REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2400/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać - Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Orgula Grupa d.o.o., OIB 06755611507, Split, Stinice 12, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Močić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Vidrio j.d.o.o., OIB 12802219561, Split, Valpovačka 1, kojeg zastupa Hrvoje Bralić, odvjetnik u Splitu, radi isplate odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 5333/2022-2 od 23. siječnja 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-742/2021-10 od 28. listopada 2022., u sjednici održanoj 3. rujna 2024.
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP).
2. Tuženik na prijedlog nije odgovorio.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.
4.1. Tužitelj je u prijedlogu naznačio pitanja:
„Radi li se o mandatnom odnosu stranaka iz čl. 763. Zakona o obveznim odnosima, kada novčana tražbina vjerovnika (tužitelja) prema dužniku (tuženiku) proizlazi iz prefakturiranih računa, izdanih po osnovi naručivanja i plaćanja roba i usluga trećoj osobi po nalogu dužnika (tuženika)?“,
„Ima li korištenje pretporeza od strane dužnika (tuženika) temeljem čl. 221.b ZPP-a učinak prekida zastare zahtjeva za namirenjem tražbine vjerovnika (tužitelja)?“ i
„Radi li se o pogrešnoj primjeni odredbi članaka 7., 8., 219., 220., 221. i 221.a ZPP-a, kada novčana tražbina vjerovnika (tužitelja) prema dužniku (tuženiku) proizlazi iz prefakturiranih računa, izdanih po osnovi naručivanja i plaćanja roba i usluga trećoj osobi po nalogu dužnika (tuženika), a što je bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude?“
4.2. U samim tim citiranim pitanjima ugrađene su tvrdnje o postojanju činjenica koje drugostupanjski sud nije utvrdio i na koje nije primijenio materijalno pravo zaključivši da tužbeni zahtjev nije osnovan. Zato ta pitanja nisu važna za odluku u sporu pa ne mogu u konkretnome slučaju biti pravna pitanja u smislu članka 385.a. stavka 1. ZPP.
4.3. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 3. rujna 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
