REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-519/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, Spinčićeva 1, Split, OIB: 51401063283, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1706/2021-3 od 16. studenog 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-2532/21 od 4. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2024.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja se odbija.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom, u toč. I izreke, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju s osnove razlike plaće iznos od 5.133,01 Eur/38.674,65 kn bruto s pripadajućim zateznim kamatama pobliže opisanih u izreci presude, izuzev zahtjeva tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto iznosu i daljnjeg zatraženog iznosa od 297,18 Eur/2.239,10 kn, u kojem dijelu je zahtjev tužitelja odbijen. U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 580,66 EUR/4.375,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama opisanima u toj toč. izreke.
2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-2532/21 od 4. svibnja 2021. u stavku I. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom u iznosu od 25.732,20 kuna sa zakonskim zateznim kamatama:
- na iznos od 2.037,27 kuna od 15. veljače 2016.
- na iznos od 2.146,27 kuna od 15. ožujka 2016.
- na iznos od 2.161,73 kuna od 15. travnja 2016.
- na iznos od 1.904,66 kuna od 15. svibnja 2016.
- na iznos od 2.220,24 kuna od 15. lipnja 2016.
- na iznos od 2.170,47 kuna od 15. srpnja 2016.
- na iznos od 2.275,31 kuna od 15. kolovoza 2016.
- na iznos od 2.055,02 kuna od 15. listopada 2016.
- na iznos od 2.180,16 kuna od 15. studenog 2016.
- na iznos od 2.007,55 kuna od 15. prosinca 2016.
- na iznos od 2.250,51 kuna od 15. siječnja 2017.
- na iznos od 1.498,45 kuna od 15. veljače 2017. do isplate te u stavku II. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.887,50 kuna sa zateznim kamatama od 4. svibnja 2021. do isplate.
II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-2532/21 od 4. svibnja 2021. u stavku I. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom u iznosu od 12.942,45 kuna sa zakonskim zateznim kamatama: na iznos od 1.512,63 kuna od 15. ožujka 2017.; na iznos od 1.389,78 kuna od 15. travnja 2017.; na iznos od 1.594,20 kuna od 15. svibnja 2017.; na iznos od 1.513,29 kuna od 15. lipnja 2017.; na iznos od 1.614,86 kuna od 15. srpnja 2017.; na iznos od 1.617,10 kuna od 15. kolovoza 2017.; na iznos od 705,50 kuna od 15. rujna 2017.; na iznos od 736,61 kunu od 15. listopada 2017. i na iznos od 760,03 kuna od 15. studenog 2017. do isplate te u stavku II. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.487,50 kuna sa zateznim kamatama od 4. svibnja 2021. i sudi:
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjeva tužitelja za isplatom iznosa od 12.942,45 kuna sa zateznim kamatama:
- na iznos od 1.512,63 kuna od 15. ožujka 2017. do isplate,
- na iznos od 1.389,78 kuna od 15. travnja 2017. do isplate,
- na iznos od 1.594,20 kuna od 15. svibnja 2017. do isplate,
- na iznos od 1.513,29 kuna od 15. lipnja 2017. do isplate,
- na iznos od 1.614,86 kuna od 15. srpnja 2017. do isplate,
- na iznos od 1.617,10 kuna od 15. kolovoza 2017. do isplate,
- na iznos od 705,50 kuna od 15. rujna 2017. do isplate,
- na iznos od 736,61 kuna od 15. listopada 2017. do isplate,
- na iznos od 760,03 kuna od 15. studenog 2017. do isplate.
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.487,50 kuna sa zateznim kamatama od 4. svibnja 2021. kao neosnovan.“.
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 566/2022-2 od 15. ožujka 2022. dopušteno je podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude radi pravnog pitanja:
„Imaju li zaposlenici u javnim službama pravo na isplatu razlike plaće primjenom povećane osnovice od 5.415,37 kuna za razdoblje od 27.01.2017. do 31.10.2017., u skladu sa Sporazumom o osnovici plaće u javnim službama od 23.11.2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13.05.2009. i Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. 10. 2011.?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je podnio reviziju, prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) radi gore navedenog pravnog pitanja. Predlaže da se pobijana odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija nije osnovana.
7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev za isplatu razlike plaće za razdoblje nakon 26. siječnja 2017., pri čemu tužitelj tvrdi da je tuženik prilikom obračuna plaće pogrešno primijenio odredbe Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i odredbe Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:
- da je osnovica plaće izračunata prema odredbama Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama 26. listopada 2016. iznosila 718,74 EUR/5.415,37 kn,
- da je Vlada Republike Hrvatske Odlukom o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama (''Narodne novine'', broj 123/16) od 29. prosinca 2016. osnovicu odredila u visini od 718,74 EUR/5.415,37 kn,
- da su stranke sklopile Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama od 7. prosinca 2017. (''Narodne novine'', broj 128/2017) kojim su ugovorile visinu osnovice,
- da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 31. listopada 2017. tužitelju isplaćivao plaću u skladu s Odlukom od 29. prosinca 2016. u visini osnovice od 718,74 EUR/5.415,37 kn.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio u cijelosti osnovanim.
10. Drugostupanjski sud djelomično je preinačio prvostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev za razdoblje nakon 26. siječnja 2017., s obzirom na to da je na temelju odredbi čl. 199. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17 i 98/19, dalje: ZR) i čl. XI. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. ugovoreno da se dodatak sporazumu i navedene izmjene i dopune smatraju Ugovorom na određeno vrijeme u trajanju od pet godina, primjenom kojih nakon 26. siječnja 2017. nema mjesta primjeni gore navedenog Sporazuma.
11. Tužitelj u predmetnoj reviziji navodi da je Izmjenama i Dopunama Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće javnim službama od 26. listopada 2011. (čl. XI.) ugovorena njihova primjena u trajanju od pet godina, odnosno produljenje za još jednu godinu u slučaju da u razdoblju od potpisivanja tih Izmjena i Dopuna pa zaključno do kraja 2016. bude zabilježen realni međugodišnji rast BDP-a manji od 3 %, što je utvrđeno prema podacima Državnog zavoda za statistiku, slijedom čega na temelju odredbe čl. 199. ZR., zbog produžene primjene od šest godina uz dodatna tri mjeseca, tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće primjenom povećane osnovice sve do kraja listopada 2017.
12. Odredbom čl. XI. Izmjena i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. određeno je da se Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjene i Dopune Sporazuma o osnovici za plaće javnim službama od 26. listopada 2011. iz članka III. smatraju ugovorom na određeno vrijeme u trajanju od 5 godina i da se ugovorne strane obvezuju u dobroj vjeri pristupiti produljenju roka trajanja predmetnih izmjena i dopuna za godinu dana u slučaju da u razdoblju od potpisivanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu do zaključno 2016. bude zabilježen realni međugodišnji rast BDP-a manji od 3%.
13. Prema shvaćanju ovoga suda, gore navedenom odredbom nije određeno automatsko produljenje trajanja ugovora za daljnjih godinu dana u slučaju da u razdoblju od potpisivanja Izmjena i Dopuna pa do kraja 2016. bude zabilježen realni međugodišnji rast BDP-a manji od 3 %, već je za takvu situaciju predviđena mogućnost da stranke ugovora „u dobroj vjeri pristupe produljenju roka“. Ni tim ugovorom, a ni nekim drugim sporazumom ugovorne stranke nisu odredile posljedice koje će nastati ako se „u dobroj vjeri ne pristupi produljenju roka“.
14. Slijedom navedenog, a suprotno revizijskim navodima tužitelja, člankom XI. Izmjena i Dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., nije dogovorena produžena primjena navedenih Sporazuma na godinu dana pa se u konkretnom slučaju primjenjuje zakonska odredba iz čl. 199. ZR koja glasi:
„(1) Nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu do sklapanja novog kolektivnog ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor, odnosno tri mjeseca od isteka otkaznog roka.
(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, kolektivnim ugovorom može se ugovoriti i duže razdoblje produžene primjene pravnih pravila sadržanih u kolektivnom ugovoru.“
15. S obzirom na gore navedeno, ovaj sud smatra da u razdoblju od 26. siječnja 2017., pa do potpisivanja Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 7. prosinca 2017. (''Narodne novine'', broj 128/17) osnovica nije bila ugovorena, pa su posljedično tome bile ispunjene pretpostavke iz čl. 2. Zakona o osnovici plaće javnim službama (''Narodne novine'', broj 39/09 i 124/09, dalje: ZPJS) prema kojima je Vlada RH imala pravo posebnom odlukom urediti osnovicu plaće u javnim službama. To je Vlada RH i učinila Odlukom o visini osnovice za obračun plaće javnim službama (''Narodne novine'', broj 123/16 od 29. prosinca 2016.), te odredila osnovicu u visini od 718,74 EUR/5.415,37 kn (tako i ovaj sud u odluci poslovni broj Rev 287/2022 od 12. travnja 2022.). Time je ujedno odgovoreno na postavljeno revizijsko pitanje.
16. Slijedom navedenog, pravilno je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci primijenio materijalno pravo kada je za utuženo razdoblje nakon 26. siječnja 2017. tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće ocijenio neosnovanim s obzirom na to da tužitelj nema pravo na isplatu razlike plaće nakon 26. siječnja 2017. pozivom na predmetni Sporazum i njegove Izmjene i dopune, već mu se plaća treba odrediti prema osnovici određenoj ZPJS, prema kojoj osnovici je tužitelju plaća i isplaćena.
17. Kako je pravno shvaćanje na kojem se temelji pobijana presuda u skladu s navedenim, ustaljenim pravnim shvaćanjem ovoga suda, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje u odnosu na koje je dopuštena te je, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.
18. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao dosuđene iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).
Zagreb, 3. rujna 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa