REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-93/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ŽŠ zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 29. rujna 2022. broj K-Us-44/2021-58 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 28. veljače 2024. broj Kž-Us-152/2022-7, u sjednici Vijeća održanoj 3. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e:

Utvrđuje se da je zahtjev osuđenog ŽŠ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, ukida se presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 28. veljače 2024. broj Kž-Us-152/2022-7 i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 29. rujna 2022. broj K-Us-44/2021-58 potvrđenom presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 28. veljače 2024. broj Kž-Us-152/2022-7 proglašen je krivim ŽŠ zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. i 2 KZ/11. te je na temelju članka 291. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora dvije godine.

2. Osuđeni ŽŠ, putem branitelja odvjetnika Tomislava Zorića, podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude „sukladno odredbi čl. 515. st. 1. i dr. ZKP-a“. Osuđenik uvodno ne navodi zakonske osnove za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, a koje su predviđene u članku 517. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/2024.

- dalje: ZKP). Predložio je „da Vrhovni sud ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-a dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju.

4. Zahtjev je osnovan.

5. Obrazlažući razloge zbog kojih podnosi zahtjev, osuđenik navodi da „osporava zakonitost spornih presuda prvenstveno iz razloga grubo proizvoljnog postupanja ovopredmetnih sudova … osobito zbog drastičnog odstupanja od instituta materijalnog i procesnog kaznenog prava“. Također smatra da su „sporne odluke nezakonite i ustavnopravno neprihvatljive, i to osobito obzirom na izostanak ikakvog sadržajnog obrazloženja spornih odluka“.

5.1. Osuđenik u zahtjevu navodi i „da kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti ne može biti počinjeno iz nehaja [nego] samo s dolusom (namjerom), a motiv počinjenja ulazi u subjektivno obilježje bića kaznenog djela“. Smatra da „u spisu ne postoji niti jedan dokaz koji bi čak i samo upućivao na namjeru osuđenika“ te da je „potpuno zanemarivanje jasnog i izričitog iskaza svjedoka Đ predstavlja potpunu arbitrarnost u sudovanju“. Ističe da „odlučivanje o krivnji osuđenika polazi od pretpostavke o "izbušenoj osobnoj karti", a koja ne prileži spisu“ te da je „za zaključiti da ovakav način sudovanja i analize dokaza od strana prvostupanjskog i drugostupanjskog suda predstavlja povredu prava okrivljenika na obranu kako na raspravi tako i na povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je utjecala na zakonitost pobijanih presuda“. Smatra da je time počinjena „pred sudovima bitna povreda iz članka 468. st. 2. ZKP-a i teško je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda“. Citirajući dijelove prvostupanjske presude (odlomak 6.2.) osuđenik smatra da „sam izričaj "ukazuju na postojanje" pri čemu se potpuno zanemaruje logika i konstruiraju zaključci, jasno govori da je ovakav način sudovanja apsolutno neprihvatljiv i neustavan“.

5.2. Osuđenik „ističe i razlog za zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz članka 517. st. 2. ZKP-a, a povezano s odredbom članka 32. ZKP-a jer je sudac (Predsjednik vijeća – univ.spec.crim. Ivan Turudić) sa tužiteljstvom u izravnom odnosu kao izabrani Glavni državni odvjetnik“. Navodi da je Hrvatski sabor 7. veljače 2014. „donio odluku o imenovanju … kojom se Ivan Turudić (predsjednik vijeća koje donosi odluku dana 28. veljače 2024.) imenuje Glavnim državnim odvjetnikom“. Osuđenik „ostavlja na prosudbu da li se predsjednik vijeća morao izuzeti od odlučivanja bez obzira što još nije stupio na dužnost Glavnog državnog odvjetnika, a obzirom na odredbu članka 32. ZKP-a i njezino smisleno tumačenje“.

6. Iz zahtjeva slijedi da se uvodni dio razloga zahtjeva (pod 5.) pretežito obrazlaže prigovorima (pod 5.1.) koji su činjenične naravi. Osuđenik je proglašen krivim jer je kao službena osoba iskoristio svoj položaj i ovlasti kao javni bilježnik i time drugoj osobi pribavio korist i drugome prouzročio štetu, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist. Raščlamba i utvrđivanje odlučnih činjeničnih i pravnih okolnosti, uključujući i obrazloženje izravne namjere za takvo postupanje na temelju izvedenih dokaza na raspravi u prvostupanjskoj su presudi od 6. do 12. odlomka (na više od šest stranica). Osuđenik se takvom raščlambom i utvrđenjima ne slaže i smatra da je ocjena vjerodostojnosti i zaključak o činjeničnim utvrđenjima trebao biti drukčiji, odnosno njemu u korist. No, takvi prigovori činjenične naravi prema zakonu ne mogu biti predmetom ocjenjivanja u ovom izvanrednom pravnom lijeku.

6.1. S tim u vezi, treba navesti da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/1990., 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. – pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. – pročišćeni tekst, 55/2001. – ispravak, 76/2010., 85/2010. – pročišćeni tekst i 5/2014.; dalje: Ustav), ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenog 2022., odlomak 9.). U tom smislu, pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava D Tommaso protiv Italije (Vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). Također, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su ti razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Prema tome, treba biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). No, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno jer je prvostupanjski sud dao detaljne razloge za utvrđenje odlučnih činjenica koje je drugostupanjski sud ocijenio i prihvatio. Ti razlozi nisu samovoljni pa stoga nije počinjena povreda prava okrivljenika na obranu na raspravi niti je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje kako to neosnovano smatra osuđenik.

6.3. Osuđenik navodi i da je počinjena „povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je utjecala na zakonitost pobijanih presuda“. Iz sadržaja zahtjeva proizlazi da osuđenik nije zadovoljan razlozima koje je dao drugostupanjski sud odbijajući njegovu žalbu kao neosnovanu. No, drugostupanjski sud je dao odgovore na bitne žalbene prigovore, uključujući i one činjenične naravi. Ti su odgovori u odlomcima 10. do 11.3. drugostupanjske odluke i oni nisu očito nerazumni ili samovoljni (arbitrarni, kako navodi osuđenik). Odgovori drugostupanjskog suda na žalbene prigovore su razumni i detaljno obrazloženi pa ih prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud u Republici Hrvatskoj. Stoga nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku kako to neosnovano u zahtjevu tvrdi osuđenik.

6.4. Osuđenik u obrazloženju navodi i osnovu za podnošenje zahtjeva iz članka 517. stavka 2. ZKP-a, očito „… zbog sudjelovanja u odlučivanju u drugom … stupnju suca … koji se morao izuzeti (članak 32. stavak 1.)“. Drugim riječima, osuđenik smatra da se predsjednik vijeća koji je donio drugostupanjsku odluku 28. veljače 2024. morao tada izuzeti od obavljanja sudačke dužnosti jer je odlukom Hrvatskog sabora 7. veljače 2024. izabran za glavnog državnog odvjetnika.

6.4.1. Članak 32. stavak 1. točka 4. ZKP-a propisuje da je „sudac … isključen … od obavljanja sudačke dužnosti … ako je u tom kaznenom predmetu … sudjelovao u postupku kao tužitelj“. Sudjelovanje u postupku u svojstvu tužitelja sastoji se i od poduzimanja radnji koje kao tužitelj može obavljati samo osoba koja obnaša dužnost državnog odvjetnika, zamjenika državnog odvjetnika (oštećenika kao tužitelja ili privatnog tužitelja). Predsjednik drugostupanjskog vijeća počeo je obnašati dužnost glavnog državnog odvjetnika nakon što mu je odlukom Državnog sudbenog vijeća prestala sudačka dužnost s danom 26. svibnja 2024. Drugim riječima, predsjednik drugostupanjskog vijeća sudjelujući u donošenju pobijane odluke suda 28. veljače 2024. nije u tom kaznenom predmetu sudjelovao u postupku kao tužitelj. Strogo gledano, okolnost što je prije sjednice drugostupanjskog vijeća sudac imenovan za glavnog državnog odvjetnika ne predstavlja zakonski razlog iz članka 32. stavka 1. točke 4. ZKP-a za isključenje od obavljanja sudačke dužnosti jer u trenutku odlučivanja u svojstvu suca mu nije prestala sudačka dužnost niti je stupio na dužnost glavnog državnog odvjetnika. No, ta okolnost kod objektivnog promatrača može pobuditi bojazan u nepristranost člana vijeća, a time i vijeća koji odlučuje u konkretnom predmetu.

6.4.2. Naime, članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. – pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. – pročišćeni tekst, 55/2001. – ispravak, 76/2010., 85/2010. – pročišćeni tekst i 5/2014. - dalje: Ustav) i članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. – pročišćeni tekst, 8/1999. – ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017. - dalje: Konvencija) zahtijevaju da sud bude nepristran. Nepristranost označava odsutnost predrasuda ili pristranosti (v. odluku Europskog suda za ljudska prava u Strasbourga /dalje: ESLJP/ u predmetu Škrlj protiv Hrvatske, zahtjev broj 32953/13. od 11. listopada 2019., odlomak 35. i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske /dalje: USRH/ U-III- 6870/2021. od 18. travnja 2023., odlomak 209.). Kod ocjene (ne)pristranosti primjenjuje se subjektivni i objektivni test.

6.4.3. Kod subjektivnog testa ocjenjuje se osobno uvjerenje i ponašanje određenog suca, odnosno ima li sudac neke predrasude ili pristranost u tom predmetu pri čemu se osobna nepristranost suca pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno. Za objektivan test procjenjuje se jesu li postojala dovoljna jamstva kako bi se isključila svaka opravdana sumnja u pogledu nepristranosti suda uzimajući u obzir i sastav suda (vijeća). Tu je potrebno utvrditi postoje li dokazive činjenice koje mogu stvoriti bojazan ili pobuditi sumnju u nepristranost. Pritom bojazan stranke može biti važna, ali ne i odlučna. Odlučno je može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom. (v. navedenu odluku ESLJP-a te odluku USRH-a, odlomci 210., 211. i 212.).

6.4.4. U konkretnom predmetu nema okolnosti koje bi upućivale na to da postoje osobna uvjerenja ili ponašanje predsjednika vijeća koja bi upućivala na postojanje predrasuda ili pristranosti prilikom odlučivanja. Drugim riječima, subjektivni test ne pokazuje da je postojala pristranost suca prilikom odlučivanja.

6.4.5. S druge strane, činjenica je da je predsjednik vijeća u trenutku odlučivanja u konkretnom predmetu bio izabran za glavnog državnog odvjetnika na koju dužnost je stupio nakon što mu je prestala dužnost suca 26. svibnja 2024. (v. odlomak 6.4.1.). Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da sama činjenica da u sudskom vijeću koje odlučuje u konkretnom predmetu, a u kojem je tužitelj državno odvjetništvo, sudjeluje sudac koji je izabran za glavnog državnog odvjetnika kod objektivnog promatrača stvara opravdanu bojazan, odnosno pobuđuje opravdanu sumnju u nepristranost vijeća koje je donosilo odluku. Naime, neprimjereno je da u donošenju sudske odluke sudjeluje sudac koji je izabran za glavnog državnog odvjetnika i ta okolnost sama za sebe objektivno ruši dojam nepristranosti suda. Budući da je nepristranost suda jedna od sastavnica prava na pravično suđenje koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije, to je u konkretnoj situaciji ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP- a na koju zakonsku osnovu se osuđenik i poziva u zahtjevu jer je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom.

7. Slijedom navedenoga, zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude je osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 513. stavkom 1.

ZKP/08., odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 3. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Damir Kos