Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1196/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. V. P. OIB:… iz K., zastupane po punomoćniku F. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. B. d.d., OIB:…, iz Z., zastupanog po punomoćnici I. Š., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-373/2022-37 od 18. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-373/2022-37 od 18. siječnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-373/2022-37 tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 3.665,20 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose s početkom tijeka od svakog prvog u mjesecu od veljače 2007. do studenog 2012. pa do isplate, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.059,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2024. do isplate.

1.3. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen je kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 6 i toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP).

4.2. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.665,20 eura, za koji tužiteljica tvrdi da ga je prednik tuženika stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu br: 016-2876/2006 od 15. prosinca 2006., sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja do isplate. Pri tom se tužiteljica osnovano pozvala na čl. 502.c ZPP i učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. a kojom je utvrđeno da su kolektivni interesi potrošača povrijeđeni korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.3. U svrhu utvrđivanja visine tražbine tužiteljice sud prvog stupnja odredio je provođenje vještačenja i povjerio ga stalnom sudskom vještaku R. vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja. Iz stanja spisa je razvidno da je spisu priložen nalaz i mišljenje od 10. siječnja 2023. u pisanom obliku, u odnosu na koje je tuženik izričito naveo kako ne osporava matematički izračun. tuženik, zastupan po odvjetniku, bio u mogućnosti

Budući da je u predmetnom sporu

pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje, za zaključiti je kako sud prvog stupnja nije onemogućio tuženika u raspravljanju i dokazivanju svojih navoda odnosno osporavanju navoda protivne strane time što povodom tuženikovog prigovora pravne naravi nije pozvao vještaka na ročište a s obzirom na to da primjena prava nije predmet vještačenja pa ni raspravljanja s vještakom. Stoga se otklanja kao neosnovano žalbeno pozivanje na povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6 u vezi čl. 260. ZPP.

4.4. Presuda suda prvog stupnja razumljiva je, nije proturječna te nije rezultat izvođenja nejasnih ni pogrešnih zaključaka a sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa i presuda se kao takva može ispitati. Stoga nije ostvaren ni žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.5. Iz sadržaja žalbe tuženika proizlazilo bi pozivanje na povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 288. st. 2. ZPP. Budući da se postojanje pravnog interesa (i za podnošenje kondemnatorne tužbe nakon odredbe čl. 51. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku "Narodne

prije donošenja odluke o

novine" br. 70/19) preispituje u prvostupanjskom postupku

tužbenom zahtjevu, drugostupanjski sud povodom žalbe nije ovlašten preispitivati postojanje pravnog interesa, u kojem smislu se navedeni žalbeni prigovor otklanja kao neosnovan.

5.1. Tuženik u sadržaju svoje žalbe neosnovano ističe žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz razloga što nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tuženika. Prvenstveno valja reći kako je tuženik od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedokinje M. O. odustao, kao u podnesu od 21. rujna 2023. a njegov prijedlog za saslušanje Javnog bilježnika prvostupanjski je sud pravilo otklonio kao nepotreban, obzirom da Javni bilježnik ne sudjeluje u pregovaranju o ponudi kredita pa tako nema saznanja o činjenicama navodnog davanja potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora. Za ovaj spor je odlučno je li tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogla na temelju pune informiranosti o svim parametrima pregovarati o sadržaju sporne ugovorne odredbe i to tako da utječe na njezin sadržaj. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdio da je tužiteljica prilikom sklapanja odnosno potpisivanja unaprijed pripremljenog ugovora imala mogućnost pregovarati, a Javni bilježnik nije ni imao ovlaštenja mijenjati sadržaj ugovornih odredbi. Stoga one činjenice u vezi kojih je predloženo saslušanje Javnog bilježnika nisu činjenice koje bi ukazivale na mogućnost pojedinačnog pregovaranja na temelju potpune informiranosti potrošača, tako da ne utječu na vezanost za utvrđenja iz pravomoćne odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012.

5.2. Iz navedenog proizlazi da tuženik ni ne tvrdi niti predlaže dokaze na okolnosti da je tužiteljica u predugovornoj fazi na osnovi danih odgovarajućih obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf, unatoč punoj obaviještenosti u pregovaranju, svejedno pristala na sklapanje ugovora s takvom odredbom. Budući da se tuženik pri predlaganju izvođenja dokaza nije pozvao na činjenicu tužiteljičinog informiranog pristanka na ugovor sa spornom odredbom o valutnoj klauzuli, tuženik nije prešao okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

5.3. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP. U okolnostima u kojima su činjenice odlučne za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu utemeljene na pravilno izvedenim dokazima, sud nije bio dužan u vezi ništetnosti izvoditi sve predložene dokaze jer je predmet u tom dijelu dovoljno raspravljen i u tom je smislu odredba čl. 304. ZPP pravilno primijenjena.

6.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. kao i čl. 214. st. 1. i 2., čl. 215. st. 1., čl. 225. i čl. 300. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO), kada je uz prethodno utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu br. 016-2876/2006 od 15. prosinca 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf na temelju pravilnog zaključka da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, naložio tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita s osnova te ništetne odredbe u iznosu od 3.665,20 eura sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja do isplate.

6.2. Mjerodavne odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču.

6.3. Navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u Chf suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

6.4. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njezinog pristanka na takav ugovor, nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

7.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

7.2. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

7.3. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zateznih kamata jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zatezne kamate. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

8.1. Kada je odlučivao o visini tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja je tuženikovu obvezu vraćanja stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf utvrdio pravilnom primjenom čl. 250. ZPP temeljem rezultata nalaza i mišljenja financijskog vještaka, za koji izračun je tuženik naveo kako ga ne osporava, i to bez uračunavanja tzv. negativnih razlika zbog nižeg tečaja Chf.

8 .2. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. uslijedila je povodom dopuštenja revizije rješenjem Revd-3522/2022-2 od 13. rujna 2022. zbog pitanja koje glasi: "Može li sud u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. preplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalnopravnih prigovora koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kn/Chf bio manji od tečaja kn/Chf na dan isplate kredita?" Vrhovni je sud u odluci br. Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. zaključio kako nije pravilno shvaćanje da tuženik svoje pravo može ostvariti samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu. U tom je smislu navedeno da tuženik ni ne postavlja zahtjev za isplatu već ima pravo prigovoriti visini tražbine osporavajući pravo na isplatu zbog razlike u tečaju Chf u odnosu na kune kada je tečaj bio niži od početnog. 8.3. Međutim, povodom istog pitanja je u drugom postupku rješenjem br. Revd- 680/2023 dopuštena revizija te je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tom postupku ocijenilo da bi odstupilo od prakse suda (odluka br. Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.), iz kojeg je razloga odluku prepustilo proširenom vijeću Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

8.4. U presudi proširenog vijeća br. Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. koja je potom uslijedila navedeno je da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj Chf bio niži od tečaja Chf na dan isplate u slučaju kada tuženi samo općenito, kao u tom slučaju (a istovjetno i u predmetu br. Rev-1277/2022) stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u Chf. U istoj presudi br. Rev-549/2023 Vrhovni je sud Republike Hrvatske dao odgovor koji glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o Chf valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – Chf bio manji od tečaja HRK – Chf na dan isplate kredita." Stoga tuženikov prigovor kojim osporava visinu tražbine s tvrdnjom da tužiteljica nema pravo na isplatu dijela otplaćenog kredita kada je tečaj Chf za nju bio povoljniji nije osnovan.

9.1. Prvostupanjska je odluka o neosnovanosti prigovora zastare u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

9.2. S obzirom na to da je zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila 14. lipnja 2023. jer je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018., tražbina iz tužbe od 24. kolovoza 2022. za povrat isplaćenog s osnova ništetene odredbe o valutnoj klauzuli u Chf nije u zastari, kako je to pravilno ocijenio i odlučio sud prvog stupnja. Prvostupanjski je sud stoga pravilno i u skladu s čl. 214. st. 1. i 2., čl. 215. st. 1., čl. 225. i čl. 300. st. 2. ZOO zaključio da tužba s predmetnim tužbenim zahtjevom podnesena 24. kolovoza 2022. dakle prije 14. lipnja 2023. nije u zastari kada je tuženiku naložio isplatu kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

10. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke.

11. Navedeno se primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odnosi i na odluku o naknadi parničnog troška iz stavka II i III izreke prvostupanjske presude jer je ta odluka odraz pravilne primjene čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP a što tuženik u sadržaju svoje žalbe određeno i ne osporava. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud pri odlučivanju o naknadi parničnog troška pravilno primijenio mjerodavne odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP i tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023, dalje: Tarifa). Ne radi se retroaktivnoj primjeni prava kao što se u žalbi neosnovano tvrdi jer odredba tbr. 52. st. 2. Tarife jasno propisuje da sud primjenjuje onu Tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je povodom žalbe tuženika protiv odluke iz stavka II i III izreke presude suda prvog stupnja riješeno kao u stavku I izreke, primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP.

12. O zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 3. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Gabriela Topić Kordej, v.r.