REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-189/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H.Ž. I. d.o.o., Z., OIB ..., protiv prvotuženika B. O., OIB ... i drugotuženice M. O., OIB ..., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Z., radi činidbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2075/2020-2 od 4. svibnja 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4394/2016-45 od 31. kolovoza 2020., u sjednici održanoj 3. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e:

Revizija se prihvaća, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-2075/2020-2 od 4. svibnja 2021., a predmet se vraća sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

"I. Nalaže se 1. tuženiku B. O. iz Z., OIB... i 2. tuženici M. O. iz Z., OIB..., ukloniti dio kuće na lokaciji Z., izgrađene na dijelu k.č.br. 4357/1 upisane u k.o. P. kojoj odgovara dio z.k.č.br. 7611/1 k.o. G. Z., prikazane na skici lica mjesta s terenskog očevida iz vještakovog nalaza i mišljenja iz listopada 2017. obilježeno tamno zelenom bojom omeđeno točkama 35-29-31-32-33-34-37-17-16-15-10-9-4-3- 2-1-35 u površini od 47,12 m2, koja skica je sastavni dio izreke ove presude, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se 1. tuženiku B. O. iz Z., OIB... i 2. tuženici M. O. iz Z., OIB..., naknaditi tužitelju H.Ž. I. d.o.o. Z., OIB..., trošak parničnog postupka u iznosu od 9.575,04 kn u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženika B. O. i 2. tuženice M. O. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 8.250,00 kn.“.

2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:

"I. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 31. kolovoza 2020. poslovni broj P-4394/2016-45 i odbija tužbeni zahtjev koji glasi: "I. Nalaže se I-tuženiku B. O. iz Z., OIB... i II-tuženici M. O. iz Z., OIB..., ukloniti dio kuće na lokaciji Z., izgrađene na dijelu k.č.br. 4357/1 upisane u k.o. P. kojoj odgovara dio z.k.č.br. 7611/1 k.o. G. Z., prikazane na skici lica mjesta s terenskog očevida iz vještakovog nalaza i mišljenja iz listopada 2017. obilježeno tamno zelenom bojom omeđeno točkama 35-29-31-32-33-34-37-17-16-15-10-9-4-3- 2-1-35 u površini od 47,12 m2, koja skica je sastavni dio izreke ove presude, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se I-tuženiku B. O. iz Z., OIB... i II-tuženici M. O. iz Z., OIB..., naknaditi tužitelju H.Ž. I. d.o.o. Z., OIB..., trošak parničnog postupka u iznosu od 9.575,04 kn u roku od 15

dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženicima naknadi parnični trošak od 7.218,75 kn i trošak žalbe od 1.289,06 kn sve u roku od 15 dana.".

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3890/2021-2 od 13. listopada 2021. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećih pravnih pitanja:

"Da li se na bespravno dograđenom objektu u željezničkom infrastrukturnom pojasu korisnik može osnovano pozivati na zaštitu prava na dom?,

Da li se može smatrati domom dograđeni objekt koji se nalazi na koridoru željezničke pruge tj. jednim dijelom na željezničkoj infrastrukturi gdje sukladno zakonu nije dopuštena gradnja objekata za stanovanje?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), koji se pri ovome odlučivanju primjenjuje na temelju odredbe čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena. Predložio je preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da tuženici uklone dio kuće koji se nalazi unutar željezničkog infrastrukturalnog pojasa i predstavlja javno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, a činjenična utvrđenja i pravna shvaćanja suda u pobijanoj odluci su:

- da tuženici bez pravne osnove žive već 27 godina u kući koja se nalazi u Z., unutar željezničkog infrastrukturnog pojasa;

- da su 4. lipnja 2016. zatražili legaliziranje predmetnog objekata, koji zahtjev je odbijen uz obrazloženje da se objekt nalazi u koridoru željezničke pruge M102 Z. G. kolodvor – D. S., potrebnom za razvoj tužitelja;

- da je sporna građevina većim dijelom izgrađena na k.č.br. 4357/1 k.o. P. koja je sastavni dio željezničke infrastrukture, a radi se o sjevernom dijelu kuće broj 2A sa svim unutarnjim prostorijama (i to dio dnevnog boravka s kuhinjom, WC-om, dio sobe i hodnika) omeđeno točkama (…) u površini od 47,12 m2, na vještačkoj skici lista mjesta obojeno tamno zelenom bojom, koji se nalazi unutar koridora HŽ-a, a da su ostali dijelovi kuće na dijelu zk.č. 7611/1 upisane u zk.ul. 6740 k.o. G. Z.;

- da je riječ je o zemljištu koje je dio željezničke infrastrukture u smislu odredbe čl. 15. st. 1. Zakona o željeznici („Narodne novine“, br. 123/03, 30/04, 153/05, 79/07, 120/08 i 75/09 – dalje: ZŽ) - javnog dobra u vlasništvu Republike Hrvatske kojom tužitelj upravlja sukladno Ugovoru o upravljanju željezničkom infrastrukturom od 15. lipnja 2008., a da prema odredbi čl. 4. st. 2. tog ugovora upravljanje željezničkom infrastrukturom obuhvaća organizaciju i reguliranje željezničkog prometa, osiguranje pristupa i korištenja željezničke infrastrukture željezničkim prijevoznicima, obavljanje pravne i svake druge zaštite, kao i poslova na izgradnji (dogradnji, obnovi) željezničke infrastrukture i dr.;

- da željezničku infrastrukturu, prema odredbi čl. 15. st. 3. ZŽ, čine donji i gornji ustroj željezničke pruge, objekti na pruzi, signalno-sigurnosna, telekomunikacijska, elektrovučna, elektroenergetska i druga postrojenja i uređaji na pruzi, željezničko-cestovni prijelazi, oprema pruge, zgrade u funkciji reguliranja i organiziranja željezničkog prometa, te održavanja infrastrukture, kao i zemljište na kojem se nalaze navedeni objekti i postrojenja;

- da je infrastrukturni pojas, sukladno čl. 2. ZŽ, područje unutar granica zemljišta koje funkcionalno služi za uporabu, održavanje, te tehnološka unaprjeđenja i razvoj infrastrukturnih kapaciteta.

8. Prvostupanjski je sud pri donošenju odluke pošao prvenstveno od pitanja kvalifikacije premetne nekretnine domom u smislu čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), pa je, uz utvrđenje da u navedenom prostoru tuženici žive 27 godina, da imaju četvoro djece, dvije snahe i četvoro unučadi, uz neimanje i nemogućnost osiguranja drugog doma, zaključili da predmetnu nekretninu opravdano smatraju svojim domom.

8.1. Taj je sud dalje pristupio provedbi testa razmjernosti radi ocjene predstavlja li predmetna tužba nedozvoljeno miješanje javne vlasti u pravo tuženika na dom pa je na prvo pitanje toga testa – je li miješanje zakonito – dao potvrdan odgovor, polazeći od zakonskog ovlaštenja tužitelja kao upravitelja željezničke infrastrukture da u ime i za račun Republike Hrvatske obavlja pravnu i svaku drugu zaštitu željezničke infrastrukture, dok tuženici nemaju pravnu osnovu za posjed, nisu najmoprimci, a nije ni prihvaćen njihov zahtjev za legalizaciju objekta.

8.2. Dalje je prvostupanjski sud, odgovarajući na daljnje pitanje testa razmjernosti – o opravdanosti navedenog miješanja odnosno o postanju legitimnog cilja – istaknuo da je sporna kuća većim dijelom sagrađena na javnom dobru u vlasništvu Republike Hrvatske. Nadalje, oslonio se na to da, u smislu čl. 16. i 17. Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu (''Narodne novine'', broj 49/07 i 61/11), nije dozvoljena gradnja za stanovanje, a gradnja vezana za željeznički prijevoz mora osiguravati uvjete sigurnosti ljudi i prometa. Stoga da, unatoč tome što tuženici nemaju drugi dom, ni mogućnost da ga osiguraju, postoji prevladavajući interes državne sigurnosti, javnog reda i mira i zaštite drugih ljudi te općenito postupanja prema zakonu da se naloži tuženicima da uklone (najveći) dio predmetne nekretnine.

8.3. Konačno je prvostupanjski sud pristupio ocjeni posljednjeg pitanja testa razmjernosti – je li iseljenje razmjerno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno je li nužno u demokratskom društvu i postoji li za to prijeka potreba – i zaključio da nije nerazmjerno miješanje tužitelja u pravo na dom tuženika, jer si tuženici dom trebaju osigurati na drugi, zakonom dopušteni način, a tužitelj je kao upravitelj željezničke infrastrukture dužan po zakonu osigurati nesmetano obavljanje željezničkog prometa i time štititi sve korisnike željezničkih usluga odnosno živote i imovinu drugih ljudi.

8.4. Stoga je prvostupanjski sud, primjenom odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV), prihvatio tužbeni zahtjev.

9. Drugostupanjski je sud ocijenio da ne stoji zaključak prvostupanjskog suda da je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i da je nužno u demokratskom društvu, odnosno da se nije mogao postići blažom mjerom.

9.1. Naime, imajući u vidu potrebe tuženika, a to stoga što, prvenstveno (a što bi se odnosilo na prvostupanjsku argumentaciju prvog pitanja testa razmjernosti) okolnost da tuženici nemaju pravnu osnovu za korištenje nije relevantan argument, jer zaštita u pogledu prava na dom ne ovisi o zakonitosti posjeda po domaćem pravu, jer dom nije ograničen samo na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene.

9.2. Nadalje, da prema stanju spisa ne proizlazi (nije dokazano) zašto okolnost da se dom tuženika nalazi na javnom dobru predstavlja opasnost za sigurnost, javni red i moral, s obzirom na to da tuženici tamo žive 27 godina, a da tužitelj, očitujući se na prigovor prava na dom, nije dao relevantne argumente, nego je ponovio da se ne radi o domu tuženika zaštićenom čl. 8. Konvencije, jer je "stambena zgrada" bespravno i bez znanja tužitelja izgrađena na dijelu željezničke infrastrukture, a naknadno nije dozvoljena legalizacija.

9.3. Osim toga, drugostupanjski sud zaključuje da ne stoji niti tvrdnja tužitelja da za izgradnju objekta nije znao, nego bi proizlazilo da je i da je tolerirao njegovo postojanje, a da nema dokaza o osporavanju posjeda (do ovopredmetnog postupka).

9.4. Cijeneći činjenična utvrđenja da predmetna nekretnina predstavlja jedinu nekretninu tuženih s kojom su ostvarili dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost, stanujući u njoj sa svojom mnogobrojnom obitelji preko 27 godina i u kojem razdoblju im nije osporavan posjed, već su dobili kućni broj 2/A i priključak na struju, drugostupanjski je sud ocijenio da zahtjev za rušenje doma tuženika kao neovlaštenih korisnika predstavlja neopravdano miješanje u njihovo pravo na dom i povredu čl. 8. Konvencije te je stoga preinačio prvostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev.

10. Kod davanja odgovora na pitanje definicije doma u Konvencijskom smislu, valja poći od ustaljene prakse Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), koju je prihvatio i ovaj, revizijski sud, a po kojoj dom (u smislu čl. 8. Konvencije) čine prostrije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja (Bjedov protiv Hrvatske, § 57), da dom nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene (Orlić protiv Hrvatske, § 53), da se ne mora se raditi o stanu ili kući, nego da dom može, primjerice, biti i kamp kućica ili dr. prostor ako ga pojedinac opravdano smatra svojim domom i koristi ga kao dom. Dakle, dom je činjenični, a ne pravni pojam i ne ovisi o definicijama danim u domaćem pravu (Paulić protiv Hrvatske).

11. Već iz navedenog se nazire shvaćanje da sama činjenica da je sporni objekt izgrađen (smješten, lociran) na području na kojem možda i nije dopuštena gradnja, na području koje se može kvalificirati kao javno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, sama po sebi načelno uglavnom neće po automatizmu dovesti do nemogućnosti kvalifikacije tog objekta domom. Konvencijom zajamčeno pravo na dom, to pravo u pojedinim slučajevima štiti i kod nezakonitog posjeda.

12. Tako se i Europski sud za ljudska prava prilikom ocjene je li došlo do povrede prava na dom (Faulkner i McDonagh protiv Irske), nije ograničio samo na pitanje pravnog statusa javne ceste u smislu mogućnosti ostvarivanja prava na dom (na takvom području koje su podnositelji ilegalno posjedovali, a koje je bilo (uz) javni put, a iseljenje (premještanje) je bilo potrebno radi obavljanja radova novoga prometnog plana) – nego je, povrh toga, ušao u detaljnu analizu svih kompleksnih okolnosti konkretnog slučaja mimo činjenice očito javnog statusa smetane nekretnine.

13. Dalje ovaj sud primjećuje da se u postavljenim pravnim pitanjima kao upečatljiv element ističe činjenica da se radi o objektu izgrađenom u željezničkom infrastrukturnom pojasu, odnosno na koridoru željezničke pruge, tj. dijelom na željezničkoj infrastrukturi.

14. Ne bi trebalo biti sporno da se predmetni objekt djelomično nalazi na zemljištu na kojem se nalaze objekti i postrojenja iz čl. 15. st. 3. tog Zakona, pa da tako čini željezničku infrastrukturu, sukladno istoj odredbi, a i da ulazi u infrastrukturni pojas, sukladno čl. 2. toga Zakona.

14.1. Ipak, revizijski sud smatra potrebnim naglasiti da, unatoč tome što je predmetni objekt na željezničkom koridoru, da on fizički ne presijeca taj koridor i da se zapravo nalazi ispod željezničkog nadvožnjaka po kojem prolazi željeznička pruga na kojoj se (proizlazilo bi i stanja spisa, desetljećima, neometano) odvija željeznički promet.

15. Navedeno u toč. 14. sasvim sigurno utječe na regulaciju pravnog i uporabnog statusa predmetnog zemljišta i objekta, no kako je navedeno, sama činjenica pravnog statusa nekretnine ne dovodi nužno do (ne)mogućnosti ovdje sporne Konvencijske zaštite, odnosno (ne)mogućnosti kvalifikacije objekta na njoj pozicioniranog, kao doma u smislu čl. 8. Konvencije.

16. Naglašava se da je posve jasan poseban interes države, prvenstveno iz prometno-sigurnosnih, a onda i iz infrastrukturno-strateških razloga, u regulaciji vlasničkih i posjedovnih odnosa na tom području, no sama ta činjenica ne dovodi u svakom slučaju i samo po sebi do nužnosti isključenja pravne zaštite u pogledu prava na dom.

17. Sama činjenica da dio objekta leži na zemljištu koja je kao takvo upisano kao javno dobro i koje predstavlja željezničku infrastrukturu i željeznički pojas prima facie bi (životno je i logično) mogla usmjeravati na zaključak da taj objekt ima utjecaj na odvijanje i sigurnost prometa, ali ne dovodi do takve presumpcije i ne može se isključiti mogućnost da sporni objekt u tom smislu nema utjecaja. To, primjerice, u slučaju prostranosti tog zemljišta i faktične udaljenosti objekta od željezničke opreme, ograđivanja tog objekta od te opreme i pruge i u slučajevima ostalih oblika zaštite od takvog potencijalnog ometanja (etc.).

18. Potonje sasvim sigurno neće utjecati na stvarnopravni status predmetne nekretnine (i spornog objekta), ali može predstavljati ili imati utjecaja na elemente koji se moraju uzeti u obzir prilikom provođenja gore navedenog testa razmjernosti, a osobito u pogledu pitanja je li iseljenje/rušenje/uklanjanje objekta razmjerno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno je li nužno u demokratskom društvu i postoji li za to prijeka potreba.

19. Uzimajući u obzir sve gore obrazloženo, ovaj, revizijski sud daje sljedeće odgovore na revizijom postavljena pravna pitanja:

- sama činjenica da se radi o bespravno dograđenom objektu u željezničkom infrastrukturnom pojasu, odnosno dograđenom objektu koji se nalazi na koridoru željezničke pruge tj. jednim dijelom na željezničkoj infrastrukturi, neće dovesti sama po sebi, po pukom automatizmu, do nemogućnosti da se taj objekt u svakom slučaju kvalificira kao dom u smislu čl. 8. Konvencije, pa posljedično da se u tom smislu stranka poziva na pravo na dom te će takva kvalifikacija ovisiti o nizu svih okolnosti koji će se utvrđivati u okviru svakog, konkretnog slučaja, a

- hoće li se u takvom konkretnom predmetu takva zaštita u sudskom postupku pružiti, odnosno može li se korisnik osnovano pozivati na zaštitu prava na dom, ovisit će o nizu činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja, koje će se morati utvrđivati i uzeti u obzir u svakom, konkretnom postupku, između ostalog i kroz provođenje testa razmjernosti.

20. Pri primjeni upravo izraženog pravnog shvaćanja na ovaj, konkretni spor, ovaj sud dalje mora naglasiti da okolnosti ovoga, konkretnog slučaja sasvim sigurno nalažu uzimanje u obzir namjene, važnosti i osjetljivosti predmetnog zemljišta na kojem je izgrađen sporni objekt, osobito u smislu sigurnosti odvijanja željezničkog prometa, a s tim povezano i sigurnosti života i zdravlja putnika. Nije neživotno očekivati da radnje na području željezničkog koridora, na području koje se nalazi neposredno ispod i oko željezničke pruge možda i mogu imati utjecaj na odvijanje i sigurnost tog prometa i sigurnost života i zdravlja putnika (potencijalni požari, nemogućnost hitnog pristupa radnika/željezničara za hitna održavanja pruge i tehničke intervencije na željezničkoj opremi etc.). Logično se nameće pitanje, može li u konkretnim okolnostima tužitelj, koji je dužan brinuti se o takvoj sigurnosti u tom pojasu, na kojem se čak i nalazi objekt koji se može kvalificirati kao dom tuženikā, imati mogućnost adekvatne, hitne, potrebne intervencije.

21. Stoga se i pri ocjeni utjecaja spornog objekta na željeznički promet općenito, njegove sigurnosne i razvojne aspekte, na području koje se kvalificira kao željeznička infrastruktura i infrastrukturni pojas i predstavlja javno dobro, mora pristupati s osobitom pažnjom i uzimati u obzir sve okolnosti svakog konkretnog slučaja i ne izostavljati ikakve elemente.

22. U tom smislu je za uočiti je da je drugostupanjski sud svoje shvaćanje u pogledu osnovanosti pozivanja na zaštitu prava na dom (nakon utvrđenosti da se predmetni objekt može kvalificirati kao dom), odnosno u pogledu nužnosti miješanja u pravo na dom, utemeljio na tome da nije jasno zašto činjenica da se dom tuženika nalazi na javnom dobru predstavlja opasnost za sigurnost, javni red i moral, s obzirom na to da tuženici tamo žive 27 godina, za što je tužitelj cijelo vrijeme znao i nije intervenirao. 23. Međutim, iz stanja spisa bi proizlazilo da je tužitelj ipak donekle ukazivao (iako, kako pravilno primjećuje drugostupanjski sud, na ne posve artikuliran način koji bi se očekivao od aktivne stranke u ovakvom postupku) i dostavio određene isprave koje bi ukazivale na prometno-sigurnosni aspekt pozicioniranosti predmetne nekretnine, kao i na važnost predmetnog zemljišta za razvoj željezničke infrastrukture, što su elementi koji itekako mogu imati utjecaja na odluku pri provođenju testa razmjernosti (listovi spisa 8., 10., 11., 12., 13., 17., 87. etc.).

24. Imajući u vidu prethodno navedeno, ovaj sud ocjenjuje da se za sada ne može prihvatiti zaključak drugostupanjskog suda da u prvostupanjskom postupku nisu dani argumenti o utjecaju spornog objekta u smislu prethodne točke ovoga obrazloženja. Takve (ograničene, no ipak iznesene) navode tužitelj ipak jest naveo te je u postupku pred nižestupanjskim sudovima trebalo pristupiti potpunijoj i sveobuhvatnijoj ocjeni tih navoda, kao i dokaza.

25. Stoga je, a na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, valjalo odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, a u ponovljenom će postupku drugostupanjski sud otkloniti ovdje utvrđeni propust, sagledati predmet u okviru cjelokupne dokumentacije i stranačkih navoda i donijeti novu, zakonitu odluku.

26. Pritom revizijski sud naglašava da ovom odlukom ne daje ocjenu (niti implicira) je li u konkretnom slučaju osnovano pozivanje tuženikā na pravo na dom, nego samo ukazuje na potrebu preispitivanja pravnog pristupa, kako je gore navedeno.

Zagreb, 3. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.  sc.  Jadranko  Jug, v.r.