REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-971/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Branimiru Zorici, odvjetniku u Zadru, protiv tuženice OTP banke d. d. Domovinskog rata 61., Split, OIB 52508873833, (pravnog slijednika Societe Generale - Splitska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 69326397242), zastupane po Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-3018/2016-4 od 7. prosinca 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovnim broj P-726/2015 od 30. lipnja 2016., u sjednici održanoj 3. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice i preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-3018/2016-4 od 7. prosinca 2017., na način da se odbija žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovnim broj P-726/2015 od 30. lipnja 2016.

II. Nalaže se tužiteljici da tuženici nadoknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 2.173,99 eura (16.380 kuna), u roku od 15. dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se utvrdi nedopuštenom ovrha tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. temeljem Izjave o suglasnosti zapljene koju je 1. listopada 1997. potpisala, tužiteljica EŠ uz naknadu parničnog troška ( točka 1. izreke). U točki 2. izreke naloženo je tužiteljici da naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 26.425,00 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadom troškova postupka odbijen kao neosnovan.

2. Drugostupanjskom presudom prihvaća je žalba tužiteljice EŠ, te je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem P-726/2015 od 30. lipnja 2016. i suđeno:

"I. Utvrđuje se da je nedopuštena ovrha ovrhovoditelja, ovdje tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. temeljem Izjave o suglasnosti zapljene koju je dana 1. listopada 1997. potpisao ovršenik, ovdje tužiteljica EŠ.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 34.386, 17 kuna u roku od 15 dana."

3. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP), temeljeći reviziju na tvrdnji o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, te na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu, odnosno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je osnovana.

7. Nije osnovan navod tuženice o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, koju temelji na tvrdnji da je pobijana presuda nejasna u dijelu u kojem se drugostupanjski sud poziva na desetogodišnji zastarni rok iz čl. 379. st. 1. ZOO-a, a nakon toga na dvogodišni zastarni rok iz čl. čl. 1019. st. 2. ZOO-a, i kada početak tijeka roka za zastaru veže za trenutak ovjere potpisa na predmetnoj Izjavi, a ne od dana kada je raskinut ugovor o kreditu, jer je drugostupanjski sud, kada se pozivao na zastarni rok iz čl. 379. st. 1. ZOO-a, pojašnjavao zašto je prihvatio shvaćanje suda prvog stupnja prema kojem predmetna Izjava predstavlja javobilježnički akt, te je s obzirom na shvaćanje o početku tijeka zastare prigovor zastare ocijenio prema oba navedena zastarna roka. Pobijana presuda u tom dijelu zbog navedenog nije nejasna, a to tim više što je tužiteljica svoju tužbu temeljila i na tvrdnji da njezina obveza prema tuženiku po toj Izjavi, kao jamca, u odnosu na nju u zastari.

8. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP-a).

9. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev za utvrđenje nedopuštenom ovrha tuženice Societe Generale - Splitska banka d.d. određene na temelju Izjave o suglasnosti zapljene koju je 1. listopada 1997., potpisala tužiteljica EŠ, a koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji o nastupanju zastare.

10. Tužiteljica podnesenu tužbu temelji na tvrdnji da je ugovor o kreditu, na koji se odnosi predmetna Izjava o suglasnosti zapljene od 1. listopada 1997, raskinut 12. prosinca 2021., te da je sukladno odredbi čl. 126. Zakona o obveznim odnosima, njezina obveza prema tuženiku po toj Izjavi, kao jamca, u odnosu na nju u zastari, jer je po njoj u ovoj pravnoj stvari zastara počela teći od 12. prosinca 2001., odnosno dan nakon što je dospjela tuženikova tražbina, s obzirom da je vrijeme potrebno za zastaru deset godina i s obzirom da je tuženik pokrenuo ovrhu dostavom FINI Zahtjeva za zapljenu 17. veljače 2009., pa smatra da je tuženica potrebne radnje nije učinila unutar zastarnog roka od deset godina iz čl. 379. st. 1. navedenog zakona.

11. 1. Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je neosnovanim uz obrazloženje da je tuženikova tražbina dospjela na naplatu otkazom Ugovora o kreditu s danom 12. prosinca 2001., a kako je tuženica zahtjev za zapljenu računa temeljem predmetne Izjave podnijela nadležnom Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje 17. veljače 2009., naplata po toj Izjavi zahtijevana je unutar zastarnog roka od deset godina iz čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

11.2. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju se radi o ispravi koja ima snagu javnobilježničkog akta u smislu tada važećih odredaba Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93 i 29/94- dalje ZJB), koja zastarijeva u desetogodišnjem zastarnom roku iz odredbe čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), a koji zakon se primjenjuje na konkretni slučaj temeljem čl. 1163. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11- dalje: ZOO/05).

12.1. Drugostupanjski sud također smatra da predmetna Izjava tužiteljice predstavlja javnobilježnički akt u smislu odredba članka 54. stavak 1. ZJB/93, prema kojoj je javnobilježnički akt izvršna isprava ako je u njemu utvrđena obveza na činidbu, ako se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obveznika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe nakon dospjelosti obveze neposredno provesti prisilno izvršenje, jer je stavku 6. navedene odredbe navedeno je da isti učinak stavka 1. tog članka ima i privatna isprava takvog sadržaja, a na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis dužnika.

12.2. Utvrđujući da u predmetnom slučaju konkretna privatna isprava sadrži sve navedene pretpostavka drugostupanjski sud smatra da s obzirom na vrijeme kada je nastala predmetna privatna isprava (u vrijeme važenja ZJB/93), ta isprava ima značaj ovršne isprave u smislu odredba članka 21. stavak 5. i 6. tada važećeg Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj 55/96 - dalje: OZ), u svezi s člankom 54. stavak 6. ZJB/93, jer je za valjanost stjecanja svojstva ovršne isprave mjerodavno je ono pravno uređenje koje je postojalo u vrijeme nastanka te isprave, a kako u vrijeme nastanka predmetne isprave solemnizacija predviđena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o javnom bilježništvu od 17. veljače 2007. (NN 16/07) nije bila propisana kao potrebna pretpostavka već samo ovjera potpisa dužnika.

13.1. Utvrđujući, iz sadržaja Izjave o jamstvu uz suglasnost zapljene (članak 11. i članak 3. Izjave) da je tužiteljica čl. 1. t. 1. preuzela obvezu ispunjenja svih obveza korisnika kredita BŠ po predmetnom Ugovoru o kreditu ukoliko ona to ne učini na način reguliran Ugovorom, drugostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o obvezi jamca temeljem odredaba čl. 1019. st. 2. ZOO/91, prema kojoj je obvezu tužiteljice promatrati kao obvezu supsidijarnog jamca, a kako prema odredbi čl. 1004. stavak 1. ZOO/91 vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze od supsidijarnog jamaca tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni, što u konkretnom slučaju, s obzirom na sadržaj predmetne Izjave o jamstvu, znači suglasnost zapljene primanja tužiteljice radi ispunjenja svih obveze korisnika kredita tek ukoliko isti to ne učini na način reguliran Ugovorom o kreditu.

13.2. Posljedično navedenom drugostupanjski sud smatra da je dužnost tuženika kao kreditora bilo dokazati postojanje pretpostavki za aktiviranje predmetne Izjave o jamstvu o odnosu na tužiteljicu kao običnog jamca, što je u konkretnom slučaju izostalo, zbog čega na zastarijevanje tražbine vjerovnika prema jamcu u konkretnom slučaju, suprotno pravnom zaključku prvostupanjskog suda, dolazi do primjene odredbe čl. 1019. st. 2. ZOO-a, koja propisuje da kada je rok za zastarijevanje obveze glavnog dužnika dulji od dvije godine, obveza jamca zastarjeva nakon isteka od dvije godine od dospjelosti obveze glavnog dužnika.

14. Prema konačnom zaključku drugostupanjskog suda desetogodišnji zastarni rok iz predmetne Izjave o suglasnosti zapljene, koja ima svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi sukladno odredbi članka 178. stavka 2. tada važećeg OZ-a, valja računati u smislu odredbe čl. 379. st. 1. ZOO/91 od dana kada je predmetna isprava stekla svojstvo ovršnosti, a to je s danom ovjere potpisa (2. listopada 1997.), u konkretnom slučaju tužiteljice kao supsidijarnog jamca, pa kako je obveza glavnog dužnika dospjela danom otkaza Ugovora kreditu 12. prosinca 2001., a trenutak svojstva ovršnosti predmetna Izjava o jamstvu stekla s danom ovjere potpisa od strane javnog bilježnika dana 2. listopada 1997., imajući u vidu da je tuženica predmetnu Izjavu o jamstvu aktivirala s danom 17. veljače 2009. taj sud smatra da je tražbina tuženice prema tužiteljici zastarjela.

15. Tuženica u reviziji ustraje u tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer da su nižestupanjski sudovi pogrešno protumačivši odredbu čl. 379. st. 1. i čl. 1019. st. 2. ZOO-a.

16. Izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o zastari nije pravilno. 17. 1. Odredbom članka 379. ZOO/91 (koji se primjenjuje s obzirom na trenutak nastanka predmetnog obveznog odnosa), određeno je da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za 10 godina, pa i za koje zakon predviđa i kraći rok zastare.

17. 2. Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 361. st. 1. ZOO/91-215. st. 1. ZOOO/05).

18. 1. Prema odredbi čl. 21. t. 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 - dalje: OZ), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na predmetnu "Izjavu" tužiteljice, ovršnom ispravom se smatra i druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava. pri čemu se prema odredbi čl. 22. st. 1. OZ sudskom nagodbom smatra nagodba sklopljena u postupku pred sudom.

19. 1. Zapljena po pristanku ovršenika regulirana je odredbom čl.178. OZ-a, a ona glasi:

"(1) Dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni dio njegove plaće i da se isplati izravno vjerovniku, na način određen u toj ispravi. Takva isprava ima pravni učinak rješenja o ovrsi.

(2) Ispravu iz stavka 1. ovoga članka s učincima dostave rješenja o ovrsi poslodavcu dostavlja vjerovnik, preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika.

(3) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, zapljena na temelju suglasnosti dužnika nema utjecaja na provedbu ovrhe na plaći radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja."

20. Prema navedenom, odredbom čl. 178. st. 1. OZ/96, koji je bio na snazi u vrijeme davanja predmetne Izjave, propisano je da dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene dio njegove plaće i da se izravno isplati vjerovniku na način određen u toj ispravi. Takva isprava ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate.

21. U konkretnom slučaju, riječ je, dakle, o Izjavi izdanoj sukladno odredbi čl. 178.st. 1. OZ/96, koja je privatna isprava s javno ovjerenim potpisom izdavatelja (tužiteljice), u vrijeme izdavanja koje Izjave nije bilo potrebna solemnizacija od javnog bilježnika.

22. Stoga se opravdano postavlja pravno pitanje predstavlja li ovršnu ispravu privatna isprava koja ima sadržaj iz čl. 54. st. 1. ZJB/93, dakle kada je u njoj utvrđena obveza na činidbu i o kojoj se stranke mogu nagoditi ako sadrži izjavu obveznika da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe nakon dospjelosti obveze neposredno provesti prisilna ovrha, kada je prema st. 6. tog navedenog članka javni bilježnik na toj privatnoj ispravi ovjerio potpis dužnika?

23. Ocjenjujući postavljeno pitanje nužno je poći od sadržaja odredbe čl. 54. st. 1. ZJB/93., prema kojoj odredbi javnobilježnički akt je izvršna isprava ako je u njemu utvrđena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obveznika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe nakon dospjelosti obveze neposredno provesti prisilno izvršenje. U st. 6. navedene odredbe navedeno je da isti učinak kao i isprava iz st. 1. toga članka ima i privatna isprava takvog sadržaja, a na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis dužnika.

24. Kako u predmetnom slučaju Izjava o jamstvu uz suglasnost zapljene predstavlja privatnu ispravu koja sadrži sve navedene pretpostavke, za zaključiti je da u vrijeme važenja ZJB/93., odnosno u vrijeme kada je nastala predmetna privatna isprava (Izjava od 1. listopada 1997.), ta isprava je imala značaj ovršne isprave u smislu čl. 21. st. 5. i 6. OZ u vezi čl. 54. st. 6. ZJB/93, kako pravilno u reviziji ukazuje tuženica.

25. Za pojasniti je da je naknadno, i to stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 16/07 – dalje: ZIDZJB/07) tj. od 17. veljače 2007. navedena odredba čl. 27. st. 2. tog Zakona izmijenjena, tako što je određeno da isti učinak kao i isprava iz st. 1. ovog članka ima i privatna isprava koju je javni bilježnik potvrdio (solemnizirao), od kada za stjecanje svojstva ovršne isprave po navedenom propisu više nije bilo dovoljno postojanje ovjere potpisa dužnika, već je tražena solemnizacija, dakle potvrda javnog bilježnika nakon propisane provjere i objašnjavanja posljedica i učinaka tog pravnog posla ugovornim stranama odnosno sudionicima ugovora.

26. To u ovom slučaju nije odlučno jer je za valjanost stjecanja svojstva ovršne isprave mjerodavno je ono pravno uređenje koje je postojalo u vrijeme nastanka te isprave, a kako je već prethodno navedeno u vrijeme nastanka predmetne privatne isprave solemnizacija nije bila propisana kao potrebna pretpostavka, već samo ovjera potpisa dužnika.

27. Kako je naprijed navedeno i pobijana drugostupanjska odluka predmetnoj Izjavi priznaje svojstvo ovršne isprave u smislu čl. 21. st. 5. i 6. OZ/96 u vezi čl. 54. st. 6. ZJB/93, međutim pogrešno drugostupanjski sud računa početak tijeka zastare, vežući ga za trenutak davanja predmetne "Izjave", jer u to vrijeme tražbina tuženice nije bila ni dospjela nego tek 12. prosinca 2001., od kada je po shvaćanju ovoga suda tuženici počeo teći zastarni rok iz čl. 379. st. 1. ZOO/91.

28. Budući da je tražbina iz Ugovora o kreditu dospjela 12. prosinca 2001., tuženica kao vjerovnica je od 13. prosinca 2001. imala pravo zahtijevati ispunjenje te tražbine.

29. Tuženica je zahtjev za izravnu naplatu podnijela 17. veljače 2009., dakle, unutar desetogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 361. st. 1. ZOO/91, odnosno čl. 215. st. 1. ZOOO/05), pa imajući u vidu činjenicu da je tuženica "Izjavu o jamstvu aktivirala s danom 17. veljače 2009., i da se radilo o ovršnoj ispravi, revizija tuženice ocijenjena je osnovanom.

30. Pri tome se ističe da drugostupanjski sud na konkretni slučaj potpuno promašeno primjenjuje odredbu čl. 1019. st. 2. ZOO/91, koja se po shvaćanju ovoga suda ne primjenjuje u konkretnom slučaju. Naime, čl. 997. citiranog propisa određeno je da ugovorom o jamstvu jamac se obvezuje vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako ovaj to ne učini, dok je čl. 1019. st. 2. tog zakona određeno da "kad je rok zastare obveze glavnog dužnika duži od dvije godine, jamčeva obveza zastarijeva protekom dvije godine od dana dospjelosti obveze glavnog dužnika, osim kad jamac odgovara solidarno s dužnikom.

31. U ovom slučaju ne radi se o ugovoru o jamstvu jer je to dvostrani pravni posao kojim se jamac se obvezuje vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako ovaj to ne učini, dok je u ovom slučaju riječ o jednostranoj izjavi tužiteljice iz čl. 178. OZ/96, koju drugostupanjski sud pogrešno tumači kao izjavu o supsidijarnom jamstvu, ne vodeći računa da treća osoba (koja nije sudionik kreditnog odnosa), ovdje tužiteljica ne može dati jednostranu izjavu o jamstvu jer se odnos između jamca, dužnika i vjerovnika zasniva na temelju ugovora o jamstvu kao dvostranog ili trostrano obveznog pravnog odnosa. Stoga, neovisno što se u predmetnoj "Izjavi" navodi riječ "jamstvo" to takvoj izjavi ujedno ne daje značenje ugovora o jamstvu iz citirane obveze ZOO-a niti tužiteljicu čini solidarnom ili supsidijarnim jamcem. Dakle, prema sadržaju navedene Izjave radi se isključivo o izjavi iz čl. 178 OZ/91, na koju se tuženica u toj Izjavi i poziva, koja, kako je naprijed pojašnjeno ima pravni učinak rješenja o ovrsi i značenje ovršne isprave, te se na zastaru vezano za preuzete obveze primjenjuje isključivo odredba čl. 379. st. 1. ZOO/91, a ne odredba čl. 1019. st. 2. toga Zakona, kako je to pogrešno smatrao drugostupanjski sud. (Takvo shvaćanje izneseno je i u odlukama ovoga suda broj Rev-2184/2017-2 od 3. rujna 2024., Rev-1924/2017-4 od 5. veljače 2020., Rev- 2226/2011-2 od 10. lipnja 2015. i dr.)

32. Slijedom iznesenog, s obzirom da nije nastupila zastara tražbine tuženice ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa budući da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu i presuditi kao u izreci presude.

33. Budući da su drugostupanjska presuda preinačena, valjalo je temeljem čl. 154. st. 1. i 5. ZPP, i čl. 166. 2. ZPP odlučiti o parničnom trošku revizijskog postupka.

34. Tuženica je zatražila trošak sastava revizije i sudsku pristojbu na reviziju, pa kako je s revizijom uspjela u cijelosti to joj je primjenom Tbr. 10. toč. 5. Tbr. i 52. st. 3. OT Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje: OT) za sastav revizije dosuđeno 6.380,00 kuna i trošak sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 10.000,00 kuna po čl. 7. st. 1. i 4. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18

- dalje: ZSP) i čl. 24. st. 4. ZSP te Tar. br. 3. toč. 1. Uredbe o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 53/19, 92/21 i 37/23 - dalje: Uredba) tako da ukupan trošak revizijskog postupka iznosi 16.380 kuna odnosno 2.173,99 eura.

Zagreb, 3. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić