičko stanje proizlaze kao posljedica maltretiranja na poslu odnosno uznemiravanja (prijave, omalovažavanja, itd.), a što je vidljivo iz medicinske dokumentacije, dok je prvostupanjski sud donio presudu koja nije u skladu s dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem. Činjenica da se na tužiteljicu vikalo, da nije upoznata s mogućnostima edukacija, da joj nije dan ključ za ulazna vrata predstavlja uznemiravanje, a navodi iz obrazloženja presude na neki način opravdavaju postupanje, prije svega, T. P. i K. K.. Činjenica da je uznemiravanje potvrđeno medicinskom dokumentacijom i činjenica da je tužiteljici presudom Upravnog suda u Rijeci priznata ozljeda na radu potvrđuje navode tužiteljice. Neosnovano prvostupanjski sud ne prihvaća kao relevantan nalaz i mišljenje psihijatra D. T. iz razloga što je obavljen za potrebe drugog postupka. Riječ je o nalazu i mišljenju koji je vezan za cjelokupnu situaciju koja je tužiteljici nastala na radnom mjestu te je treba uzeti u obzir poštivajući načelo ekonomičnosti postupka kao i potrebu pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Ukazuje na čl. 8. Zakona o parničnom postupku u svezi ocjene odluke Upravnog suda u Rijeci i nalaza i mišljenja vještaka. Naime, vještak D. T. izričito je naveo kako je mišljenja da postoji relevantna medicinska dokumentacija koja ukazuje da je tužiteljica bila izložena kontinuiranom uznemiravanju na poslu što je dovelo do psihofizičke dekompenzacije sa posljedično navedenim dijagnozama i propisanom medikamentoznom terapijom. Sud nije cijenio činjenicu nezakonitog smjenjivanja s radnog mjesta i provođenja određenog vremena na drugom radnom mjestu i da nije vraćena na mjesto voditeljice. Također da je i njezina druga žalba prihvaćena što suprotno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud nije cijenio. Smatra da je pretrpjela i dokazala povredu prava osobnosti, a da li je ista povreda rezultat onoga što se naziva mobbing ili uznemiravanje, dovodi do istog rezultata, a to je da je bila uznemiravana na poslu i da je pretrpjela povredu prava osobnosti. Predlaže prihvatiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev, a podredno vrati predmet na ponovno suđenje, kao i da tuženica tužiteljici naknadi trošak sastava žalbe.

2.1. Tužiteljica je i osobno podnijela žalbu navodeći, u bitnome, da je sud prvog stupnja povrijedio njezino pravo da u roku od 15 dana podnese žalbu. Nadalje, da iz provedenog postupka slijedi da tužiteljici nisu bili osigurani potrebni organizacijski i tehnički uvjeti u kojima može obavljati zadatke u skladu s načelima i standardima rada koji se zahtijevaju u državnoj službi pozivajući se na sadržaj odredbe čl. 9. Zakona o državnim službenicima. U više navrata obraćala se nadređenima da joj isto osiguraju, što nisu učinili i što je dovelo do povrede prava osobnosti. Posebno se ukazuje na iskaze svjedoka iz kojih se zaključuje da nitko nikada nije vidio nikakve pritužbe protiv tužiteljice. Tuženica da nije dostavila niti jedan dokaz kojim bi osporila navode tužiteljice iako je to bila dužna učiniti sukladno čl. 219. Zakona o parničnom postupku. Ne može se govoriti da činjenice koje izlaže u žalbi i dokazi (osobito dokazi institucija nabrojeni na stranici 10 žalbe) predstavljaju subjektivni doživljaj nego objektivno ukazuju na oblik ponašanja gospođe K. prema tužiteljici, ali i svih nadređenih u uzlaznoj hijerarhijskoj liniji koji nisu ništa poduzeli da se takvo ponašanje zaustavi iako im se tužiteljica u više navrata obraćala, uključujući i sindikalnog povjerenika. Sud je trebao uzeti u obzir pravomoćnu presudu Upravnog suda o priznatoj ozljedi na radu od 24. studenoga 2021. kao i nalaz dr. Tomljanovića. Naime, radi se o istim događajima, ali za ostvarivanje različitih prava tj. prava na neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti i prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Smatra da, budući nije postavila tužbeni zahtjev radi povrede tjelesnog i duševnog zdravlja, već povrede časti, ugleda i dostojanstva, pretrpljenog straha, povrede obiteljskog i privatnog života zbog čega je nastalo trajno umanjenje životne aktivnosti – da nije niti potrebno utvrđivati u kojem stupnju je došlo do oštećenja zdravlja. Sud je mogao uzimajući u obzir sve predložene činjenice i dokaze i samostalno ocijeniti te utvrditi štetu koja je tužiteljici učinila rukovodeći se novim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske za naknadu neimovinske štete koju je ovlašten dosuditi bez mišljenja vještaka tim više što je tuženica osporavala visinu štete, a ne i samu štetu, čime je neizravno priznato da je tužiteljici počinila štetu. Predlaže prihvatiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev, a podredno vrati predmet na ponovno suđenje, kao i da tuženica tužiteljici naknadi trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19. ZID ZPP) te je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima pa se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu, slijedom čega sud prvog stupnja pri donošenju prvostupanjske presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, na koju tužiteljica ukazuje u žalbi.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 348. st. 1. ZPP na koju ukazuje tužiteljica, a koja odredba propisuje pravo na žalbu protiv presude donesene u prvom stupnju u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, ako u tom zakonu nije određen drugi rok.

6.1. Naime, radi se postupku koji je pokrenut prije ZID ZPP kojim su izvršene intervencije u odredbe o paricijskom roku odnosno čl. 89. tog Zakona kojim je brisana čl. 437. st. 1. ZPP, a istim je bilo određeno da je rok za žalbu u radnom sporu osam dana, pa kako čl. 117. st. 1. ZID ZPP određuje da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu toga Zakona dovršit primjenom odredbi ZPP i nije propisana iznimka primjene navedene odredbe to je sud prvog stupnja tužiteljici, suprotno žalbenim navodima, pravilno dao uputu o pravnom lijeku radi čega je neosnovan izneseni žalbeni razlog.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi sadržajno ukazuje tužiteljica, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

9. Predmet spora predstavlja zahtjev za isplatom iznosa od 12.608,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2017. na ime naknade štete koji zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da joj je povrijeđeno pravo osobnosti, odnosno nastala povreda dostojanstva, časti i ugleda, povreda obiteljskog i privatnog života uznemiravanjem (mobbing) zbog kojeg da je kod iste nastupilo trajno umanjenje životne aktivnosti te je pretrpjela strah.

10. Prvostupanjski sud pobijanom presudom odbio je, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice nakon što je u skladu čl. 8. ZPP utvrdio da tužiteljica nije dokazala da bi radnje, postupanja koja navodi, predstavljala uznemiravanje na radnom mjestu – mobbing smatrajući da za dokazivanje trpljenja uznemiravanja nije dovoljno da se tužiteljica osjetila zlostavljanom zbog čega je trpjela psihičke posljedice. Činjenica da je tužiteljica imala zdravstvenih problema odmah nakon primitka rješenja o rasporedu na novo radno mjesto, zatim da je bila periodično na bolovanjima od 2015. do 2017. i da su joj u postupku radi rješavanja o pravu iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu utvrđene razne dijagnoze vezane uz psihičko zdravlje – sama po sebi ne dovodi do zaključka da je takvo zdravstveno stanje posljedica upravo mobbinga. Također zaključuje da izvedenim dokazima nisu utvrđeni objektivni pokazatelji sustavnog i dugotrajnog uznemiravanja tužiteljice.

10.1. Prvostupanjski sud nadalje obrazlaže, sve kada i ne bi bilo osnove za gornji zaključak, da ne bi bilo osnove za prihvaćanje postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, tužiteljica tvrdi da je zbog opisanih događaja nastupilo trajno smanjenje životne aktivnosti te da je pretrpjela strah i da sud nema stručnog znanja za utvrđivanje postotka umanjenja životne aktivnosti odnosno intenziteta i trajanja straha, kao i o tome u kojoj bi mjeri došlo do povrede tjelesnog i duševnog zdravlja kao posljedice ponašanja drugih djelatnika odnosno nadređenih, a obje stranke postupka da su odustale od provođenja dokaza medicinskim vještačenjem, pa kako je teret dokaza za tvrdnje tužiteljice na strani iste sporna činjenica da nije dokazana.

11. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a u svezi s time i izneseni zaključak kao i primjenu materijalnog prava, pa suprotno navodima tužiteljice, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja niti pogrešne primijene materijalnog prava.

12. I u ovoj fazi postupka ostala je sporna osnova zahtjeva.

12.1. Naime, činjenična osnova tužbe upućuje na primjenu odredbi Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23.; dalje ZR).

12.2. Prema odredbi čl. 7. ZR jedno od temeljnih prava radnika iz radnog odnosa je pravo da prilikom pobliže određivanja mjesta i načina obavljanja rada od strane poslodavca budu poštivana njegova prava i dostojanstvo, te da mu se osiguraju uvjeti za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima.

12.3. Drugi propis u smislu gornjeg članka je Zakon o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05, 140/05, 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 38/13., 37/13., 1/15., 138/15., 102/15., 61/17., 70/19., 98/19., 141/22. i 155/23. dalje ZDS) na koji se tužiteljica također pozivala, a koji u čl. 9. regulira pravo na rad u prikladnim uvjetima, čl. 10. pravo na plaću i druga materijalna prava, čl. 11. pravo na jednako postupanje i jednake mogućnosti napredovanja te čl. 12. pravo na zaštitu od neopravdanog premještaja ili udaljenja s radnog mjesta.

12.4. Člankom 111. st. 1. i 2. ZR određeno je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Pravo na naknadu štete iz st. 1. toga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (st. 2.).

13. Tužiteljica smatra, između ostalog, da je nezakonito smjenjivanje sa radnog mjesta oblik zlostavljanja na radnom mjestu, međutim, u svezi s time ovaj sud prihvaća zaključak suda prvog stupnja.

13.1. Naime, nesporna je činjenica - da je do 1. studenoga 2014. tužiteljica bila na radnom mjestu voditeljice Odjela za I. i P. granične sanitarne inspekcije kada je rješenjem Ministarstva zdravstva (list 14 spisa) raspoređena na radno mjesto više državne sanitarne inspektorice u Ispostavu Š., Područna jedinica – Odjel za I. i P., Služba granične sanitarne inspekcije, Sektor državne i granične sanitarne inspekcije, Uprava za sanitarnu inspekciju i javno zdravstvo, - da je protiv tog rješenja tužiteljica podnijela žalbu, a drugostupanjsko upravno tijelo (Odbor za državnu službu) rješenjem od 30. prosinca 2015. (list 18 spisa) pobijano rješenje poništilo i predmet vratilo prvostupanjskom tijelu (Ministarstvu), - da je Ministarstvo zdravstva donijelo novo rješenje 4. veljače 2016. (list 20 spisa) o rasporedu tužiteljice na isto radno mjesto, kao i u poništenom rješenju, - da se i protiv te odluke tužiteljica žalila, a Odbor za državnu službu poništio rješenjem od 12. travnja 2017. (list 22 spisa) pobijano rješenje te - da je u ponovljenom postupku Ministarstvo zdravstvo rješenjem od 22. svibnja 2017. tužiteljicu rasporedilo s početkom 1. lipnja 2017. na radno mjesto voditeljice odjela Područne jedinice – Odjel za I. i P., Služba za jadransku Hrvatsku, Sektor granične sanitarne inspekcije, Uprava za sanitarnu inspekciju, Ministarstvo zdravstvo.

13.2. I po ocjeni ovog suda raspoređivanje na drugo radno mjesto u konkretnom slučaju nema karakter psihičkog ili moralnog zlostavljanja tužiteljice te ovaj sud prihvaća ocjenu suda prvog stupnja danu u svezi s time pod toč. 33. i 34. obrazloženja pobijane presude, pa se neosnovanom nalazi žalbena tvrdnja kako sud prvog stupnja uopće nije cijenio činjenicu da je tužiteljica smijenjena sa svog radnog mjesta. Točno je da je tužiteljica raspoređena na radno mjesto više državne sanitarne inspektorice i da je takva odluka poništena, međutim, navedeno samo za sebe ne može predstavljati ponašanje na strani tuženice koje je imalo za cilj ugrožavanje tužiteljičina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta jer se radi odluci o rukovođenju i odluci o organizaciji poslova i izvršavanja radnih zadataka zaposlenika. Navedeno se zaključuje iz svjedočenja V. D. da se donosila nova Uredba o ustroju čime se mijenjao i Pravilnik o sistematizaciji pa da je Uprava za sanitarnu inspekciju drugačije ustrojena, da se išlo na više sektora, pa da je ustrojen i Sektor za granicu koji je imao više službi odnosno odjela što je imalo za posljedicu promjene radnih mjesta i izdavanja rješenja o rasporedu u službi, pa između ostalih i tužiteljici, a u kojem smislu je iskazivao i svjedok T. P. odnosno svjedokinja A. C. koja je istakla da tužiteljica nije imenovana 2014. za voditelja jer se radila nova struktura, imenovanje da je vršila nova pomoćnica ministra te konačno iz rješenja od 22. svibnja 2017. (l.s.24) da su se ispunili uvjeti za raspored tužiteljice na navedeno radno mjesto, a sukladno uvjetima iz Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva zdravstva od 12. svibnja 2017.

13.3. Dakle, po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju odluka o raspoređivanju na drugo radno mjesto nema značaj protupravnog ponašanja, kako tvrdi tužiteljica jer se donošenje pogrešne odluke odnosno upravnog rješenja koje se ne temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju ne može smatrati nepravilnim i nezakonitim radom tuženice čime nije ispunjena pretpostavka protupravnosti, po navedenoj osnovi, za odštetnu odgovornost tuženice. Prema tome nije od utjecaja tvrdnja tužiteljice da je zbog odluke o smjeni počela odlaziti na psihoterapiju jer je zbog cijele situacije bila pod stresom s time što je navesti da je tužiteljici reparirana šteta povratkom na radno mjesto s kojeg je smijenjena, kao i isplatom razlike plaće čime je ostvarila zaštitu koja se jamči u smislu čl. 12. st. 1. ZDS (Državnom službeniku jamči se zaštita od svakoga neopravdanog ili nepotrebnog premještaja ili udaljenja s radnog mjesta).

14. Nadalje, činjenični navodi tužbe ukazuju na više radnji koje da predstavljaju uznemiravanje na radnom mjestu, a u svezi kojih je sud prvog stupnja za izneseni zaključak dao jasne i nedvosmislene razloge, koje prihvaća i ovaj sud, pa tako u pogledu uskraćivanja informacija od K. K., ne pozivanja na nikakve edukacije, vikanje od strane T. P., vrijeđanje i sramoćenje pred inspektorima na vulgaran način, korištenja ureda nakon povratka na ranije radno mjesto, nedavanja ključa od prostora u koji se vratila 1. lipnja 2017., ocjenjivanja od strane K. K. ocjenom zadovoljava za 2017. te odobravanja odlazaka na službena putovanja.

14.1. U svezi s gornjim tvrdnjama navesti je da žalbeni navodi tužiteljice nisu osnovano doveli u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda u svezi iznesenim te je reći da zaključak prvostupanjskog suda ne opravdava postupanja određenih osoba kako tvrdi žaliteljica, već je prvostupanjski sud ulazeći u osnovanost tvrdnji tužiteljice u odnosu na svako pojedino ponašanje pod toč. 29 obrazloženja pobijane presude iznio ocjenu koja se u bitnome temelji na zaključku kako nitko od svih saslušanih svjedoka (A. C., I. A., K. K., N. Z., T. P., V. D. i V. K. J.) nije potvrdio navode tužiteljice. Tužiteljica u žalbi ukazuje na iskaz svjedokinje N. M. Đ., međutim ista je stručni suradnik Nezavisnih sindikata i kao takva, a s obzirom da nije bila u radnom okruženju s tužiteljicom nije ni mogla imati konkretna neposredna saznanja o tvrdnjama tužiteljice osim onoga što joj je tužiteljica sama prenijela.

14.2. U odnosu na žalbene navode tužiteljice kojima se ukazuje na iskaze svjedoka N. M. Đ., T. P., V. K. J., N. Z. i A. C. kako je tužiteljica najprije mirnim putem htjela riješiti nastali problem reći je da isti ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda s time što nije niti sporno da se tužiteljica obraćala nadređenima po čijoj procjeni se radilo o problemima u međuljudskim odnosima, da su i jedna i druga strana imale svoju priču, da su i K. K. i T. P. izričito negirali bilo kakvo neprofesionalno ponašanje i povredu dostojanstva tužiteljice, pa kraj činjenice da iz spisa predmeta ne proizlazi da je riječ o primljenoj pritužbi vezanoj za zaštitu dostojanstva radnika u smislu čl. 134. ZR ne može se tuženici staviti na teret propuštanje da poduzme radnje na sprečavanju uznemiravanja (mobbinga).

14.3. Posebno je žaliteljica ukazivala tijekom postupka na radnje koje da predstavljaju uznemiravanje, a poduzete od strane dviju osoba T. P. i K. K., međutim, žalbeni navodi nisu ničim doveli u pitanje utvrđenje suda prvog stupnja koji je u toč. 26. obrazloženja pobijane presude vrlo detaljno iznio, kronološki, razdoblja kada su imenovani djelatnici radili tako da su bili u neposrednoj blizini na radnom mjestu s tužiteljicom odnosno kada tome nije bilo tako. Slijedi da razdoblje od sredine 2013. do podnošenja tužbe ne predstavlja vremenski kontinuitet u kojemu su tužiteljica i svjedokinja K. istovremeno radile i ostvarivale neposredne fizičke kontakte, zatim da su na početku 2014. dva dana tjedno radile u R., a poslije (nakon premještaja K. u R.) cijeli radni tjedan. Međutim, odmah nakon dolaska K. K. u R. nastupio je vremenski diskontinuitet u njihovim kontaktima na poslu službenice K. zbog smrtnog slučaja, a do sredine srpnja 2017. (godišnji, bolovanje, porodiljni dopust). Osim toga u listopadu 2015. kada se K. vratila na posao tužiteljica da je već radila na drugom radnom mjestu (mjesto rada Š.) gdje je bila do 30. svibnja 2017. te su ponovno ostvarile kontakt na poslu u lipnju 2017., pa je i po ocjeni ovog suda izostala karakteristika sustavnog uznemiravanja od strane imenovane djelatnice, kao i T. P. koji s tužiteljicom nije bio u neposrednom fizičkom kontaktu tijekom obavljanja službe, tijekom duljeg vremenskog razdoblja ovo kada se ima u vidu navedeno i činjenica da je tužba podnesena 23. ožujka 2018.

15. Žalbeni navodi tužiteljice kako je činjenica uznemiravanja potvrđena medicinskom dokumentacijom i presudom Upravnog suda u Rijeci od 24. studenoga 2021. također ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

15.1 Naime, presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj Us-I-1383/2020-16 od 24. studenoga 2021. tužiteljici se dijagnoze šifre F43.0 (akutna reakcija na stres), F43.8. (ostale reakcije na teški stres) i F54.0 (psihološki i bihevioralni čimbenici u vezi s poremećajem i bolešću svrstani drugamo) vezane uz događaj od 18. rujna 2017. priznaju ozljedu na radu te u vezi s navedenim dijagnozama priznaju i prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu.

15.2. U tom postupku na sporne „stručno – medicinske okolnosti“ izveden je dokaz medicinskim vještačenjem povjerenim stalnom sudskom vještaku D. T., dr. med. spec. psihijatrije koji je svoj nalaz i mišljenje dostavio u pisanom obliku, a iz kojeg, u bitnome, proizlazi da je tužiteljici dijagnosticiran mobbing na poslu i reakcija na teški stres, da specijalistički nalazi i dijagnoze potvrđuju da su tužiteljičini psihički problemi direktno povezani s radnim mjestom i rezultat su kontinuiranog mobbinga, te da relevantna medicinska dokumentacija ukazuje da je kontinuirani mobbing na poslu doveo do psihofizičke dekompenzacije tužiteljice.

15.3. Gornji nalaz i mišljenje imenovanog vještaka nije bez značaja i predstavlja dokaznu građu, međutim značenje nalaza i mišljenja vještaka ima samo nalaz i mišljenje onog vještaka kojeg je u tom svojstvu odredio parnični sud (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-797/01 od 25. rujna 2001.) te se potrebnim nalazi navesti da je nalaz i mišljenje vještaka D. T. sačinjen za potrebe upravnog postupka, a iz odluke Upravnog suda proizlazi da je provedeno vještačenje poslužilo utvrđivanju tamo spornih stručno-medicinskih okolnosti, dok u predmetnoj pravnoj stvari osnova za odlučivanje leži u općim propisima obveznog prava jer je u predmetnoj pravnoj stvari sporno da li je tužiteljici zbog uznemiravanja od strane tuženice nastupila neimovinska šteta za pretrpljene duševne boli zbog trajnog smanjenja životne aktivnosti odnosno pretrpljenog straha.

15.4. Prema tome pravilno prvostupanjski sud nije uzeo gornji nalaz i mišljenje kao osnovu za odlučivanje o daljnjem tijeku postupka, ovo tim više jer se tuženica protivila uzimanju u obzir nalaza i mišljenja dr. T.. Naime, na temelju izvedenog dokaza vještačenjem po vještaku dr. T. u upravnom postupku, po ocjeni ovog suda, ne može se sa sigurnošću utvrditi neka činjenica (čl. 219. i 299. ZPP), odnosno u konkretnom slučaju nastup neimovinske štete za pretrpljene duševne boli zbog trajnog smanjenja životne aktivnosti odnosno pretrpljenog straha i intenziteta istog, a koje činjenice je valjalo utvrditi po stručnoj osobi odnosno vještačenjem po vještaku medicinske struke u svezi s čime tužiteljica nije pružila dokaz za utvrđivanje osnovanosti svojih navoda odnosno provjere istih.

16. Kako, dakle, ovaj sud nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I izreke, kao i u dijelu pod toč. II izreke kojim je pravilno po odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.) koji se primjenjuje temeljem čl. 117. st. 3. ZID ZPP, u svezi čl. 155. st. 1. ZPP, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.) odlučeno o troškovima parničnog postupka kada je obvezao tužiteljicu da isti naknadi tuženici, tako da je slijedom svega navedenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci ove odluke.

17. U preostalom, a ne pobijanom dijelu pod toč. II. izreke, kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška tj. iznad iznosa od 2.450,00 EUR, a do zatraženih 3.400,00 EUR, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru 4. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica