Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-805/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. I., OIB:…, iz O., , zastupanog po punomoćnicama-odvjetnicama u ZOU A. V. i I. V. u R., protiv tuženika A. bank d.d., OIB: …, Z., zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-2119/2019-30 od 6. srpnja 2023., u sjednici održanoj 3. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-2119/2019-30 od 6. srpnja 2023. i predmet vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave, s tim što će se o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

»I. Nalaže se tuženiku da tužitelju B. I. (OIB: …) isplati:

- iznos od 99.336,54 kn / 13.184,23 EUR ( slovima: devedeset i devet tisuća tristo trideset i šest kuna i pedeset i četiri lipe / trinaest tisuća sto osamdeset i četiri eura i dvadeset i tri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 427,87 kn/ 56,79 EUR od 03.04.2007 do isplate,

na iznos od 418,85 kn/ 55,59 EUR od 05.05.2007 do isplate,

na iznos od 416,30 kn/ 55,25 EUR od 02.06.2007 do isplate,

na iznos od 414,60 kn/ 55,03 EUR od 04.07.2007 do isplate,

na iznos od 414,03 kn/ 54,95 EUR od 02.08.2007 do isplate,

na iznos od 414,09 kn / 54,96 EUR od 05.09.2007 do isplate,

na iznos od 635,58 kn/ 84,36 EUR od 02.10.2007 do isplate,

na iznos od 634,46 kn/ 84,21 EUR od 07.11.2007 do isplate,

na iznos od 636,13 kn/ 84,43 EUR od 04.12.2007 do isplate,

na iznos od 637,55 kn / 84,62 EUR od 03.01.2008 do isplate,

na iznos od 642,04 kn/ 85,21 EUR od 06.02.2008 do isplate,

na iznos od 657,19 kn/ 87,22 EUR od 04.03.2008 do isplate,

na iznos od 1.237,92 kn/ 164,30 EUR od 03.04.2008 do isplate,

na iznos od 1.208,41 kn/ 160,38 EUR od 01.05.2008 do isplate,

na iznos od 1.194,70 kn/ 158,56 EUR od 01.06.2008 do isplate,

na iznos od 1.208,74 kn/ 160,43 EUR od 02.07.2008 do isplate,

na iznos od 1.181,47 kn/ 156,81 EUR od 02.08.2008 do isplate,

na iznos od 1.187,57 kn/ 157,62 EUR od 03.09.2008 do isplate,

na iznos od 1.206,92 kn/ 160,19 EUR od 07.10.2008 do isplate,

na iznos od 1.300,66 kn/ 172,63 EUR od 04.11.2008 do isplate,

na iznos od 1.238,39 kn/ 164,36 EUR od 04.12.2008 do isplate,

na iznos od 1.423,87 kn/ 188,98 EUR od 08.01.2009 do isplate,

na iznos od 1.447,40 kn/ 192,10 EUR od 04.02.2009 do isplate,

na iznos od 1.453,95 kn/ 192,97 EUR od 04.03.2009 do isplate,

na iznos od 1.436,26 kn/ 190,62 EUR od 03.04.2009 do isplate,

na iznos od 1.424,24 kn/ 189,03 EUR od 06.05.2009 do isplate,

na iznos od 1.401,47 kn/ 186,01 EUR od 02.06.2009 do isplate,

na iznos od 1.379,51 kn / 183,09 EUR od 03.07.2009 do isplate,

na iznos od 1.384,80 kn/ 183,79 EUR od 04.08.2009 do isplate,

na iznos od 1.394,43 kn/ 185,07 EUR od 04.09.2009 do isplate,

na iznos od 1.384,16 kn/ 183,71 EUR od 02.10.2009 do isplate,

na iznos od 1.375,35 kn/ 182,54 EUR od 03.11.2009 do isplate,

na iznos od 1.388,22 kn/ 184,25 EUR od 05.12.2009 do isplate,

na iznos od 1.408,18 kn/ 186,90 EUR od 05.01.2010 do isplate,

na iznos od 1.424,77 kn/ 189,10 EUR od 02.02.2010 do isplate,

na iznos od 1.417,33 kn/ 188,11 EUR od 02.03.2010 do isplate,

na iznos od 1.449,93 kn/ 192,44 EUR od 02.04.2010 do isplate,

na iznos od 1.436,27 kn/ 190,63 EUR od 01.05.2010 do isplate,

na iznos od 1.444,55 kn/ 191,72 EUR od 01.06.2010 do isplate,

na iznos od 1.529,84 kn/ 203,04 EUR od 06.07.2010 do isplate,

na iznos od 1.478,20 kn/ 196,19 EUR od 11.08.2010 do isplate,

na iznos od 1.541,12 kn/ 204,54 EUR od 21.09.2010 do isplate,

na iznos od 1.528,38 kn/ 202,85 EUR od 05.10.2010 do isplate,

na iznos od 1.499,95 kn / 199,08 EUR od 06.11.2010 do isplate,

na iznos od 1.594,00 kn/ 211,56 EUR od 14.12.2010 do isplate,

na iznos od 1.489,10 kn/ 197,64 EUR od 05.01.2011 do isplate,

na iznos od 1.428,53 kn/ 189,60 EUR od 08.03.2011 do isplate,

na iznos od 1.425,56 kn / 189,20 EUR od 08.03.2011 do isplate,

na iznos od 1.396,60 kn/ 185,36 EUR od 13.04.2011 do isplate,

na iznos od 1.431,44 kn/ 189,98 EUR od 05.05.2011 do isplate,

na iznos od 1.509,84 kn/ 200,39 EUR od 03.06.2011 do isplate,

na iznos od 1.513,28 kn/ 200,85 EUR od 08.07.2011 do isplate,

na iznos od 1.670,16 kn/ 221,67 EUR od 16.08.2011 do isplate,

na iznos od 1.530,70 kn/ 203,16 EUR od 17.09.2011 do isplate,

na iznos od 1.513,43 kn/ 200,87 EUR od 01.10.2011 do isplate,

na iznos od 1.161,64 kn/ 154,18 EUR od 01.11.2011 do isplate,

na iznos od 1.155,90 kn/ 153,41 EUR od 01.12.2011 do isplate,

na iznos od 1.170,63 kn/ 155,37 EUR od 01.01.2012 do isplate,

na iznos od 1.183,94 kn/ 157,14 EUR od 03.02.2012 do isplate,

na iznos od 1.180,00 kn/ 156,61 EUR od 03.03.2012 do isplate

na iznos od 1.165,17 kn/ 154,64 EUR od 06.04.2012 do isplate,

na iznos od 1.165,95 kn / 154,75 EUR od 08.05.2012 do isplate,

na iznos od 1.166,01 kn/ 154,76 EUR od 30.06.2012 do isplate,

na iznos od 1.163,00 kn/ 154,36 EUR od 01.07.2012 do isplate,

na iznos od 1.161,94 kn/ 154,22 EUR od 01.08.2012 do isplate,

na iznos od 1.152,74 kn/ 152,99 EUR od 01.09.2012 do isplate,

na iznos od 1.136,62 kn/ 150,86 EUR od 01.10.2012 do isplate,

na iznos od 1.147,35 kn/ 152,28 EUR od 01.11.2012 do isplate,

na iznos od 1.147,55 kn / 152,31 EUR od 04.12.2012 do isplate,

na iznos od 1.142,64 kn/ 151,65 EUR od 01.01.2013 do isplate,

na iznos od 1.113,30 kn/ 147,76 EUR od 01.02.2013 do isplate,

na iznos od 1.132,05 kn/ 150,25 EUR od 01.03.2013 do isplate,

na iznos od 1.130,59 kn/ 150,06 EUR od 01.04.2013 do isplate,

na iznos od 1.118,59 kn/ 148,46 EUR od 01.05.2013 do isplate,

na iznos od 1.088,61 kn/ 144,48 EUR od 01.06.2013 do isplate,

na iznos od 1.084,55 kn/ 143,94 EUR od 01.07.2013 do isplate,

na iznos od 1.089,89 kn/ 144,65 EUR od 02.08.2013 do isplate,

na iznos od 1.094,59 kn/ 145,28 EUR od 01.09.2013 do isplate,

na iznos od 1.105,39 kn/ 146,71 EUR od 01.10.2013 do isplate,

na iznos od 1.094,55 kn/ 145,27 EUR od 01.11.2013 do isplate,

na iznos od 1.094,81 kn/ 145,31 EUR od 04.12.2013 do isplate,

na iznos od 1.084,97 kn/ 144,00 EUR od 09.01.2014 do isplate,

na iznos od 91,29 kn / 12,12 EUR od 01.02.2014 do isplate,

na iznos od 91,33 kn/ 12,12 EUR od 04.03.2014 do isplate,

na iznos od 90,77 kn/ 12,05 EUR od 01.04.2014 do isplate,

na iznos od 89,58 kn/ 11,89 EUR od 01.05.2014 do isplate,

na iznos od 88,85 kn/ 11,79 EUR od 03.06.2014 do isplate,

na iznos od 88,36 kn/ 11,73 EUR od 02.07.2014 do isplate,

na iznos od 88,79 kn/ 11,78 EUR od 01.08.2014 do isplate,

na iznos od 88,53 kn/ 11,75 EUR od 06.09.2014 do isplate,

na iznos od 88,30 kn/ 11,72 EUR od 01.10.2014 do isplate,

na iznos od 88,19 kn/ 11,70 EUR od 08.11.2014 do isplate,

na iznos od 88,28 kn/ 11,72 EUR od 02.12.2014 do isplate,

na iznos od 87,55 kn/ 11,62 EUR od 01.01.2015 do isplate,

na iznos od 87,10 kn/ 11,56 EUR od 05.02.2015 do isplate,

na iznos od 86,58 kn/ 11,49 EUR od 01.03.2015 do isplate,

na iznos od 86,07 kn/ 11,42 EUR od 01.04.2015 do isplate,

na iznos od 85,56 kn/ 11,36 EUR od 01.05.2015 do isplate,

na iznos od 85,05 kn/ 11,29 EUR od 01.06.2015 do isplate,

na iznos od 84,54 kn/ 11,22 EUR od 01.07.2015 do isplate,

na iznos od 84,03 kn/ 11,15 EUR od 01.08.2015 do isplate,

na iznos od 83,52 kn/ 11,09 EUR od 01.09.2015 do isplate,

na iznos od 83,01 kn/ 11,02 EUR od 01.10.2015 do isplate,

-iznos od 66.850,98 kn / 8.872,68 EUR (slovima: šezdeset i šest tisuća osamsto pedeset kuna i devedeset i osam lipa /osam tisuća osamsto sedamdeset i dva eura i šezdeset i osam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 36,11 kn/ 4,79 EUR od 06.07.2010 do isplate,

na iznos od 77,40 kn/ 10,27 EUR od 21.09.2010 do isplate,

na iznos od 60,36 kn/ 08,01 EUR od 05.10.2010 do isplate,

na iznos od 10,59 kn/ 01,41 EUR od 06.11.2010 do isplate,

na iznos od 216,02 kn/ 28,67 EUR od 14.12.2010 do isplate,

na iznos od 462,23 kn / 61,35 EUR od 05.01.2011 do isplate,

na iznos od 322,13 kn/ 42,75 EUR od 08.03.2011 do isplate,

na iznos od 325,65 kn/ 43,22 EUR od 08.03.2011 do isplate,

na iznos od 263,74 kn/ 35,00 EUR od 13.04.2011 do isplate,

na iznos od 362,79 kn / 48,15 EUR od 05.05.2011 do isplate,

na iznos od 573,08 kn/ 76,06 EUR od 03.06.2011 do isplate,

na iznos od 594,29 kn/ 78,88 EUR od 08.07.2011 do isplate,

na iznos od 1.008,23 kn/ 133,82 EUR od 16.08.2011 do isplate,

na iznos od 664,63 kn/ 88,21 EUR od 17.09.2011 do isplate,

na iznos od 633,18 kn/ 84,04 EUR od 01.10.2011 do isplate,

na iznos od 830,58 kn/ 110,24 EUR od 01.11.2011 do isplate,

na iznos od 823,43 kn/ 109,29 EUR od 01.12.2011 do isplate,

na iznos od 893,61 kn/ 118,60 EUR od 01.01.2012 do isplate,

na iznos od 959,18 kn/ 127,31 EUR od 03.02.2012 do isplate,

na iznos od 959,17 kn/ 127,30 EUR od 03.03.2012 do isplate,

na iznos od 917,82 kn/ 121,82 EUR od 06.04.2012 do isplate,

na iznos od 936,36 kn/ 124,28 EUR od 08.05.2012 do isplate,

na iznos od 952,58 kn/ 126,43 EUR od 30.06.2012 do isplate,

na iznos od 956,72 kn/ 126,98 EUR od 01.07.2012 do isplate,

na iznos od 969,02 kn/ 128,61 EUR od 01.08.2012 do isplate,

na iznos od 949,32 kn/ 126,00 EUR od 01.09.2012 do isplate,

na iznos od 902,92 kn /119,84 EUR od 01.10.2012 do isplate,

na iznos od 961,52 kn / 127,62 EUR od 01.11.2012 do isplate,

na iznos od 979,26 kn/ 129,97 EUR od 04.12.2012 do isplate,

na iznos od 976,85 kn/ 129,65 EUR od 01.01.2013 do isplate,

na iznos od 877,55 kn/ 116,47 EUR od 01.02.2013 do isplate,

na iznos od 969,68 kn/ 128,70 EUR od 01.03.2013 do isplate,

na iznos od 981,63 kn/ 130,28 EUR od 01.04.2013 do isplate,

na iznos od 951,31 kn/ 126,26 EUR od 01.05.2013 do isplate,

na iznos od 847,69 kn/ 112,51 EUR od 01.06.2013 do isplate,

na iznos od 849,12 kn/ 112,70 EUR od 01.07.2013 do isplate,

na iznos od 888,76 kn/ 117,96 EUR od 02.08.2013 do isplate,

na iznos od 926,79 kn/ 123,01 EUR od 01.09.2013 do isplate,

na iznos od 990,37 kn/ 131,44 EUR od 01.10.2013 do isplate,

na iznos od 964,14 kn/ 127,96 EUR od 01.11.2013 do isplate,

na iznos od 984,69 kn/ 130,69 EUR od 04.12.2013 do isplate,

na iznos od 963,34 kn/ 127,86 EUR od 09.01.2014 do isplate,

na iznos od 1.644,17 kn/ 218,22 EUR od 01.02.2014 do isplate,

na iznos od 1.675,15 kn / 222,33 EUR od 04.03.2014 do isplate, na iznos od 1.672,76 kn/ 222,01 EUR od 01.04.2014 do isplate,

na iznos od 1.628,32 kn/ 216,12 EUR od 01.05.2014 do isplate,

na iznos od 1.614,50 kn/ 214,28 EUR od 03.06.2014 do isplate,

na iznos od 1.615,51 kn / 214,42 EUR od 02.07.2014 do isplate, na iznos od 1.673,38 kn/ 222,10 EUR od 01.08.2014 do isplate,

na iznos od 1.689,59 kn/ 224,25 EUR od 06.09.2014 do isplate,

na iznos od 1.708,81 kn/ 226,80 EUR od 01.10.2014 do isplate,

na iznos od 1.731,94 kn/ 229,87 EUR od 08.11.2014 do isplate,

na iznos od 1.772,64 kn/ 235,27 EUR od 02.12.2014 do isplate,

na iznos od 1.758,36 kn/ 233,37 EUR od 01.01.2015 do isplate,

na iznos od 1.763,17 kn/ 234,01 EUR od 05.02.2015 do isplate,

na iznos od 1.763,83 kn/ 234,10 EUR od 01.03.2015 do isplate,

na iznos od 1.764,48 kn/ 234,19 EUR od 01.04.2015 do isplate,

na iznos od 1.765,13 kn/ 234,27 EUR od 01.05.2015 do isplate,

na iznos od 1.765,78 kn/ 234,36 EUR od 01.06.2015 do isplate,

na iznos od 1.766,43 kn/ 234,45 EUR od 01.07.2015 do isplate,

na iznos od 1.767,08 kn/ 234,53 EUR od 01.08.2015 do isplate,

na iznos od 1.767,73 kn / 234,62 EUR od 01.09.2015 do isplate, na iznos od 1.768,38 kn/ 234,70 EUR od 01.10.2015 do isplate,

po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.srpnja 2011.g. do 31.srpnja 2015.g., od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, te od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II-Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju B. I. (OIB: …) isplati iznos od 40.268,78 kn / 5.344,59 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, u roku od 15 dana."

III-Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 3.343,79 € / 25.193,78 kn (slovima: tri tisuće tristo četrdeset i tri eura i sedamdeset i devet centi / dvadeset i pet tisuća sto devedeset i tri kune i sedamdeset i osam lipa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi od 7% godišnje odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV-Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška.«

2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

„Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva na način kako je isti postavljen podneskom tužitelja od 04. siječnja 2023.“

3. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. II i IV izreke, žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se udovolji postavljenom tužbenom zahtjevu uz naknadu prouzročenog parničnog troška, zajedno s troškom sastava žalbe koji popisuje, podredno da se ista presuda vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je sud prvog stupnja pri donošenju presude u pobijanom dijelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer nema razloga o odlučnim činjenicama, a nije proveden niti zakonit i pravilan dokazni postupak primjenom pravila o teretu dokazivanja, te je izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza utvrđenog činjeničnog stanja čime je postupljeno suprotno odredbi čl. 8. navedenog Zakona. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju odredio je metodologiju izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se ubuduće plaćati kredit. Sud prvog stupnja je propustio navesti i utvrditi da je banka zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom što je pogrešno utvrđena glavnica, a što je konačno potvrđeno i vještačenjem provedenim u predmetnom postupku. Da nije bilo nepoštenih odredaba i uplata temeljem takvih odredaba tužitelju bi se smanjivala otplata glavnice, a ne bi bila veća za 40.268,78 kn, kako je to pogrešno tuženik utvrdio Aneksom osnovnog ugovora kojim je provedena konverzija. Pobija i odluku o troškovima postupka te smatra kako je način prebijanja i utvrđivanja uspjeha i omjera uspjeha pogrešan, posebno jer je tužitelj u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva. Trošak vještačenja te sudskih pristojbi je tužitelju trebalo priznati u cijelosti neovisno o utvrđenom uspjehu u sporu.

4. Žalbu protiv citirane presude u dijelu pod toč. I i III izreke je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te ga obveže na plaćanje troškova postupka, zajedno s troškom sastava žalbe koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ističe i kako je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju naložio tuženiku izmijeniti određene ugovorne odredbe, te su na temelju izračuna konverzije u skladu s odredbama navedenog Zakona tuženik i tužitelj sklopili Aneks Ugovora o kreditu, a onaj potrošač, pa tako i tužitelj, koji nije smatrao da bi tako uređenom konverzijom bio obeštećen, nije bio obvezan sklopiti Aneks. Sklapanjem Aneksa tužitelju je utvrđena preplata koja proizlazi iz obračuna svih uplata koje je potrošač izvršio na temelju Ugovora o kreditu, uključujući i sva plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povišenja kamatne stope. Prvostupanjski sud je ignorirao valjanu i zakonitu mogućnost da su ugovorne strane zamijenile sporne odredbe valjanima, te su suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika te promjena zbog CHF valute obveze, a sve temeljem odredbe čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tako je tužitelj u cijelosti obeštećen obračunavanjem izvršenih uplata, priznavanjem preplate te umanjenjem glavnice neotplaćenog dijela kredita. Posebno ukazuje na odluku Suda Europske unije u predmetu C-567/20, u kojem postupku je utvrdio da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor, iz čega je zaključiti da su odredbe Aneksa izuzete od ocjene nepoštenosti kada su odraz zakonskih ili regulatornih odredbi. Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima retroaktivnu primjenu te da je ista dopuštena, budući da je legitimni cilj takve intervencije u postojeće ugovorne odnose suglasan s Ustavom RH i nije u neskladu sa zaštitom pravne sigurnosti. Nadalje, ističe kako je pravo tuženika dokazivati u pojedinačnim parnicama da se konkretne činjenice parničnog postupka razlikuju od onih utvrđenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa, te je tuženik na te okolnosti predlagao saslušanje djelatnika koji su sudjelovali u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te je svjedok S. S. iskazao kako je korisnicima kredita objašnjen program valutne klauzule i kamatne stope. Sud prvog stupnja nije cijenio okolnost da je sudužnica u Ugovoru o kreditu po struci ekonomist koja je u vrijeme sklapanja Ugovora bila zaposlenica banke pa je se ne može smatrati prosječnim potrošačem. Ističe tako je osporavao nalaz i mišljenje vještaka, jer isti nije izrađen u skladu s pravilima struke. Tuženik je s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa zakonskim ograničenjima, a imajući u vidu da je tužitelj samostalno izabrao baš kredit s promjenjivom kamatnom stopom, pa je u potpunosti nejasno na temelju kojih činjenica u postupku je sud temeljio utvrđenje da bi takvo ugovaranje bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. Neživotno je i nelogično, a i neprovedivo u praksi da tuženik pregovara s tužiteljem svaku pojedinačnu promjenu kamatne stope za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Navodi da je predlagao da se izračun izvrši primjenom kamatnih stopa na kredite bez valutne klauzule Hrvatske narodne banke. Smatra da je pogrešno sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev u kojem je uzeo u obzir samo pozitivne razlike anuiteta, jer tako utvrđeni konačni iznos ne predstavlja stvarne razlike anuiteta niti je obuhvaćen cijeli period otplate kredita. Također, tužitelj nije zahtjev za isplatom umanjio za priznatu preplatu iz postupka konverzije u iznosu od 43.614,06 kn pa je sud prvog stupnja prihvaćajući takav tužbeni zahtjev priznao tužitelju opravo na dvostruko obeštećenje iz iste osnove. Pogrešan je i tijek dosuđenih zateznih kamata, kao i kada je odbijen kao neosnovan prigovor zastare potraživanja tužitelja.

5. Na žalbe nije odgovoreno.

6. Žalbe su osnovane.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnove ništetnosti Ugovora o kreditu broj 336-74/2006 koji je, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, dana 10. listopada 2006. u dijelu kojim je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope, kao i u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, isplati novčani iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početno utvrđenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa i bez primjene valutne klauzule u razdoblju od travnja 2007. do zaključno listopada 2015.

8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetne. Smatra da dodatkom ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te da zamijenjene ugovorne odredbe definiraju ugovoreni odnos za ubuduće.

9. Tužitelj je predmetnu tužbu podnio 10. lipnja 2019., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, koji rok se računa od pravomoćnosti presuda donesenih po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, s tim da valja ukazati na pravno shvaćanje sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. prema kojem kada je tužba preinačena povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), a moguća je i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), što je u konkretnome slučaj, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, a koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, utvrđeno je da na ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne. Ta presuda donesena je na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženik u ovom postupku povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP), kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP/07), te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženiku da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

12. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

13. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Suda Europske unije. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

14. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

16. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

17. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženice u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan. 18. Isto tako, kondemnatorni dio pobijane presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu i da u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužiteljica anuitetno preplatila tuženici na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, odnosno ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

19. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužiteljice i uspostavljena ravnoteža između stranaka.

20. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer, iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

21. Inače, sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

22. Treba ukazati i na recentnu odluku Suda Europske unije u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.

23. Dakle, iako tuženik u žalbi tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/07 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužitelja utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/07 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženik neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO. 24. Međutim, tuženik tijekom postupka, a ponavlja i u žalbi, ukazuje i da je sud prvog stupnja propustio ukalkulirati iznos preplate prema čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu u iznosu od 43.614,06 kn, pa kako o toj odlučnoj činjenici, odnosno je li u konkretnom slučaju u obračunati iznos po vještaku te dosuđeni iznos pobijanom presudom uračunat iznos preplate po konverziji ili ne i zbog čega, nema razloga, to je pred sudom prvog stupnja na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženica i na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istoga Zakona, budući da se presuda zbog toga ne može ispitati.

25. U odnosu na navode žalbe kako sud prvog stupnja svojom odlukom nije obuhvatio razdoblja otplate kredita kada je tečaj CHF padao, valja ukazati na stajalište proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog na sjednici od 18. prosinca 2023. prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, kao što je u konkretnome slučaj, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kune u odnosu na CHF bio manji od kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita.

26. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP, ukinuti pobijanu presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

27. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu u postupanju te će dovesti u korelaciju izračun preplate anuiteta s efektima konverzije, odnosno dati zadatak vještaku financijsko-knjigovodstvene struke da uključi iznos preplate po osnovi konverzije u izračun izvršen u njegovom nalazu i mišljenju, a nakon čega će o tužbenom zahtjevu tužitelja donijeti novu odluku, kao i odlučiti o troškovima cijelog postupka.

28. Odluka o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

29. Rješenje suda prvog stupnja, koje se žalbom ne pobija, ostaje neizmijenjeno.

Zadar, 3. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Igor Delin, v. r.