Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-137/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Maje Štampar Stipić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog UG, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-36/2021. od 1. veljače 2023., u sjednici održanoj 3. rujna 2024., u prisutnosti javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika Rajka Čogurića,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog UG kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, optuženi UG proglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisano u izreci, te je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a potom mu je na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ukoliko optuženi UG u roku provjeravanja od tri godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11., optuženi UG dužan je u roku od osamnaest mjeseci od pravomoćnosti presude naknaditi štetu oštećenom TD Nauticus Nodus d.o.o. u iznosu od 257.915,63 kuna /34.231,29 eura, a u protivnom uvjetna osuda se može opozvati i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora ukoliko optuženik bez opravdanog razloga u roku od osamnaest mjeseci po pravomoćnosti presude ne izvrši u potpunosti ili većoj mjeri izrečenu mu posebnu obvezu.

1.2. Na temelju članka 158. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. – odluka Ustavnog suda i 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), dužan je optuženi UG na ime postavljenog imovinsko pravnog zahtjeva u roku od osamnaest mjeseci od pravomoćnosti presude naknaditi oštećenom [trgovačko društvo] u iznosu od 257.915,63 kuna / 34.231,29 eura.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 1. i stavkom 2. ZKP/08. optuženi UG dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka i to na ime paušalne svote 5.000,00 kuna / 663,61 eura, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi UG po braniteljima, Rajku Čoguriću, odvjetniku u Zagrebu i Marinu Hraina, odvjetniku u Varaždinu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje i oduku. U žalbi je stavljen prijedlog da se optuženika i branitelje obavijesti o drugostupanjskoj sjednici.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Sjednica vijeća je održana u nazočnosti branitelja optuženog UG, odvjetnika Rajka Čogurića, a u odsutnosti uredno obaviještenog optuženika i državnog odvjetnika, sukladno članku 475. stavku 3. ZKP/08.

5. Žalba optuženog UG nije osnovana.

6. Uvodno treba istaknuti da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. studenog 2020., broj I Kž-489/2020-4, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika ukinuta prvostupanjska presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj K-4/2020. od 28. svibnja 2020., kojom je optuženi UG bio oslobođen optužbe za inkriminirano kazneno djelo te je predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a potom je, nakon ponovljenog postupka, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske rješenjem I Kž-35/2021-5 od 20. travnja 2021. ponovno ukinuta oslobađajuća presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj K-18/2020. od 9. veljače 2021. te predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjenim vijećem. Slijedom navedenog, proveden je ponovljeni postupak protiv optuženog UG pred izmijenjenim sudskim vijećem i to, nakon prihvaćene delegacije, pred Županijskim sudom u Splitu.

6.1. U ponovljenom postupku prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je ukazano prethodnim ukidbenim rješenjima i osnovano zaključio da je predmetno kazneno djelo sa sigurnošću dokazano.

7. Optuženi UG upire u žalbi na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. navodeći da je prvostupanjski sud propustio u pobijanoj presudi jasno i određeno obrazložiti na temelju kojih dokaza je optuženik postupao s namjerom na počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., pogotovo stoga što su zakonski i činjenični opis u proturječju, u pogledu da li je OD Čerin, Mar i drugi ostvarilo protupravnu imovinsku korist i je li time nastala šteta za [trgovačko društvo], pa da je time izreka presude postala proturječna sama sebi, zbog čega se presuda ne može ispitati.

7.1. Iako je točno da je prvostupanjski sud u zakonskom opisu naveo sastavnice kaznenog djela iz članka 246. KZ/11. (šteta, imovinska korist), te u obrazloženju, prilikom ocjene otegotnih okolnosti "…imao u vidu visinu imovinske koristi…", umjesto (očitom omaškom) "visinu imovinsko pravnog zahtjeva" (za čiju naknadu je i obvezan), time se ne ostvaruje citirana bitna povreda i nije točno, kako to pogrešno smatra žalitelj, da se zbog toga presuda ne može ispitati.

7.2. Prije svega, sastavnice kaznenog djela iz članka 246. KZ/11. (šteta, imovinska korist) su predviđene alternativno, a ne kumulativno. Prema sada ustaljenoj sudskoj praksi, za postojanje kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i stavka 2. KZ/11. ne traži se da istovremeno budu ostvarena imovinska korist i da nastupi šteta. Dovoljno je ispunjenje jedne od tih sastavnica, dakle ili pribavljanje imovinske koristi ili prouzročenje štete.

7.3. U činjeničnom opisu kaznenog djela koje je optuženiku stavljeno na teret, navedeno je (među ostalim), da je spornom odlukom trgovačkom društvu [trgovačko društvo] nastala šteta u iznosu od 257.915,63 kuna (tako je i presuđeno u izreci), čime je optuženik u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i na taj način onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio štetu.

7.4. Gotovo identične prigovore žalitelj ističe i pogledu žalbene osnove zbog povrede kaznenog zakona, posebno upirući na to kako činjenični opis ne sadrži opis namjere, a posljedično tome nedostaju razlozi s kojim oblikom krivnje je optuženik počinio kazneno djelo, nehajno ili s namjerom.

7.5. Međutim, niti u tome optuženik nije pravu, budući se terećeno kazneno djelo može počiniti samo s namjerom, a kako je u činjeničnom opisu izreke navedeno "…pa znajući da je društvo [trgovačko društvo] dana 22. prosinca 2014…sklopilo predstečajnu nagodbu i da sukladno odredbi članka 81. stavak 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi nakon sklapanja predstečajne nagodbe nije dopušteno pokretanje ovršnog, upravnog ili parničnog postupka ….svjestan da je takvo postupanje protivno citiranim odredbama Zakona o trgovačkim društvima…", to je posve jasno da se radi o počinjenju djela s namjerom, koja uključuje i znanje i svijest počinitelja. Stoga je bespredmetno pozivanje žalbe na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-Us-77/2011., jer u ovom kaznenom predmetu, odnosno pobijanoj presudi, nisu ostvarene povrede na koje ukazuje presuda na koju se žalitelj poziva.

7.6. Dakle, protivno žalbenim navodima, nije ostvarena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., niti je ostvarena povreda kaznenog zakona na koju ukazuje žalba. Izreka pobijane presude u svemu je jasna i razumljiva, a obrazloženje presude sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama među kojima nema proturječja. Stoga se, suprotno tvrdnji žalbe, zaključci prvostupanjskog suda mogu uspješno ispitati, a drugo je pitanje što se žalitelj s tim zaključcima ne slaže, čime suštinski pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.7. Ispitujući presudu u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena bilo koja povreda formalne ili materijalne naravi, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. U biti, kroz sve prethodno istaknute žalbene navode optuženik nastoji dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, jer se sugerira da su iskazi svjedoka te dokumentacija u pobijanoj presudi na pogrešan način ocjenjivani te da je odluka optuženika išla na dobrobit društva, a ne na štetu. U prilog tome poziva se i na odluku Visokog trgovačkog suda Pž-2050/2019. u kojoj je takav stav zauzet. Nadalje, smatra da je odbijanjem dokaznog prijedloga optužbe za provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja činjenično stanje ostalo i nepotpuno utvrđeno.

9. Suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te je analizirajući provedene dokaze, a i obranu optuženika, zaključio, što u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu je optužnicom i stavljeno na teret.

9.1. Naime, pravilnost takvog zaključka prvostupanjskog suda proizlazi prvenstveno iz nedvojbene činjenice da je optuženi UG u inkriminiranom razdoblju bio direktor društva i da je kao direktor imao dužnost i odgovornost poslove voditi s pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika u odnosu na poslovanje gospodarskog subjekta čijim poslovima upravlja i u odnosu na koje donosi odluke te dužan štititi imovinske interese tog društava, koju je dužnost povrijedio, jer je prouzročio štetu društvu o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti. U tom je kontekstu prvostupanjski sud ispravno zaključio da je optuženik znao za činjenicu da je odvjetničko društvo Čerin, Mar i drugi izdalo račun 17. lipnja 2015. i to nakon okončanog postupka predstečajne nagodbe pred Trgovačkim sudom u Splitu, iako je njihova tražbina nastala i dospjela prije otvaranja predstečajne nagodbe, što proizlazi kako iz podataka navedenih u predmetnom računu, tako i iz iskaza svjedoka ZG, LG i obrane optuženog UG. Upravo navedene činjenice ukazuju da je optuženik postupao protivno odredbama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a koje su se u konkretnom slučaju trebale poštovati i primijeniti, budući je u članku. 72. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi propisano da nedospjele tražbine vjerovnika dospijevaju otvaranjem postupka predstečajne nagodbe radi ponovnog ugovaranja rokova i načina njihova plaćanja, a u skladu s planom financijskog restrukturiranja, dok je članku 81. stavku 2. istog Zakona propisano, da nakon sklapanja predstečajne nagodbe nije dopušteno pokretanje ovršnog, upravnog ili parničnog postupka protiv dužnika, radi utvrđenja i ostvarenja tražbine koja je nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, a u tom postupku nije prijavljena od strane vjerovnika, niti je tu tražbinu dužnik uvrstio u popis obveza prema vjerovnicima iz članka 60. stavka 3. tog Zakona.

9.2. Dakle, optuženik je kao direktor znao za otvaranje i okončanje predstečajne nagodbe, pa je sukladno svojoj dužnosti i odgovornosti bio dužan donositi odluke kojima se štite imovinski interesi tog društava, tj. u konkretnom slučaju, što pravno smije, a što ne smije. Pri tome u kaznenopravnom smislu nije od odlučnog značaja da li se on na takvo protupravno postupanje odlučio eventualno u dogovoru ili samo savjetujući se sa odvjetnikom Dubravkom Marom ili s drugim osobama iz tog odvjetničkog društva. Prvostupanjski sud ispitao je osobe iz odvjetničkog društva Čerin, Mar i drugi, ZG i LG kao svjedoke te iznio sadržaj njihovih iskaza te dao i svoju ocjenu relevantnosti iskaza tih svjedoka u odnosu na kazneno djelo koje je optuženiku stavljeno na teret te ih vrednovao na ispravan način. Stoga, a protivno stavu žalitelja, činjenice koje proizlaze iz njihovih iskaza i obrane optuženika, da su odvjetničke usluge doista bile obavljene, nije od utjecaja na kaznenopravnu odgovornost i protupravno postupanje optuženika, budući je optuženik kao direktor društva i osoba koja im je dala punomoć, znao da su te njihove usluge i tražbine obavljene i dospjele prije okončanja predstečajne nagodbe te da nedospjele tražbine vjerovnika dospijevaju otvaranjem postupka predstečajne nagodbe, a da nakon sklapanja predstečajne nagodbe, što je u ovom slučaju nedvojbeno utvrđeno, nije bilo dopušteno pokretanje ovršnog, upravnog ili parničnog postupka protiv dužnika, radi utvrđenja i ostvarenja tražbine koja je nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, a optuženik takvo potraživanje nije pobijao, već je nepodnošenjem prigovora isto omogućio, to je svoju dužnost povrijedio i time prouzročio štetu društvu o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti.

9.3. Prvostupanjski je sud ispravno u kontekstu tih objektivnih utvrđenja vrednovao i obranu optuženika, da nije imao namjeru naštetiti interesima društva, otklonivši je kao nevjerodostojnu. Naime, da doista stoje navodi optuženikove obrane da je postupio "po savjetu stručne osobe …", tada bi bilo logično i životno da je optuženik kao direktor koji je prethodno dao punomoć istom odvjetničkom društvu, neprijeporno znao da se radi o savjetu osobe koja je ne samo pokrenula baš taj ovršni postupak, već da je i zainteresiran da se protiv istog ne izjavljuje prigovor, tada zatražio i drugo mišljenje "stručne osobe", tim više što je, prema vlastitim navodima, bio osoba koja je samostalno vodila sve poslove društva, komunicirala s knjigovodstvom [obrt] iz Zagreba, koja je bila upoznata s postupkom predstečajne nagodbe te vrlo dobro znao da nepodnošenje prigovora na rješenje o ovrsi omogućuje i ovrhu na nekretnini koja je od osnutka društva [trgovačko društvo] bila jedini izvor prihoda i predmet poslovanja iznajmljivanjem, pa je na opisani način i postupao protivno interesima društva [trgovačko društvo]

9.4. Što se tiče žalbenog prigovora o pogrešnoj odluci suda o odbijanju dokaznog prijedloga optužbe za knjigovodstvenim vještačenjem, čime se aludira da je zbog toga činjenično stanje i nepotpuno utvrđeno, isti prigovor je posve promašen i neprihvatljiv, budući se radi o dokaznom prijedlogu optužbe, koji se nisu niti žalili ne samo na odluku o odbijanju tog dokaznog prijedloga, već se nisu žalili niti na pobijanu presudu. Osim toga, a po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, odluka prvostupanjskog suda o odbijanju tog dokaznog prijedloga je ispravna i valjano obrazložena, kao i ispravno izvedeni zaključak da je optuženi UG bio upoznat da je predstečajna nagodba okončana, a ovršna tražbina koja je dospjela prije otvaranja iste, zatražena nakon okončanja iste, pa su u tom pogledu optuženikova svijest i volja za počinjenjem djela neupitni.

9.5. Slijedom prethodno navedenog, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud ispravno primijenio kazneni zakon kada je radnje optuženika pravno označio kao kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11.

10. Budući da optuženik u žalbi ne pobija odluku o kaznenoj sankciji, a s obzirom da je žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu.

10.1. Određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, prvostupanjski sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Stoga je pravilnom ocjenom utvrđenih olakotnih okolnosti, u vidu njegove neosuđivanosti i proteka vremena od počinjenog djela te njegovih osobnih prilika, dok je kao otegotno cijenio visinu nastale štete, koja u znatnoj mjeri premašuje zakonski minimum od 60.000,00 kuna, prvostupanjski sud optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a potom mu je temelju članka 56. KZ/11. izrekao uvjetnu osudu na način da se prethodno izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo, uz izricanje i posebne obveze da društvu [trgovačko društvo] u roku od 18 mjeseci od pravomoćnosti presude naknadi štetu, pod prijetnjom opoziva uvjetne osude.

10.2. U skladu s navedenim i po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske upravo izrečena kaznena sankcija može ostvariti svrhu kažnjavanja te u dovoljnoj mjeri utjecati prvenstveno na optuženika, ali i na sve ostale da ubuduće ne čine kaznena djela, njome će se utjecati na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, čime će se pojačati povjerenje građana u pravni poredak, koji treba biti utemeljen na vladavini prava. Ova sankcija istovremeno sadrži i dostatnu količinu društvene i moralne osude za zlo koje je optuženik, kao počinitelj istog, prouzrokovao kako oštećenom društvu, tako i društvu u cjelini te će se istom u potpunosti ostvariti svrha specijalne i generalne prevencije, odnosno svrha sankcija propisana u članku 41. KZ/11.

11. U odnosu na odluku suda o imovinskopravnom zahtjevu ispravno je prvostupanjski sud pobijanom presudom optuženika obvezao na plaćanje iznosa nastale štete obuhvaćene u izreci presude, dok je elaboriranje optuženika o tome da je u istom iznosu obuhvaćen i PDV i neke usluge za koje žalitelj tvrdi da su nastale naknadno, po sporazumu optuženika i odvjetničkog društva, posve neprihvatljivo i u suprotnosti utvrđenim činjenicama iz izreke pobijane presude.

12. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, to je slijedom iznesenog, na temelju članka 482. ZKP/08. presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 3. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović