REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-81/2024-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog NP zbog kaznenog djela iz članka 264. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018. i 126/2019. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 4. ožujka 2022. broj K-497/2020-18 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 10. siječnja 2024. broj Kž-459/2022-4, u sjednici Vijeća održanoj 3. rujna 2024.
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog NP za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Osijeku od 4. ožujka 2022. broj K-497/2020-18 i presudom Županijskog suda u Varaždinu od 10. siječnja 2024. broj Kž-459/2022-4 proglašen je krivim NP zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 264. stavka 1. KZ/11. te je na temelju te odredbe osuđen na kaznu zatvora deset mjeseci. Na temelju članka 79. KZ/11. od osuđenika je trajno oduzeto 30 kilograma i 491,50 grama sitno rezanog duhana koji će biti uništen.
2. Osuđeni NP je po branitelju odvjetniku Tomislavu Filakoviću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude navodeći sve zakonske osnove iz članka 517. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP). Predložio je da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen „prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“.
3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-a dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku.
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Obrazlažući zakonske osnove zbog kojih podnosi zahtjev, osuđenik navodi da je proglašen krivim jer je „od nepoznate osobe kupio radi daljnje pretprodaje“ ukupno 30 kilograma i 491,50 grama sitno rezanog duhana pa „bi radnju izvršenja predstavljala radnja kupovine“. No, osuđenik navodi da „na te okolnosti nisu izvođeni dokazi, pa radnja izvršenja koja predstavlja bitno obilježje djela nije uopće dokaza“ i za da zato „sud svoj zaključak o radnji izvršenja – kupovini temelji na pretpostavci“. Iz zahtjeva proizlazi da osuđenik smatra da nije „pravno dopušteno temeljiti zaključak o radnji počinjenja na temelju neke pretpostavke“. Smatra i da „tužitelj sudu nije pružio niti jedan dokaz koji bi ukazivao na do da bi okrivljeni od nepoznate osobe kupio bilo kakav dokaz, a same indicije … nisu dovoljan temelj za osuđujuću presudu“.
5.1. Osuđenik u zahtjevu navodi i da je činjenični opis presude „nerazumljiv jer radnja kupoprodaje mora biti opisana u svim segmentima, odnosno bitnim sastojcima ugovora o kupoprodaji, a to su predmet i cijena, a za kazneni postupak se moraju znati prodavatelj i kupac“.
5.2. Smatra da je u postupku „eventualno dokazano … da je okr. posjedovao“ duhan, a da „posjedovanje duhana nema obilježja kaznenog djela, već eventualno prekršaja“. Pritom navodi sudsku praksu iz koje, kako smatra, slijedi da samo posjed duhana nije kazneno djelo.
5.3. Osuđenik prigovara i ocjeni vjerodostojnosti njegova iskaza i navodi da je „nerazumljivo zbog čega sud obranu okrivljenog djelomično prihvaća i to upravno u djelu u kojem priznaje da je 10 kg duhana njegovo vlasništvo, dok ne prihvaća obranu okrivljenog u dijelu u kojem negira bilo kakvu vezu sa vlasništvom preostalom duhana“. Navodi i da sud „svoj zaključak o krivnji formulira isključivo na temelju iskaza policijskih službenika koji su sudjelovali u postupku obrade ovog predmeta“ te da je „potpuno nejasno kao sud može prihvatiti očito neistinit iskaz svjedoka“ jer „se sve događa izvan naseljenog mjesta gdje nema osvjetljenja“ i gdje je „potpuni mrak“.
5.4. Osuđenik prigovara i drugostupanjskoj odluci navodeći da „nedostatak relevantnog obrazloženja čini drugostupanjsku odluku arbitrarnom u cjelini, zbog čega je kompromitirana i pravičnost žalbeno postupka“. Smatra da drugostupanjski sud nije „bitne i važne“ žalbene razloge obuhvatio u svojoj presudi niti je ocijenio „istaknute žalbene osnove“ i „sporna pitanja naznačena u žalbi“.
6. Osuđenik u zahtjevu većinu razloga koji navodi ne podvodi jasno pod neku od zakonskih osnova zbog kojih podnosi zahtjev. Naime, nije jasno za koji od razloga navedenih u zahtjevu osuđenik smatra da predstavlja povredu zakona iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP-a, odnosno koja je to okolnost iz koje bi slijedio zaključak da djelo za koje je osuđenik proglašen krivim nije kazneno djelo, da postoje okolnosti koje isključuju krivnju, da postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon ili je li u odnosu na kazneno djelo koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti (članak 469. točke 1. do 4. ZKP-a). Treba istaknuti da se povrede kaznenog zakona procjenjuju prema činjeničnim utvrđenjima navedenim činjeničnom opisu djelu na temelju kojeg je osuđenik proglašen krivim, a ne na temelju činjenica koje je, prema mišljenju osuđenika, trebalo utvrditi.
6.1. Jednako tako, nije jasno koji od razloga u zahtjevu predstavlja zakonsku osnovu za podnošenje zahtjeva iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a. Osuđenik ne obrazlaže niti jednu povredu odredaba kaznenog postupka koje su navedene u članku 517. stavku 1. točki 2. ZKP-a zbog kojih se može podnijeti ovaj izvanredni pravni lijek. Razlozi zahtjeva navedeni ovdje pod 5.2. mogli bi predstavljati bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a, ali zbog te se povrede ne može podnijeti ovaj izvanredni pravni lijek. To jasno slijedi iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a.
6.2. Treba dodati da su većina razloga u zahtjevu navedenih ovdje pod 5., 5. 1. i 5.3. prigovori činjenične naravi, a takvi prigovori prema zakonu ne mogu biti predmetom ocjenjivanja u ovom izvanrednom pravnom lijeku. Doduše treba dodati da nije u pravu osuđenik kada tvrdi da nije predložen niti izveden ni jedan dokaz da je on neovlašteno kupio duhan jer osuđenik u svom iskazu, dakle u dokazu izvedenom na raspravi, navodi da je „10 kg duhana kupio na tržnici“ (list 96 spisa). Prigovori osuđenika koji se odnose na prihvaćanje tog dijela iskaza osuđenika u kojem on djelomično priznaje djelo, ali ne i ostalih dijelova njegova iskaza su prigovori koji se odnose na rezultate ocjene vjerodostojnosti izvedenih dokaza, a to su prigovori činjenične naravi koji nisu zakonska osnova za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. To vrijedi i za prigovore ocjene vjerodostojnosti ostalih dokaza izvedenih tijekom rasprave.
6.3. S tim u vezi, a imajući na umu prigovor osuđenika da drugostupanjski sud nije odgovorio na sve bitne navode osuđenika iz žalbe na prvostupanjsku presudu, potrebno je ocijeniti je li drugostupanjski sud odgovorio na sve bitne žalbene navode. Drugostupanjski sud je dao odgovore na bitne žalbene prigovore, uključujući i one činjenične naravi. Ti su odgovori u odlomcima 9. i 10. drugostupanjske odluke i oni nisu očito nerazumni ili samovoljni (arbitrarni, kako navodi osuđenik). Treba navesti da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). Povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba dakle biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Odgovori drugostupanjskog suda na žalbene prigovore su razumni i detaljno obrazloženi pa ih prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud u Republici Hrvatskoj. Stoga odlukom drugostupanjskoga suda nije „kompromitirana i pravičnost žalbenog postupka“ kako to neosnovano u zahtjevu tvrdi osuđenik.
10. Slijedom iznesenoga, zahtjev osuđenog NP za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a, presuđeno kao u izreci.
Zagreb, 3. rujna 2024.
Predsjednik vijeća
Damir Kos
