REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-5154/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DUŠANA ŠOŠIĆA, vlasnika Zajedničkog obrta za ugostiteljstvo SUNČEVA POSTELJA, Brela, Podrače 13, OIB 14170885312, kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-670/2020-37 od 20. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-670/2020-37 od 20. rujna 2022. u točkama I. i III. izreke.

r i j e š i o  je

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-670/2020-37 od 20. rujna 2022. u točki I. i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 21.077,60 kuna sa zateznim kamatama od 20. rujna 2022. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-670/2020-37 od 20. rujna 2022. naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 19.641,28 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose u roku petnaest dana (točka I. izreke), odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio da mu tuženik plati zatezne kamate preko stope propisane za ostale odnose (točka II. izreke) i utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 19.641,28 eura u kunskoj protuvrijednosti (točka III. izreke).

2. Rješenjem donesenim pod istim poslovnim brojem, odbijen je prijedlog tuženika za prekid postupka (točka I. izreke) i naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 21.077,60 kuna sa zateznim kamatama od 20. rujna 2022. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose, a odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 188,09 kuna sa zateznim kamatama od 20. rujna 2022. do isplate, kao i da mu plati zatezne kamate na troškove parničnog postupka u iznosu od 21.077,60 kuna preko stope propisane za ostale odnose (točka II. izreke).

3. Tuženik je protiv presude i rješenja pravovremeno podnio žalbu pobijajući presudu u točkama I. i III. izreke i rješenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. U žalbi najprije predlaže „naslovnom sudu“ da prekine ovaj postupak do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o podnesenoj reviziji koja je dopuštena rješenjem tog suda poslovni broj Revd 4117/2021-2 od 19. siječnja 2022. jer postoji vrlo velika vjerojatnost da će Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6691/2019-2 od 28. travnja 2021. Kako konačna odluka u ovom postupku ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja za koji je revizija dopuštena, smatra da bi radi ekonomičnosti postupka trebalo odrediti prekid ovog postupka.

5. Dalje u žalbi, tuženik tvrdi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku time što pobijana presuda ne sadrži jasne razloge o tome je li odredba članka 6. ugovora o kreditu jasna ili ne, budući da se iz obrazloženja presude dade naslutiti da tu ugovornu odredbu prvostupanjski sud smatra jasnom, ali s druge strane pristupa njenom tumačenju tako da istražuje zajedničku volju suugovaratelja. Potom obrazlaže svoje stajalište o tome da je navedena ugovorna odredba jasna i da je nije trebalo tumačiti, uglavnom ponavljajući svoje navode iz prvostupanjskog postupka i dijelove tužiteljeve izjave. Smatra da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi i sadržaja zapisnika o iskazu danom u postupku u odnosu na činjenicu da je tuženik unaprijed pripremio tekst ugovora o kreditu, za koju sud navodi da nije prijeporna među strankama, iako tuženik nije učinio takvu činjenicu nespornom, a iz tužiteljeve izjave proizlazi da je ugovor o kreditu bio predmet pregovora između parničnih stranaka. Ukazuje na pogrešan zaključak o tome da je volja ugovornih strana bila ugovaranje fiksne marže kao dijela promjenjive kamatne stope, zatim nejasnoće u vezi primjene članaka 319. i 320. Zakona o obveznim odnosima, te da je iz obrazloženja presude potpuno izostavljen izvedeni dokaz saslušanjem tužitelja, čime je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Žalitelj dalje navodi kako je nepravilno odbijen njegov prijedlog za saslušanje svjedoka, te da je prvostupanjski sud postupao kao da se radi o potrošačkom sporu na koji bi se mogla primijeniti presuda donesena u postupku kolektivne zaštite potrošača. Ukazuje na kontradiktornost stajališta prvostupanjskog suda oko značenja pravomoćne presude kojom je utvrđena ništetnost članka 6. ugovora o kreditu, dok s druge strane sam utvrđuje ništetnost te odredbe.

6. Žalitelj zatim opširno obrazlaže svoja stajališta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava glede ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi, određenosti činidbe, zastare tražbine, tumačenju ugovora i manama volje, te zaključuje kako je s obzirom na to da je kamatna stopa bitan sastojak ugovora o kreditu, riječ o zabludi o bitnim svojstvima objekta ugovora, tj. o mani volje koja čini ugovor pobojnim, a u tome slučaju tužitelj je bio ovlašten zahtijevati poništenje ugovora u roku od tri godine od dana sklapanja ugovora koji je protekao 10. prosinca 2010. Budući da je riječ o prekluzivnom roku na koji sudovi paze po službenoj dužnosti smatra da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže preinačiti pobijanu presudu tako da drugostupanjski sud odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove ili ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

7. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

8. Žalba je neosnovana.

9. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

10. Uvodno valja istaknuti da ovaj sud nije posebno odlučivao o prijedlogu žalitelja za prekid ovoga postupka. Prije svega zato što iz prijedloga upućenom „naslovljenom sudu“ nije jasno je li upućen ovom sudu ili prvostupanjskom sudu (žalba je naslovljena na Trgovački sud u Splitu), a zatim i zato što je prijedlog za prekid postupka iz istih razloga već odbijen pobijanim rješenjem i tuženik protiv tog rješenja izjavio žalbu o kojoj odlučuje ovaj drugostupanjski sud. Stoga je prijedlog za prekid postupka sadržan u žalbi uzet u obzir kao razlozi za žalbu protiv pobijanog rješenja u točki I. njegove izreke.

11. Također je ovaj sud uzeo da se žalba protiv odluke o troškovima odnosi samo na onaj dio točke II. izreke rješenja kojim je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi parnične troškove jer je iz sadržaja žalbe jasno da žalitelj osporava samo taj dio odluke o troškovima.

12. Nakon dopuštenog preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, predmet spora je zahtjev za povrat iznosa od 19.641,28 eura u kunskoj protuvrijednosti za koji tužitelj tvrdi da ga je tuženik naplatio na temelju ništetne odredbe članka 6. ugovora o kreditu broj 211-250/2007 od 10. prosinca 2007., ovjerenog 27. prosinca 2007. kod javnog bilježnika Zoje Puljiz pod poslovnim brojem Ov-9566/2007, kojom je tuženik (banka tadašnjeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope u skladu sa svojom odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom, a tužitelj, kao korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, načinu obračuna, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Tužbeni zahtjev odnosi se na novčane iznose koje je tužitelj platio tuženiku u razdoblju od siječnja 2017. do travnja 2021. godine.

13. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu istaknuvši prigovor litispendencije, nedostatka aktivne legitimacije, zastare, prigovor radi prebijanja, te je osporavao tužiteljeve tvrdnje o ništetnosti navedene ugovorne odredbe, načinu izračuna navodno preplaćenih kamata i slijedom toga visinu tužbenog zahtjeva.

14. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan prigovor dvostruke litispendencije s obrazloženjem da u odnosu na drugu parnicu koju je tužitelj pokrenuo protiv tuženika ne postoji objektivni identitet predmeta spora. Zatim je odbio i prigovor nedostatka aktivne legitimacije s obrazloženjem da tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika da obvezu ispuni samo njemu budući da je od drugog vlasnika zajedničkog obrta, ovlašten primiti ispunjene obveze. Prigovor prijeboja odbijen je zato što je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nema prema tužitelju tražbinu po osnovi dospjele glavnice i ugovorenih kamata.

15. S obzirom na sadržaj žalbe, može se zaključiti kako žalitelj prihvaća razloge koji se odnose na navedene prigovore, jer ih svojim žalbenim navodima ne dovodi u pitanje. S druge strane o tim prigovorima prvostupanjska presuda sadrži jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa ih nije potrebno ponavljati.

16. U odnosu na pitanje postojanja razloga za prekid ovoga postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o reviziji koja je dopuštena rješenjem tog suda poslovni broj Revd-4117/2021-2 od 19. siječnja 2022. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6691/2019-2 od 28. travnja 2021., prvostupanjski sud je odbio prijedlog tužitelja s obrazloženjem da će sam riješiti prethodno pitanje. Žalitelj u žalbi ne dovodi u pitanje takvo stajalište, nego smatra da bi postupak trebalo prekinuti radi ekonomičnosti postupka, zato što postoji velika vjerojatnost da će revizijski sud ukinuti odluku drugostupanjskog suda donesenu u parnici koju je tužitelj zajedno s drugim vlasnikom obrta pokrenuo protiv tuženika i u kojem je donesena pravomoćna presuda o ništetnosti ugovorne odredbe i naloženo tuženiku da tužitelju vrati ono što je stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe u razdoblju koje je prethodilo razdoblju obuhvaćenom tužbenim zahtjevom istaknutim u ovoj parnici. Međutim, ekonomično postupanje, koje zapravo predstavlja nastojanje da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova (članak 10. ZPP-a) nije razlog zbog kojega bi sud mogao odrediti prekid postupka na temelju članka 213. ZPP-a. Stoga je prvostupanjski sud već zbog toga trebao odbiti prijedlog za prekid postupka. S druge strane, o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe, kao prethodnom pitanju iz članka 12. ZPP-a o kojem ovisi odluka suda u ovoj pravnoj stvari, već je pravomoćno odlučeno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6691/2019-2 od 28. travnja 2021., pa nisu bili ispunjeni uvjeti da prvostupanjski sud o tome pitanju ponovo odlučuje kao o prethodnom pitanju za odluku o tužbenom zahtjevu istaknutom u ovoj parnici.

17. Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud se, dakle, uopće nije trebao upuštati u odlučivanje o pitanju ništetnosti iste ugovorne odredbe o čijoj je ništetnosti već pravomoćno odlučeno. Suprotnim postupanjem, a istovremenim pozivanjem na pravomoćnu odluku suda o tom pravnom pitanju, prvostupanjski sud je doveo u nedoumicu tuženika, da zapravo ne zna na kojim razlozima je zasnovana pobijana presuda, na što s pravom ukazuje u žalbi. Međutim, to ne predstavlja takav nedostatak zbog kojeg se presuda ne može ispitati, pa njenim donošenjem nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, jer pogrešna primjena članka 12. ZPP-a nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Prvostupanjski sud je, naime, u točkama 39. do 43. obrazloženja presude ponovio one razloge ništetnosti članka 6. ugovora o kreditu, na kojima je zasnovana pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6691/2019-2 od 28. travnja 2021., pa bi odluka u ovoj pravnoj stvari bila ista i da se samo pozvao na to da je o prethodnom pitanju već pravomoćno odlučeno.

18. Iz istih razloga nije bilo potrebno izvoditi dokaze koje je tuženik predložio radi utvrđivanja činjenica koje govore u prilog njegovih tvrdnji da su stranke pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, pa odbijanjem izvođenja tih dokaza činjenično stanje nije ostalo nepotpuno ili pogrešno utvrđeno.

19. Zbog postojanja pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe, žalitelj neosnovano tvrdi da je u ovom sporu zapravo riječ o pobojnosti iz članka 330. Zakona o obveznim odnosima, na koju se tužitelj ne može pozivati jer je od sklapanja ugovora o kreditu do pokretanja ovoga postupka protekao prekluzivni rok iz članka 335. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO).

20. Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi u razdoblju na koje se odnosi tužbeni zahtjev i na utvrđene činjenice pravilno je primijenjena odredba članka 323. stavka 1. ZOO-a. O visini tog zahtjeva pobijana presuda sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje žalitelj ne dovodi u pitanje svojom žalbom, pa ni njih nije potrebno ponavljati.

21. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tako što je prvostupanjski sud uzeo da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Kako je zastarni rok počeo teći tek donošenjem pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6691/2019-2 od 28. travnja 2021., pravo tužitelja da zahtijeva ispunjenje obveze na povrat onoga što je tuženik stekao bez valjane pravne osnove, nije prestalo zastarijevanjem (članak 214. stavak 1. ZOO-a).

22. U odnosu na opširne žalbene navode o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva potrebno je samo dodati da se žalitelj nepravilno poziva na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tvrdeći da se početak tijeka zastarnog roka restitucijskih zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a odnosi samo na slučajeve kada je riječ o pravomoćnim sudskim odlukama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača sklopljenim s valutnom klauzulom u švicarskim francima, jer takvo stajalište nema uporište u sudskoj praksi toga suda i izraženim pravnim shvaćanjima. Također se žalitelj neosnovno poziva na raniju odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj Rev x 183/2011-2) o početku tijeka zastarnog roka, s obzirom na to da o tome pravnom pitanju novije odluke tog suda sadržavaju upravo ono pravno stajalište kakvo je zauzeo i prvostupanjski sud odlučujući o prigovoru zastare.

23. Odluka o troškovima postupka, koju žalitelj pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari, pravilna je i zakonita po osnovanosti (članak 154. stavak 1. ZPP-a) i visini (članak 155. ZPP-a).

24. Kako ne postoje žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tuženikova žalba je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena kao neosnovana i odluka prvostupanjskog suda potvrđena u pobijanom dijelu.

Zagreb, 3. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec

Broj zapisa: 9-3086c-f5ceb

Kontrolni broj: 0b831-07b79-c647a

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Raoul Dubravec, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.