REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-68/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog BČ zbog kaznenog djela iz članka 235. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018. 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 25. travnja 2023. broj K-2166/2021-17 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 16. travnja 2024. broj Kž-224/2024-4, u sjednici Vijeća održanoj 3. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog BČ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 25. travnja 2023. broj K-2166/2021-17 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 16. travnja 2024. broj Kž-224/2024-4 zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 235. stavka 3. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora jedna godina. Izrečena mu je i sporedna novčana kazna 50 (pedeset) dnevnih iznosa u visini dnevnog iznosa 30 (trideset) eura, a to ukupno iznosi 1.500,00 eura.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđeni BČ je po branitelju, odvjetniku Andreju Iliću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) „iz razloga propisanih u članku 517.st.1.t.2 i 3. ZKP, odnosno zbog povrede teške povrede prava na pravičnost (čl.468.st.2.ZKP), te povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je mogla utjecati na presudu“. Predložio je da „Vrhovni sud RH ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovnu odluku ili suđenje“.

3. Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/2022. - dalje: ZKP). prvostupanjski sud je dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je podnijelo odgovor na zahtjev (broj Ksm-DO- 87/2024-3 od 13. svibnja 2024.). Taj je odgovor uručen branitelju osuđenika 24. svibnja 2024., a osuđeniku 31. svibnja 2024.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Obrazlažući zahtjev osuđenik navodi da „drugostupanjski sud u točki 11. obrazloženja pobijane odluke navodi kako jačina ugrožavanja zaštićenog dobra, način izvršenja kaznenog djela, te nesvakidašnja surovost i bezobzirnost (nastala materijalna šteta kako za to vozilo, tako i za druga vozila i potencijalna opasnost za ljude) svakako predstavljaju otegotne okolnosti“. Ističe se da „niti jedna od navedenih činjenica nije utvrđena od strane prvostupanjskog suda … nije utvrđena nikakva nesvakidašnja surovost i bezobzirnost … niti da je prilikom počinjenja djela nastala bilo kakva materijalna šteta za druga vozila, kao niti da je nastala potencijalna opasnost za ljude“.

5.1. Osuđenik zaključuje da je drugostupanjski sud „preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, iako odlučne činjenice na koje se poziva nisu utvrđene od strane prvostupanjskog suda, a drugostupanjski sud ne može bez rasprave utvrđivati odlučne činjenice koje nije prethodno utvrdio prvostupanjski sud“. Iznoseći potonje pravno mišljenje osuđenik se poziva na pet odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje su donesene od 1989. do 1993.

5.2. Osuđenik također smatra da je drugostupanjski sud „postupio protivno odredbi“ članka 476. ZKP-a jer je „optužba … podnijela žalbu samo zbog odluke o kazni, a ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“. Iz tog dijela zahtjeva dade se zaključiti da osuđenik smatra da je povreda navedene odredbe posljedica toga što je drugostupanjski sud obrazlažući kaznu utvrđivao nove odlučne činjenice (nove otegotne okolnosti) koje prvostupanjski sud nije utvrdio.

5.3. Nadalje, osuđenik smatra da je došlo do tzv. dvostrukog vrednovanja istih okolnosti. Naime, jačina ugrožavanja zaštićenog dobra i nastala materijalna šteta su bitna obilježja djela kaznenog djela za koja je osuđenik proglašen krivim „koje je zakon već uzeo u obzir prilikom propisivanja kaznenog okvira“ pa ih se „ne smije još jednom uzeti u obzir kod odmjeravanja kazne, jer bi se inače ista okolnost, na štetu optuženika, vrednovala dva puta“. Osuđenik smatra da je time „teško povrijeđeno pravo osuđenika na pravično suđenje“.

5.4. Osuđenik također smatra da „drugostupanjski sud nema ovlast bitno drugačije od prvostupanjskog suda vrednovati određenu skupinu činjenica i na takvom vrednovanju zasnovati svoju odluku o kazni“. Pritom se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2374/2009. od 4. listopada 2010. Smatra i da je takvim postupanju drugostupanjskog suda „također teško povrijeđeno pravo osuđenika na pravično suđenje“.

6. Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je drugostupanjski sud utvrđivao odlučne činjenice koje nije utvrdio prvostupanjski sud i na tako novo utvrđenim odlučnim činjenicama utemeljio svoju odluku, odnosno preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na kaznenopravnu sankciju na koju je osudio osuđenika. Okolnosti koje osuđenik navodi u zahtjevu (ovdje pod 5.) nisu novo utvrđene odlučne činjenice, nego ocjena utvrđenih činjenica koje su podvedene pod okolnosti važne za izbor i mjeru kazne iz članka 47. KZ/11. Jačina ugrožavanja zaštićenog dobra utvrđena je u činjeničnom opisu djela za koje je osuđenik proglašen krivim i ogleda se u znatnoj šteti koju je osuđenik prouzročio na tuđoj stvari. Način počinjenja djela također je opisan u činjeničnom opisu, a drugostupanjski ju je sud ocijenio kao „nesvakidašnju surovost i bezobzirnost“. To je i obrazložio u dijelu odlomka 11. drugostupanjske odluke koju osuđenik u zahtjevu nije naveo: „zapaljenje osobnog vozila vlasnika s kojim [osuđenik] u nikakvom odnosu“. Kada se tome doda i motiv koji drugostupanjski sud navodi, a koji je također opisan u činjeničnom opisu djela (koristoljublje), tada je jasno da „nesvakidašnja surovost i bezobzirnost“ predstavlja obrazloženu ocjenu okolnosti važnih za izbor i mjere kazne na temelju utvrđenih činjenica po prvostupanjskom sudu, a ne novo utvrđene odlučne činjenice u drugostupanjskom postupku. Jednako se odnosi i na materijalnu štetu i moguću opasnost za druga vozila i ljude. Naime, iz činjeničnog opisa proizlazi da je osuđenik zapalio tuđe vozilo koje je bilo parkirano u centru grada u čijoj su blizini bila i druga vozila i zgrade. To je vidljivo i iz foto elaborata koji je razgledan na raspravi. Prema tome, drugostupanjski sud nije utvrđivao odlučne činjenice, nego je utvrđene činjenice ocjenjivao kroz okolnosti iz članka 47. KZ/11., a tu je ocjenu i obrazložio. 6.2. S obzirom na to, navod u zahtjevu da je drugostupanjski sud utvrđivao odlučne činjenice nije osnovan. S tim u vezi, odluke ovoga suda kojima osuđenik potkrepljuje tvrdnju da „drugostupanjski sud ne može bez rasprave utvrđivati nove činjenice“ (5.1.) nisu odlučne u konkretnoj situaciji jer drugostupanjski sud nije utvrđivao odlučne činjenice.

6.3. Nadalje, drugostupanjski sud nije dvostruko vrednovao jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra koja se ogleda i kroz materijalnu štetu. Jačina ugroženog zaštićenog dobra (imovina) kod kvalificiranog oblika kaznenog djela oštećenja tuđe stvari ogleda se i u prouzročenoj šteti koja mora biti znatna (članak 235. stavak 3. KZ/11.), odnosno najmanje 7963,37 eura (članak 87. stavak 29. KZ/11. - prije najmanje 60.000,00 kuna). Ovdje je utvrđena šteta 163.141,00 kuna (21.652,53 eura) koja 2,71 puta prelazi iznos znatne štete koja je potrebna za ostvarenje kavalifikatornog obilježja kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavka 3. KZ/11. Kod izbora vrste i mjere kazne sudovi su ovlašteni ocijeniti jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra te uzeti kao otegotnu okolnost ako šteta kao jedna od sastavnica jačine ugrožavanja zaštićenog dobra (imovine) višestruko prelazi minimum iznosa potrebnog da bi se šteta kvalificirala kao znatna. To se naziva stupnjevanje okolnosti važnih za izbor vrste i mjere kazne, ovdje jačine ugrožavanja zaštićenog dobra, a ne dvostruko vrednovanje iste okolnosti kako to pogrešno ocjenjuje osuđenik.

6.4. Dio zahtjeva u kojem osuđenik navodi odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (odlomak 5.4. - dalje: USRH) također nije osnovan. Naime, osuđenik pogrešno navodi da u toj odluci stoji da „drugostupanjski sud nema ovlast bitno drugačije od prvostupanjskog suda vrednovati određenu skupinu činjenica i na takvom vrednovanju zasnovati svoju odluku o kazni“. Takvog izričaja u odluci USRH- a nema, niti se to iz te odluke može zaključiti. Upravo suprotno. U toj odluci stoji da „Ustavni sud ocjenjuje ustavnopravnog prihvatljivim da žalbeni sud preinači kaznu zatvora koju je dosudio prvostupanjski sud i na višestrukog strožu (unutar zakonskih okvira)“ (odlomak 8. odluke USRH-a). Također je navedeno da značajno „povećanje zatvorske kazne izrečene po prvostupanjskom sudu može biti opravdano time što je sud višeg stupnja «prevrednovao» one olakotne i/ili otegotne okolnosti koje je prvostupanjski sud … uzeo u obzir“, ali da takva „sloboda [drugostupanjskog suda] zahtijeva cjelovito obrazloženje“ (odlomak 8.2.2. odluke USRH-a). Drugim riječima, izricanje strože kazne u drugostupanjskom postupku je moguće, to je jedno od ovlaštenja drugostupanjskog suda, ali je tada dužnost drugostupanjskog suda dati valjano, odnosno cjelovito obrazloženje. Usput, to je i bio glavni razlog zbog kojeg je prethodna drugostupanjska odluka u ovom predmetu bila ukinuta u povodu prethodnog zahtjeva osuđenika (v. III Kr 150/2023. od 20. veljače 2024.).

6.4.1. S tim u vezi, drugostupanjski sud je sada obrazložio izricanja strože kaznenopravne sankcije i zašto uvjetna osuda koju je izrekao prvostupanjski sud nije primjerena svih okolnostima djela i ličnosti osuđenika (odlomci 10. do 14. drugostupanjske odluke). Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazloženje drugostupanjskog suda ocjenjuje valjanim i cjelovitim te ono dostatno zadovoljava ustavnopravni i konvencijskopravni zahtjev pravičnog suđenja.

9. Slijedom navedenoga nisu ostvarene povrede koju osuđenik ističe u zahtjevu uključujući i povreda prava na pravično suđenje. Stoga zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 80/22. i 36/24.) odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 3. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Damir Kos