REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2184/2017-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. Ivo Brkić, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d., Ruđera Boškovića 16, Split, OIB: 69326397242, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja, protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1165/2016-4 od 2. veljače 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj P-3543/15 od 18. srpnja 2016., u sjednici održanoj 3. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom proglašena je nedopuštenom ovrha po prijedlogu tuženika kao ovrhovoditelja određena na temelju Izjave o jamstvu uz suglasnost zapljene koju je tužitelj potpisao 1. listopada 1997., a kojom izjavom je jamčio za ispunjenje obveza po Ugovoru o kreditu broj 60-06-49370-1 od 1. listopada 1997. zaključenog između Splitske banke d.d. kao vjerovnika i ĆE kao korisnika kredita. Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 33.925,00 kn.

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 22.437,50 kn (toč. I. izreke). Naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 7.975,00 kn (toč. II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a) zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Također, na temelju odredbe čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi, neće se uzeti u obzir.

7.1. Zato ovaj sud nije uzeo u obzir navode u reviziji u kojima tužitelj ističe da je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP te iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer je revident propustio određeno navesti i obrazložiti svoje navode.

8. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom, a tužba se temelji na tvrdnji da je nastupila zastara tražbine u odnosu na koju je određena ovrha.

11. Među strankama je bila sporna pravna priroda akta na temelju kojeg je određena ovrha, dospjelost obveze iz tog akta i početak tijeka roka zastare kao i sama zastara tražbine vjerovnika. S tim u vezi je bilo sporno treba li u rješenju spora primijeniti odredbu čl. 1019. ili čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 379. st. 1. i čl.1063. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO/05). Sporna je i primjena odredbe čl. 54. tada važećeg Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj 78/93, 29/94, dalje: ZJB/93) i čl. 178. st. 1. tada važećeg Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, dalje: OZ/96).

12. Nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja da je tužitelj potpisao 1. listopada 1997. Izjavu o jamstvu uz suglasnost zapljene (dalje: Izjava o jamstvu) kojom je jamčio za ispunjenje obveza korisnika kredita ĆE kao glavnog dužnika, po Ugovoru o kreditu broj 60-06-49370-1 ukoliko isti to ne ispuni obvezu na način reguliran Ugovorom, da je potpis tužitelja ovjeren kod javnog bilježnika, da korisnica kredita nije vraćala predmetni kredit, da je tuženik otkazao Ugovor o kreditu 12. prosinca 2001., da je 28. svibnja 2000. tuženik podnio poslodavcu tužitelja zahtjev za stavljanje administrativne zabrane, da je s plaće tužitelja u razdoblju od lipnja 2000. do prosinca 2006. naplaćeno ukupno 79.000,00 kn, jer, te da je tuženik 18. veljače 2009. ponovno poslodavcu tužitelja dostavio Izjavu o jamstvu radi naplate potraživanja, dok je 1. lipnja 2015. tuženik obavijestio tužitelja o nepodmirenom dugu i mogućnosti naplate na cjelokupnoj imovini tužitelja kao ovršenika.

13. Prvostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja zaključio da predmetna Izjava o jamstvu ne predstavlja javnobilježnički akt kao niti sudsku odluku ili bilo koju drugu odluku iz odredbe čl. 379. ZOO, iako ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju čl. 178. st. 2. i 5. OZ i svojstvo ovršne isprave, da je u smislu odredbe čl. 1019. st. 2. ZOO obveza tužitelja kao supsidijarnog jamca zastarjela s danom 12. prosinca 2003. i to protekom dvogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći trenutkom raskida predmetnog Ugovora o kreditu odnosno 12. prosinca 2001. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

13.1. Drugostupanjski sud, prihvaćajući shvaćanje prvostupanjskog suda da Izjava o jamstvu ima svojstvo pravomoćnog rješenja u ovrsi, zaključio je da predmetna izjava predstavlja javnobilježnički akt. Ovo stoga što je prema čl. 54. st. 1. ZJB/93 javnobilježnički akt ovršna isprava ako je u njemu učinjena određena obveza na činidbu po kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze neposredno provesti prisilno izvršenje.

13.2. Stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, zaključujući da Izjava o jamstvu predstavlja javnobilježnički akt, da ista temeljem čl. 178. st. 2 OZ ima svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi pa da stoga navedena Izjava o jamstvu predstavlja odluku iz čl. 379. st. 1. ZOO na koju se primjenjuje desetogodišnji rok zastare.

13.3. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda zastara je počela teći 12. prosinca 2001., danom otkaza Ugovora o kreditu kada je potraživanje dospjelo, te je postupak ovrhe radi naplate na temelju navedene Izjave o jamstvu tužitelj pokrenuo (18. veljače 2009.) unutar zastarnog roka koji istječe 12. prosinca 2011., sve to kada se i ne bi uzela u obzir ranija ovrha i naplata iznosa od 79.000,00 kn koja je vršena u razdoblju od lipnja 2000. do prosinca 2006., kojim je zastara i prekidana, pa nisu zastarjela ni sporedna potraživanja.

14. Pravilno su prilikom donošenja pobijane presude primijenjene relevantne odredbe čl. 178. i čl. 21. OZ koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju u odnosu na učinke Izjave o jamstvu koju je tužitelj potpisao 1. listopada 1997., kada prema pravnom uređenju tadašnjeg ZJB/93 u vrijeme nastanka te isprave nije bila propisana solemnizacija isprave kao potrebna pretpostavka, već samo ovjera potpisa dužnika.

15. Odredbom čl. 178. st. 1. OZ, propisano je da dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni dio njegove plaće i da se isplati izravno vjerovniku, na način određen u toj ispravi. Takva isprava ima pravni učinak rješenja o ovrsi. Ova se odredba, suprotno revizijskim navodima, odnosi na svakog dužnika iz kojeg pravnog posla, pa tako i na dužnika iz ugovora o jamstvu (jamca), a ne samo na „glavnog dužnika“ iz osnovnog pravnog posla u ovom konkretnom slučaju (ugovora o kreditu).

16. Odredbom čl. 21. st. 1. toč. 3. i 4. OZ, propisano je: „Ovršne isprave jesu: (…) 3. ovršna javnobilježnička isprava, 4. druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava.“

17. Nadalje, odredbom čl. 54. st. 1. ZJB propisano je da je javnobilježnički akt izvršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilno izvršenje, a prema st. 6. ovog članka isti učinak kao i isprava iz stavka 1. ovoga članka ima i privatna isprava takvog sadržaja na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis dužnika. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je u Izjavi o jamstvu upravo sadržana clausula exequendi i da je na njoj potpis obveznika ovjeren kod javnog bilježnika, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda o pravnoj prirodi i učincima Izjave o jamstvu (tako i u odluci ovoga suda poslovni broj Rev-3164/2019-2 od 17. siječnja 2023. i Rev-1924/17-4 od 5. veljače 2020.).

18. Odredbom čl. 379. st. 1. ZOO propisano je da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

19. Budući da predmetna Izjava o jamstvu ispunjava sve zakonske uvjete, ona predstavlja javnobilježnički akt s učincima pravomoćnog rješenja te se na nju primjenjuje desetogodišnji zastarni rok, to nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 1019. st. 2. ZOO. Također, tužitelj neosnovano smatra da bi zastara i u slučaju da se primjenjuje zastarni rok iz čl. 379. st. 1. ZOO tekla od potpisivanja Izjave o jamstvu tj. od 1. listopada 1997. budući da zastara ne može početi teći prije dospjelosti tražbine (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, dan otkaza Ugovora o kreditu 12. prosinca 2001.

20. Slijedom navedenog ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 3. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil