Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3689/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Roberta Jambora, predsjednika vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š., S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica J. P., odvjetnica u Z. protiv tuženika A. B. d.d. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2737/2022-33 od 23. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2737/2022-33 od 23. travnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2737/2022-33 od 23. travnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke i u tom se dijelu predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalima u povodu pravnog lijeka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj … kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 19.12.2005. godine, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. koja glasi:

"CHF prema srednjem tečaju za CHF H. A.-A. B. d.d. važećem na dan korištenja kredita.",

zatim sadržane u odredbi čl.4. koja glasi:

"CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A. B. d.d. na dan plaćanja" pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku A. B. d.d., Z., OIB … da isplati tužitelju Z. Š., S., OIB … iznos od 21.242,99 EUR 1/ 160.055,22 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos, i to:

na iznos od 162,52 kuna/ 21,57 eura počev od 31.3.2008. godine do isplate; na iznos od 162,52 kuna/ 21,57 eura počev od 30.4.2008. godine do isplate; na iznos od 162,52 kuna/ 21,57 eura počev od 31.5.2008. godine do isplate; na iznos od 162,52 kuna/ 21,57 eura počev od 30.6.2008. godine do isplate; na iznos od 162,52 kuna/ 21,57 eura počev od 31.7.2008. godine do isplate; na iznos od 162,52 kuna/ 21,57 eura počev od 31.8.2008. godine do isplate; na iznos od 162,52 kuna/ 21,57 eura počev od 30.9.2008. godine do isplate; na iznos od 162,52 kuna/ 21,57 eura počev od 31.10.2008. godine do isplate; na iznos od 162,52 kuna/ 21,57 eura počev od 30.11.2008. godine do isplate; na iznos od 162,52 kuna/ 21,57 eura počev od 31.12.2008. godine do isplate; na iznos od 162,52 kuna/ 21,57 eura počev od 31.1.2009. godine do isplate; na iznos od 152,74 kuna/ 20,27 eura počev od 28.2.2009. godine do isplate; na iznos od 110,74 kuna/ 14,70 eura počev od 31.3.2009. godine do isplate; na iznos od 72,71 kuna/ 9,65 eura počev od 30.4.2009. godine do isplate; na iznos od 71,38 kuna/ 9,47 eura počev od 31.5.2009. godine do isplate; na iznos od 44,30 kuna/ 5,88 eura počev od 30.6.2009. godine do isplate; na iznos od 56,52 kuna/ 7,50 eura počev od 31.7.2009. godine do isplate; na iznos od 49,64 kuna/ 6,59 eura počev od 31.8.2009. godine do isplate; na iznos od 11,46 kuna/ 1,52 eura počev od 30.9.2009. godine do isplate; na iznos od 72,71 kuna/ 9,65 eura počev od 31.10.2009. godine do isplate; na iznos od 103,10 kuna/ 13,68 eura počev od 30.11.2009. godine do isplate; na iznos od 156,56 kuna/ 20,78 eura počev od 31.12.2009. godine do isplate; na iznos od 236,75 kuna/ 31,42 eura počev od 31.1.2010. godine do isplate; na iznos od 234,46 kuna/ 31,12 eura počev od 28.2.2010. godine do isplate; na iznos od 274,94 kuna/ 36,49 eura počev od 31.3.2010. godine do isplate; na iznos od 868,57 kuna/ 115,28 eura počev od 30.4.2010. godine do isplate; na iznos od 868,57 kuna/ 115,28 eura počev od 31.5.2010. godine do isplate; na iznos od 868,57 kuna/ 115,28 eura počev od 30.6.2010. godine do isplate; na iznos od 868,57 kuna/ 115,28 eura počev od 31.7.2010. godine do isplate; na iznos od 868,57 kuna/ 115,28 eura počev od 31.8.2010. godine do isplate; na iznos od 868,57 kuna/ 115,28 eura počev od 30.9.2010. godine do isplate; na iznos od 868,57 kuna/ 115,28 eura počev od 31.10.2010. godine do isplate; na iznos od 868,57 kuna/ 115,28 eura počev od 30.11.2010. godine do isplate; na iznos od 868,57 kuna/ 115,28 eura počev od 31.12.2010. godine do isplate; na iznos od 951,65 kuna/ 126,31 eura počev od 31.1.2011. godine do isplate; na iznos od 951,65 kuna/ 126,31 eura počev od 28.2.2011. godine do isplate; na iznos od 951,65 kuna/ 126,31 eura počev od 31.3.2011. godine do isplate; na iznos od 951,65 kuna/ 126,31 eura počev od 30.4.2011. godine do isplate; na iznos od 144.995,76 kuna / 19.244,24 eura počev od 24.5.2011. godine do isplate, i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku A. B. d.d., Z., OIB … da tužitelju Z. Š., S., OIB …, isplati troškove parničnog postupka od 4.192,99 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana (točka III. izreke).

2. Tuženik pobija žalbom presudu suda prvog stupnja zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/99, 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz nadoknadu troškova parničnog postupka, podredno da uvaži žalbu tuženika i ukine pobijanu presudu, i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj … kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 19.12.2005., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi članka 2. te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnove razlike u tečaju u valuti CHF.

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da su stranke 19. prosinca 2005. sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na temelju kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku stambenog kredita iznos kunske protuvrijednosti od 137.800,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a uz redovnu kamatu od 3,99% godišnje, a koja se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika od 01.10.2006., da su u članku 4. stranke ugovorile rok otplate 23 godine, s otplatom u 276 anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 763,70 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja te da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten;

- da je tužitelj u iskazu naveo kako je predmetni ugovor zaključio u poslovnici tuženika u S., a na temelju kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 130.000,00 CHF za kupnju stana koji je u cijelosti otplatio, da mu je u banci ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji, nije pročitao ugovor prije potpisivanja, ne može reći je li shvatio odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivao takav skok anuiteta, prvotno mu je rata iznosila 3.600,00 kn, a kasnije 5.400,00 kn, nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora, nitko mu nije detaljno tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik, osim da je kamata fiksna, to je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate, ne može potvrditi da mu je netko objasnio parametre promjene kamatne stope i rizike valutne klauzule, ne sjeća se je li zaprimao obavijesti o promjeni kamatne stope, nije bio vlasnik obrta niti tvrtke;

- da je tužitelj zaključio predmetni ugovor u svojstvu potrošača;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a među ostalim, utvrđeno da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (a što je utvrđeno i iskazima tužitelja i svjedoka u ovom postupku), a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), da tuženik nije niti iznosio tvrdnje da je informirao tužitelja o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, kao niti da su oni mogli biti poznati tužitelju u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni niti u Ugovoru, niti u drugoj dokumentaciji.

6. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja te iskaza tužitelja, a polazeći od odredaba članaka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003.- dalje: ZZP/03) te članaka 323. stavka 1., 1111. i 1115. Zakona obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. - dalje: ZOO), i utvrđenja iz prethodno citiranih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, te odredbe članka 502. c ZPP, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a prethodno ocijenivši prigovor zastare tražbine neosnovanim, prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja, u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu sadržajno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda u tom dijelu može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni.

7.1. Jednako tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka 1. u vezi s odredbama članaka 186. b., 190. i 325. stavaka 1. i 2. ZPP.

7.2. Na žalbene navode tuženika da tužitelj prije potpisivanja nije pročitao ugovor o kreditu valja reći kako prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelju djelatnici banke nisu protumačili odredbe predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao pregovarati o pojedinoj odredbi. Slijedom navedenog, a budući da u postupku tuženik nije dokazao da je u fazi pregovaranja informirao tužitelja o fluktuaciji tečaja CHF i njezinim rizicima, odnosno utjecaju navedenih promjenjivih parametara na novčanu obvezu tužitelja kao potrošača (tužitelj je iskazao kako nije očekivao takav skok anuiteta), neosnovani su žalbeni navodi kako tužitelj kao potrošač u konkretnom slučaju ne bi imao pravo na istu pravnu zaštitu uređenu odredbama ZZP, kao i ostali potrošači.

7.3. Također, valja navesti kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i prednika tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

7.4. Odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine, br. 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

8. Tužitelj se u tužbi pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana.

9. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija i tuženika i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. (nepoštena odredba kojom je ugovorena valutna klauzula).

10. Odredbom čl. 1021. ZOO, propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

10.1. Prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja, i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

11. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

12. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice odlučne za u ovom slučaju odgovarajuću primjenu članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003.- dalje: ZZP).

13.1. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio i tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

13.2. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi.

13.3. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, a što je potvrđeno iskazom tužitelja, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.

14. Slijedom navedenog, a budući da je u tom dijelu sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo u smislu citiranog propisa, to je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu odbiti, i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, potvrditi.

15. Međutim, tuženik osnovano u žalbi upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 260. ZPP, a koja je bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke o tužbenom zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa s osnove razlike u tečaju u valuti CHF (točka II. izreke presude).

15.1. Prema odredbi člankom 260. ZPP proizlazi da se vještačenje uvijek obavlja (usmeno) na raspravi, dok sud može odrediti da vještak osim iznošenja svog nalaza i mišljenja usmeno na raspravi nalaz i mišljenje dostavi i u pismenom obliku prije rasprave, a u svakom slučaju da svoj nalaz i mišljenje mora uvijek obrazložiti. Ova odredba u skladu je sa načelom neposrednosti propisanim člankom 4. ZPP po kojem sud odlučuje u pravilu na temelju usmene, neposredne i javne rasprave.

15.2. Dakle, prema citiranoj odredbi članka 260. ZPP, potpuno izvođenje dokaza vještačenjem obuhvaća primarno usmeno iznošenje nalaza i mišljenja vještaka na ročištu, a ako sud tako sud odredi, i izradu pisanog nalaza i mišljenja. Osnovno je pravo stranke da vještaku neposredno na ročištu postavlja pitanja, traži razjašnjenja i slično, pa kada stranka na pisani nalaz i mišljenje podnese prigovore, sud je dužan vještaka saslušati na ročištu, jer se protivnim, nezakonitim postupanjem stranku onemogućava da raspravlja pred sudom.

15.3. U konkretnom slučaju, izveden je dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva po osnovi razlike u tečaju u valuti CHF te , a te je činjenice sud prvog stupnja utvrdio prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Tuženik je u podnesku od 18. svibnja 2023. istaknuo primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka (da je izračun preplaćenih iznosa izvršen kao da su stranke ugovorile kunski kredit), a koje primjedbe na nalaz i mišljenje sud prvog stupnja, protivno odredbi članka 260. stavka 1. ZPP, nije dostavio niti vještaku na očitovanje, niti je vještaka usmeno saslušao.

15.4. Slijedom navedenog, a budući da izvođenje dokaza vještačenjem u svakom slučaju obuhvaća usmeno iznošenje nalaza i mišljenja na ročištu, proizlazi da sud prvog stupnja u konkretnom slučaju dokaz financijskim vještačenjem nije uopće izveo, odnosno da ga nije izveo u potpunosti, zbog čega je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 260. ZPP, na koju povredu upire tuženika u žalbi, a koja je bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom slučaju.

16. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP, djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika pobijanu presudu djelomično ukinuti (u točkama II., III. i IV. izreke) i u tom dijelu predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

17. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će prigovore na nalaz i mišljenje vještaka dostaviti vještaku te ga pozvati na ročište da usmeno obrazloži nalaza i mišljenje te odgovori na primjedbe tuženika i tek potom će moći ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa.

18. Budući da je presuda suda prvog stupnja ukinuta, ostavljeno je, u skladu s odredbom članka 166. stavka 3. ZPP, da se o troškovima postupka nastalima u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

U Zagrebu 3. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor, v.r.