Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-70/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Maje Štampar Stipić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom postupku protiv optužene ŠP i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. - dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama optužene ŠP, optužene ČP i oštećene OTP Banke d.d. iz Splita, podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj K-6/2021. od 23. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2024., u prisustvu javnom dijelu sjednice branitelja optužene ŠP, odvjetnika Predraga Jelavića i branitelja optužene ČP, odvjetnika Željka Lubine,

p r e s u d i o  j e

I U povodu žalbi optužene ŠP i optužene ČP, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optužena ŠP radnjama za koje je prvostupanjskom presudom proglašena krivom, počinila kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12.

– dalje u tekstu. KZ/11.), a optužena ČP radnjama za koje je prvostupanjskom presudom proglašena krivom, počinila kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi stavka 1. i u vezi sa člankom 37. stavkom 1. KZ/11.

II Uslijed odluke pod I te djelomičnim prihvaćanjem žalbi optuženica preinačuje se pobijana presuda i u odluci o kazni na način da se optužena ŠP za kazneno djelo iz članka 291. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., za koje je proglašena krivom, na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, dok se optužena ČP za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. u vezi stavka 1. i u vezi sa člankom 37. stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 291. stavak 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11. izriču im se uvjetne osude tako da se izrečene kazne zatvora na koje su osuđene u trajanju od po 1 (jednu) godinu, svaka, neće izvršiti, ako u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počine novo kazneno djelo. III Odbijaju se kao neosnovane žalbe optužene ŠP i optužene ČP u ostalom dijelu, te žalba oštećene OTP banka d.d. iz Splita u cijelosti te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optužena ŠP i optužena ČP proglašene su krivima da su na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinile i to optužena ŠP kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. KZ/97., a optužena ČP kazneno djelo poticanjem na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. u vezi sa člankom 37. KZ/97., te su osuđene na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, svaka.

1.1. Temeljem članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.), oštećena OTP banka d.d. s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućuje se u parnicu.

1.2. Temeljem članka 148. stavka 1. u vezi sa člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. i 6. ZKP/08. optužena ŠP i optužena ČP obvezuju se naknaditi trošak postupka u iznosu od po 2.119,00 kuna svaka, odnosno po fiksnom tečaju konverzije u iznosu od 281,24 EUR-a svaka, pri čemu se iznos od 2.000,00 kuna, odnosno po fiksnom tečaju konverzije iznos od 265,45 EUR-a odnosi na paušalnu svotu dok se iznos od 119,00 kuna, odnosno po fiksnom tečaju konverzije iznos od 15,79 EUR-a odnosi na trošak pristupa svjedokinje KP na raspravu.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela optužena ŠP po branitelju Predragu Jelaviću, odvjetniku u Splitu, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači na način da se optuženici izrekne uvjetna osuda. U žalbi je stavljen prijedlog da se optuženicu i njenog branitelja obavijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

2.1. Žalbu je podnijela i optužena ČP po branitelju Željku Lubini, odvjetniku u Splitu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bez posebnog prijedloga, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da se pobijana presuda preinači na način da se optuženica oslobodi od optužbe, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi je stavljen prijedlog da se optuženicu i njenog branitelja obavijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

2.2. Oštećena OTP banka d.d. iz Splita podnijela je žalbu po opunomoćeniku, odvjetniku Borisu Aniću iz OD Anić&Anić u Splitu, zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optužene ŠP i ČP solidarno obvežu banci naknaditi štetu u iznosu od 230.346,12 kn/30.572,18 eura sa zateznim kamatama.

2.3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Postupajući prema zahtjevu optuženica i njihovih branitelja, na temelju članka 475. stavka 1. ZKP/08. sjednica je održana u nazočnosti branitelja optužene ŠP, odvjetnika Predraga Jelavića i branitelja optužene ČP, odvjetnika Željka Lubine, a u odsutnosti uredno obaviještenih optuženica i državnog odvjetnika, sukladno članku 475. stavku 3. ZKP/08.

5. Žalbe optuženica djelomično su osnovane, dok žalba oštećenika nije osnovana.

6. Iako optužena ČP uvodno u žalbi ističe da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, iste žalbene osnove ne obrazlaže, već ih isprepliće sa žalbenom osnovom zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, optuženica opširno u žalbi elaborira zbog čega nalazi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda u tome da je ona počinila terećeno kazneno djelo, jer da je posve nejasno, iz kojih je to dokaza prvostupanjski sud izveo zaključak o njenoj odgovornosti. Razlozima kojima optuženica argumentira te žalbene osnove u biti osporava se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a potvrda da su u pitanju činjenični, a ne postupovni prigovori, jasno se vidi i u tome što identične prigovore iznosi i kao prigovore koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

6.1. Isto tako, kada se optužena ČP žali zbog povrede kaznenog zakona, ne navodi koju točno povredu kaznenog zakona ima u vidu, a tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da nije utvrđena njena namjera za počinjenje konkretnog kaznenog djela te kako u njenim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašena krivom (nije znala za otkaz punomoći, a novac na računu je bio novac koji je darovala sinu). No, tvrdnje optuženice da je došlo do povrede kaznenog zakona, jer je činjenično stanje, navodno, pogrešno utvrđeno, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi sa subjektivnog motrišta žaliteljice bilo ispravno, pa žalba optuženice niti u ovom dijelu nije osnovana.

7. Ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da je ostvarena bilo koja bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Najvećim dijelom žalbenih navoda obje optuženice osporavaju ispravnost utvrđenih činjenica, a prvenstveno kritiziraju analizu i ocjenu iskaza djelatnika banke ĆP i KP, a potom i iskaze ostalih svjedoka, VP te svjedokinja OP, EP i TP, nudeći pritom vlastitu analizu i ocjenu kako tih dokaza, tako i ostalih izvedenih dokaza, te iz njih sugeriraju zaključke suprotne onima iz prvostupanjske presude, a koji korespondiraju njihovim obranama.

9. Međutim, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je, izvevši sve raspoložive dokaze, iste, kao i obranu optuženica, detaljno i savjesno analizirao te kritički ocijenio, kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima, do kojih je na takav logični i neupitan način došao, nema što prigovoriti.

10. Naime, ocjena o vjerodostojnost iskaza ispitanih svjedoka, kao i ocjena svih ostalih izvedenih dokaza je zakonita i pravilna, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni upravo na tim dokazima. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da u računalnom programu Delta koji je tada bio u uporabi u OTP banci, nije bilo nikakvih pogrešaka te da je optužena ŠP, protivno navodima iz njene obrane, vrlo jednostavno i to pukim uvidom u računalni ekran morala uočiti da je VP prethodno opozvao punomoć svojoj majci ČP, odnosno da ista nikako nije mogla previdjeti činjenicu opoziva predmetne punomoći, o čemu su opširno svjedočili i postupak opisali zaposlenici banke, svjedoci EP, ĐP, KP i TP.

10.1. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio kako je optužena ŠP, kao osobna bankarica i jedina osoba ovlaštena za poslovanje po zaštićenim računima optužene ČP i njenog sina VP, a na traženje optužene ČP, bila svjesna da ČP više ne raspolaže s valjanom punomoći za raspolaganje novcima po bankovnim računima VP te je kao ovlaštena bankarica, a bez suglasnosti i valjane punomoći VP, raskinula Ugovor o oročenom depozitu deponenta VP, pri čemu je optužena ČP potpisala VP na dokumentu o razročenju ugovora, imitirajući njegov pravi potpis, a optužena ŠP potom prenijela iznos s tog štednog računa na račun po viđenju VP s kojeg je iz blagajne na ruke optužene ČP isplaćeno ukupno 25.000 eura, u tri navrata.

10.2. Žaliteljice, a osporavajući ovakvo utvrđenje prvostupanjskog suda, između ostaloga zanemaruju kako su obje u svojoj obrani priznale da je optužena ČP u odnosu na raskid ugovora, navedeni dokument potpisala imitirajući potpis svog sina i popisala se kao "Š.". Stoga je prvostupanjski sud s pravom otklonio njihove obrane i tvrdnje "…da se radilo o previdu i slučajnoj omašci…", kao nevjerodostojne i kao one usmjerene na izbjegavanje kaznene odgovornosti, budući su iste u suprotnosti sa svim drugim izvedenim dokazima.

10.3. Nadalje, a što se tiče žalbenih prigovora vezano uz prigovore o vjerodostojnosti iskaza svjedoka ĆP i KP, kao blagajnika i onih čiji se potpisi nesporno nalaze na isplatnicama uz tvrdnju žaliteljica (sumiranu iz sadržaja njihovih žalbi) da su ovi svjedoci u svojim iskazima "..očito otklanjali od sebe odgovornost zbog svojih propusta i načina rada…", prvostupanjski sud je posve jasno i razložno naveo (točke 12.1. do 12.8. presude) da su ovi svjedoci jasno i otvoreno govorili o načinu rada i poslovanja u navedenoj poslovnici, pa i postupanju na blagajni. Tako su svjedoci ĐP i KP otvoreno iskazali, da su se, iako to nije bilo sukladno pravilima poslovanja, zaposleni u poslovnici Trstenik za obavljanje određenih poslova koristili tuđim identifikacijskim brojevima odnosno identifikacijskim šiframa svojih kolega za vrijeme pauze ili iz nekog drugog razloga, a to je potvrdila i svjedokinja EP, ukazujući kako se s obzirom na povjerenje koje je vladalo među kolegama u poslovnici Trstenik, svakako znalo dogoditi da neki zaposlenik transakciju odnosno isplatu sredstava na blagajni izvrši pod tuđom šifrom, pa je to činila i zaposlenica ŠP.

10.4. Stoga, unatoč tome što žaliteljice pravilno uočavaju da takav način rada na blagajni ukazuje na određene propuste u obavljanju poslova u banci (što priznaju i sami zaposlenici!), takvo neuredno obavljanje poslova na blagajni i propusti u kontroli od strane nadređenih osoba, po ocjeni drugostupanjskog suda ne ekskulpiraju optuženu ŠP odgovornosti za njene postupke, pogotovo stoga što iz iskaza blagajnika ĐP i KP proizlazi da je istoga dana kada je raskinut ugovor izvršena prva isplata od 10.000 eura na blagajni, a potom u iduća 2 navrata još po 7 i 8 tisuća eura, a da niti jedno od njih to osobno nije učinilo, jer poznaju ČP, kao klijenticu te bi znali da su joj isplate izvršili, pa se zaključak prvostupanjskog suda da je to učinila optužena ŠP, a naknadno isplatnice dala blagajnicima na potpis (što je očito i bio uhodani način rada), u cijelosti prihvaća i od strane drugostupanjskog suda. U pogledu daljnjih žalbenih tvrdnji da je nedostatak snimke video nadzora iz poslovnice "…onaj jedini dokaz koji bi opravdao zaključak prvostupanjskog suda da je optužena ŠP bila na blagajni i izvršila isplatu optuženoj ČP, a u nedostatku istoga da je sud to morao cijeniti kao dvojbenu činjenicu i to u korist optuženih…", Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da takvi žalbeni navodi nisu osnovani, budući je zaključak prvostupanjskog suda izveden na temelju ukupnosti provedenih dokaza te valjano utvrđenih odlučnih činjenica.

10.5. Dakle, nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženica ŠP i ČP, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je optužena ŠP, kao ovlaštena osobna bankarica na nagovor optužene ČP iskoristila svoj položaj i prekoračila ovlast te razročila ugovor o oročenju vođenog na ime VP, iako je bila svjesna da je optuženoj ČP opozvana punomoć za daljnjim raspolaganjem po računima njenog sina VP, budući je važenje, odnosno nevaženje punomoći drugoj osobi na koju ne glasi račun bilo lako uočiti uvidom u računalni program u kojem bi "iskočila" naredba, koja je od službenika tražila da se upiše vrši li se plaćanje po nalogu klijenta ili pak opunomoćenika, a kako je to opširno i vjerno opisala EP, voditeljica poslovnice u kojoj je optužena ŠP radila kao bankarica s dugogodišnjim iskustvom i to dobro znala. Optuženice neosnovano osporavaju vjerodostojnost iskaza ove svjedokinje te ostalih ispitanih svjedoka, djelatnika banke, budući su isti međusobno suglasni da je računalni program jasno davao mogućnost spoznaje o važećim punomoćima, dok je način rada na blagajni omogućavao djelatnicima banke da vrše isplate pod tuđom šifrom, a blagajniku da naknadno vlastoručno potpiše isplatnicu.

10.6. Slijedom prethodnog, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optužena ŠP na opisani način, kao bankarica i odgovorna osoba, iskoristila svoj položaj i prekoračila ovlast, a na poticaj ČP, s ciljem da istoj pribavi znatnu imovinsku korist koju je ona i ostvarila. Pri tome svakako ne treba zanemariti, da optužena ŠP, kao bankarica, nije niti mogla stvoriti odluku o svom postupanju u odnosu na raskid ugovora o oročenju prije nego li je na to bila potaknuta od strane ČP, pa imajući u vidu da su optuženice bile u dugogodišnjem poznanstvu i da je optužena ŠP bila upoznata da su se odnosi ČP i njenog sina poremetili te da je ČP darovala sinu novac i smatrala da joj taj novac s računa njenog sina i pripada, to su u svom postupanju u potpunosti počinile terećena kaznena djela. Na takvo utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda ne utječe niti iskaz VP "…da majku nije nikada obavijestio o opozivu punomoći i da u njenom postupanju ne vidi nikakve kaznene odgovornosti…", budući je takav njegov iskaz posve nelogičan i neživotan, a u kontekstu njegovih postupaka i činjenice da je upravo on pokrenuo cijeli postupak inzistirajući na utvrđenju da je ranije otkazao punomoć svojoj majci te da nije imala pravo na oročeni novac, tražeći u konačnici od tadašnje ABC, a sada OTP banke d.d., da ga se u cijelosti obešteti, što je i učinjeno, dok se suprotno takvom svjedočenju na poziv svoje majke da vrati primljeni novac, u potpunosti oglušio te novac koji mu je banka uplatila zadržao, a majku prepustio kaznenom progonu i obvezi vraćanja novca, na što je ona i obvezana pravomoćnom parničnom presudom.

10.7. Prema tome, nema govora o tome da je sud prvog stupnja optužene ŠP i ČP proglasio krivima za terećena kaznena djela bez konkretnih dokaza. Nasuprot stajalištu žaliteljica, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano utvrdio da su optuženice počinile odnosna kaznena djela.

10.8. S obzirom na sve navedeno, nisu osnovane žalbe optuženica ŠP i ČP zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Međutim, zbog činjenice da je u međuvremenu 1. siječnja 2013. stupio na snagu novi KZ/11., te da u smislu članka 3. KZ/11. u ovom slučaju postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. KZ/97. i kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. KZ/11., kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, ali ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, utvrdio je da na štetu obje optuženice povrijeđen kazneni zakon iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

11.1. Naime, unatoč okolnosti da je po novom KZ/11. za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. KZ/11. zapriječena kazna u gornjoj granici okvira veća (do dvanaest godina), prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj Su-IVK-4/2012-57), novi zakon (KZ/11.) povoljniji je po obje optuženice, jer je neodređena vrijednost u vidu znatne štete i znatne imovinske koristi utvrđena u iznosu od 60.000 kuna, što je sada sadržano i u članku 89. stavku 29. KZ/11., a prema kojem zakonsko obilježje znatna imovinska korist, odnosno šteta, postoji kada vrijednost prelazi iznos 7.963,37 eura (prije 60.000,00 kn), za razliku od prijašnje utvrđene prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997., u iznosu od 30.000 kuna. Na taj način je novi KZ/11. blaži po obje optuženice, pa je u konkretnom slučaju trebalo umjesto članka 337. stavka 4. KZ/97. primijeniti odredbu članka 291. stavka 2. KZ/11., kao blaži zakon, s time da je maksimum zapriječene kazne limitiran blažom odredbom iz članka 337. stavka 4. KZ/97.

11.2. Slijedom navedenog, ovaj sud je povodom podnesenih žalbi, a po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela kao u točki I izreke ove presude.

12. Optužena ŠP žali se zbog odluke "o kaznenoj sankciji", te ističe, da iako je prvostupanjski sud zaključio da na njenoj strani postoje olakotne okolnosti, ipak nije uzeo u obzir olakotnim protek vremena od počinjenja djela te propustio cijeniti da je optužena čitav svoj radni vijek provela u banci na odgovornim poslovima, da je sada u mirovini, da prije ovog slučaja nikada u njezinom radu nije utvrđena niti najmanja greška ili propust, da se radi o osobi koja nije sklona protuzakonitim radnjama, a što potvrđuje njezina životna dob i dosadašnja nekažnjivost, da niti prema optužbi ona osobno nije ostvarila bilo kakvu imovinsku ili drugu korist, dok je s druge strane ovaj postupak na nju ostavio posljedice, zbog niza proživljenih neugodnosti i gubitka ugleda kojega je sve do sada ustrajno i uspješno gradila, pa predlaže izricanje blaže kaznenopravne sankcije i smatra da bi uvjetna osuda bila primjerena svim okolnostima i podobna za ostvarivanje i specijalne i generalne prevencije.

12.1. Optužena ČP ne žali se izrijekom na odluku o kazni, ali s obzirom da žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženice u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu.

13. Određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, prvostupanjski sud je uzeo u obzir one okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počiniteljice kaznenog djela, pa je tako ocjenom utvrđenih olakotnih okolnosti, a u odnosu na obje optuženice, cijenio njihovu dosadašnju neosuđivanost te njihovu životnu dob, dok je kao otegotnu okolnost na njihovoj strani sud cijenio svojevrsnu upornost u počinjenju predmetnih kaznenih djela.

14. Međutim, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, prihvaćajući pritom po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne okolnosti (neosuđivanost te njihovu životnu dob), smatra da su u pravu optuženice kada u žalbi ističu da, osim utvrđenih, postoje i druge olakotne okolnosti, a to je protek vremena od počinjenja djela (prošlo je 12 godina), kao i to da su obje optuženice sada umirovljenice te da optužena ŠP počinjenjem djela doista nije ostvarila nikakvu imovinsku ili drugu korist, dok je optužena ČP vratila već pola i više dugovanog iznosa banci i još uvijek vraća (o čemu je dostavila podatke na drugostupanjskoj sjednici), a zbog čega opravdano smatraju da bi se svrha kažnjavanja mogla postići i blažom sankcijom.

14.1. Stoga je, slijedom primjene blažeg Kaznenog zakona za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11. te djelomičnim prihvaćanjem žalbi optuženica zbog odluke o kazni, prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kazni na način da su optuženice osuđene na kaznu zatvora u trajanju od po jednu godinu, svaka, ali cijeneći pritom postojanje niza olakotnih okolnosti, a bez posebnih otegotnih, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da optuženice i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela, kao što ih nisu činile niti prije ovog događaja, a niti poslije, pa im je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja tri godine.

14.2. Naime, ocjena je drugostupanjskog suda da će upravo ovakav odnos izrečenih kazni zatvora i roka provjeravanja utjecati kako na optuženice, tako i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Takva kaznena sankcija sadrži dostatnu moralnu i društvenu osudu te će se istom jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava i postići ciljevi kako specijalne, tako i generalne prevencije (članak 41. KZ/11.).

15. Oštećena OTP banka d.d. iz Splita podnijela je žalbu zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optužene ŠP i ČP solidarno obvežu banci naknaditi štetu u iznosu od 230.346,12 kn/30.572,18 eura sa zateznim kamatama.

15.1. Međutim, žalba oštećene OTP banke nije osnovana. Naime, kako je neprijeporno utvrđeno da je u parničnom postupku pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-2296/2017. optuženoj ČP naloženo da oštećenoj OTP banci d.d. Split isplati novčani iznos od 230.346,12 kuna zajedno s pripadajućim kamatama, a prema podacima koje je optužena dostavila, proizlazi da je već vratila pola i više duga, te da ima ovrhu temeljem koje joj se redovno oduzimaju mjesečni iznosi iz mirovine, neosnovano je, a i neživotno, sada tražiti da se i u ovom kaznenom postupku obje optužene solidarno obvežu na cijeli imovinskopravni zahtjev, pogotovo stoga što bi to zahtijevalo, a u odnosu na već plaćeni dio duga, posebno vještačenje i utvrđivanje o visini preostalog duga, pa je u pravu prvostupanjski sud kada je temeljem članka 158. stavka 2. ZKP/08. oštećenu OTP banku d.d. s tako postavljenim imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu.

16. Slijedom iznesenog, na temelju članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08. trebalo je presuditi kao u izreci ove presude.

Zagreb, 3. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović