REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-861/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Jelaska d.o.o., Split, Ruđera Boškovića 13, OIB 91414187009, kojeg zastupaju punomoćnici Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina iz Rijeke, protiv tuženice ĐK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Ivo Juričko i Jelena Maljković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Juričko & partneri d.o.o. iz Splita, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1113/2022-2 od 13. travnja 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 1224/2020-48 od 19. srpnja 2022., u sjednici održanoj 3. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se točka I. i III. presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1113/2022-2 od 13. travnja 2023. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1224/2020-48 od 19. srpnja 2022. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

III. Zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženica isplati iznos od 870.718,75 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2020. do isplate i da mu naknadi parnični trošak, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 143.875,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2022. do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 16.208.77 eura/122.125,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2022. do isplate, pod točkom II. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka tako da je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška postupka u iznosu od 2.886,72 eura/21.750,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2022. do isplate, a pod točkom III. izreke je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 2.108,63 eura/15.887,50 kuna.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3751/2023-2 od 20. prosinca 2023., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1113/2022-2 od 13. travnja 2023. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

"Da li je ugovor o zakupu raskinut i prestao zakupodavčevim izričitim pismenim prihvaćanjem zakupčeve pismene izjave da raskida ugovor?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tuženica je osporila navode tužitelja iz revizije te je predložila odbiti reviziju i naknaditi tuženici trošak odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa na ime raskinutog ugovora o zakupu poslovnog prostora.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su 23. siječnja 2020. tužitelj kao zakupnik i tuženica kao zakupodavac sklopili ugovor o zakupu poslovnog prostora na određeno vrijeme od 1. ožujka 2020. do 28. veljače 2025.,

- da je tužitelj 10. ožujka 2020. uplatio tuženici prvu ratu godišnje zakupnine u iznosu od 949.875,00 kuna,

- da je tužitelj kao zakupnik mogao obavljati djelatnost trgovine i ugostiteljstva,

- da je 19. ožujka 2020. Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske uslijed pandemije virusa SARS-CoV-2, donio Odluku o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja kojom je u čl. III. propisana obustava rada u djelatnosti trgovine (osim izričito nabrojanih izuzetaka) te obustava rada ugostiteljskih objekata svih kategorija, uz izuzetak pripreme i dostave hrane, usluge smještaja te rada pučkih i studentskih kuhinja na rok od trideset dana od dana donošenja iste,

- da su člankom 10.3. ugovora o zakupu stranke ugovorile da zakupnik može otkazati ugovor za sljedeću godinu zakupa do 1. studenog tekuće godine te predati predmetni poslovni prostor zakupodavcu do 15. studenog tekuće godine,

- da su člankom 10.4. ugovora stranke regulirale prijevremeni prestanak ugovora, tako da zakupnik nema pravo zahtijevati povrat uplaćene zakupnine u slučaju prijevremenog prestanka ugovora o zakupu, osim u slučaju da je prestanak ugovora posljedica više sile (požara, potresa, uništenja prostora i sl.) zbog čega ne može doći do nastavka obavljanja djelatnosti zakupnika te da isti u tom slučaju ima pravo na povrat razmjernog dijela zakupnine u odnosu na vrijeme provedeno u predmetnom poslovnom prostoru,

- da je tužitelj 23. ožujka 2020. uputio dopis tuženici u kojem je naveo da radi donošenja naprijed navedene Odluke Stožera civilne zaštite od 19. ožujka 2020. te radi izvanrednih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora, raskida ugovor sukladno odredbi čl. 369. ZOO te poziva tuženicu na povrat uplaćene godišnje zakupnine sukladno odredbi članka 10.4. Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 23. siječnja 2020.,

- da je tuženica dopisom od 26. ožujka 2020. izjavila kako potvrđuje raskid ugovora o zakupu poslovnog prostora od 23. siječnja 2020. te je ukazala na obvezu da joj tužitelj preda predmetni poslovni prostor, slobodan od osoba i stvari do 15. studenog 2020., a ujedno da je istaknula kako tužitelj nema pravo (pozivajući se na odredbu članka 10.4. ugovora) na povrat uplaćene zakupnine, jer nije ispunjen ugovoreni slučaj (nemogućnost nastavka obavljanja djelatnosti), jer zabrana rada zbog korona virusa to ne predstavlja, jer ista ima privremeni karakter te traje tek sedam dana,

- da je tužitelj dopisom od 26. ožujka 2020. odgovorio tuženici te joj predložio da zadrži iznos od 21.250,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti (s pripadajućim PDV-om), koji iznos predstavlja dvije mjesečne zakupnine, a da mu ostatak od 106.250,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti uplati na njegov žiro račun u roku od 3 dana, čemu tuženica nije udovoljila,

- da je tužitelj dopisom od 7. travnja 2020. obavijestio tuženicu da je kod javnog bilježnika kao polog predao snop ključeva predmetnog poslovnog prostora sa zahtjevom da ih isti preda tuženici kada pristupi u njegov ured.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev s obrazloženjem da tužitelj nema pravo na jednostrani raskid pozivom na odredbe čl. 369. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23,155/23 - dalje: ZOO) jer je tužitelj, ako je držao da zbog promijenjenih okolnosti ("korona kriza") ima pravo na raskid, ugovor nije mogao raskinuti jednostranom izjavom, s obzirom da se pozivom na odredbe o promijenjenim okolnostima ugovor može raskinuti isključivo konstitutivnom odlukom suda, a koji zahtjev tužitelj nije postavio u ovome postupku. Nadalje, iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi i da taj sud smatra neosnovanim tužiteljev navod da je tuženica prihvatila njegovu izjavu o raskidu ugovora. To stoga jer izjava tuženice od 26. ožujka 2020. nema značaj prihvaćanja jednostrane izjave o raskidu tužitelja, s obzirom na to da iz nje jasno proizlazi kako je tuženica primila na znanje činjenicu da je tužitelj u skladu s odredbom čl. 10.3. Ugovora otkazao ugovor za sljedeću godinu zakupa i ukazala na obvezu da poslovni prostor preda slobodan od osoba i stvari do 15. studenoga 2020. i pritom izjavila da ne postoji obveza povrata zakupnine, slijedom čega smatra da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je očito da se stranke nisu suglasile o bitnim sastojcima raskida. Sudovi smatraju neosnovanim i zahtjev tužitelja za isplatu po čl. 10.4. ugovora, jer tužitelj nije dokazao da je ispunjena navedena ugovorna odredba. Pri tome drugostupanjski sud navodi da su definirajući ugovorom višu silu kao slučaj požara, potresa, uništenje prostora i slično, stranke ugovorile slučajeve kada zbog oštećenja samog predmeta zakupa fizički isti nije moguće koristiti, što ovdje nije slučaj. Taj sud smatra da je izjava tužitelja dana nakon proteka samo četiri dana od dana kada je donesena Odluka Stožera s predviđenim trajanjem od 30 dana pa da se cijela novonastala situacija s pojavom novog virusa zbog kratkoće vremena koje je proteklo, nije mogla podvesti pod pojam više sile na način kako su ga stranke ugovorile. Vezano za pozivanje tužitelja na čl. 373. ZOO prema kojima tužitelj tvrdi da mu tuženica nakon donošenja Odluke Stožera "kao zakupodavac nije mogla omogućiti kao zakupniku nesmetano obavljanje djelatnosti", drugostupanjski sud navodi da je tuženica kao zakupodavac nesporno tužitelju kao zakupoprimcu predala u skladu s ugovorom predmetni prostor te da nije postojala nikakva njezina daljnja obveza prema tužitelju kojom bi mu ona u danim okolnostima bila obvezna "omogućiti nesmetano obavljanje djelatnosti" pa da bi time bilo onemogućeno ispunjenje ugovorne obveze s njezine strane. Nadalje, prema shvaćanju drugostupanjskog suda do nastupa izvanrednih okolnosti po navodima samog tužitelja došlo je nakon što je ispunio svoju obvezu plaćanja zakupa za tekuću godinu, a na strani tuženice zbog izvanrednih vanjskih događaja na koje se poziva tužitelj nije bilo onemogućeno izvršavanje njezine obveze (koju je nesporno i izvršila predavši u posjed tužitelju predmet zakupa), pa nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz navedene odredbe za isplatu dospjelog i plaćenog iznosa zakupnine u smislu odredbe čl. 373. ZOO.

11. Prema shvaćanju ovog suda, pogrešan je zaključak nižestupanjskih sudova da izjava tuženice od 26. ožujka 2020. nema značaj prihvaćanja jednostrane izjave o raskidu ugovora od strane tužitelja, jer iz citiranog dopisa proizlazi upravo suprotno tj. da tuženica potvrđuje raskid ugovora. Daljnji navodi tuženice iz tog dopisa da tužitelju ne pripada pravo na povrat zakupnine, jer da nije ostvaren ugovoreni slučaj predstavlja tek tuženičinu interpretaciju odredbe čl. 10.4. ugovora odnosno njezino tumačenje da u slučaju raskida tužitelj nema pravo na povrat zakupnine.

12. Prema tome, u ovom konkretnom slučaju ugovor o zakupu je raskinut i prestao je zakupodavčevim izričitim pismenim prihvaćanjem zakupčeve izjave da raskida ugovor što ujedno predstavlja i odgovor na postavljeno pitanje.

13. Odredbom čl. 368. st. 2. ZOO je propisano da ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala.

14. Međutim, u slučaju sporazumnog raskida ugovora, strane su ovlaštene urediti učinke raskida i drugačije nego što je propisano ovim člankom ZOO.

15. Tako su stranke odredbom čl. 10.4. ugovora o zakupu regulirale posljedice prijevremenog prestanka ugovora u što spada i raskid ugovora pa je tako ugovoreno da zakupnik nema pravo zahtijevati povrat uplaćene zakupnine u slučaju prijevremenog prestanka ugovora osim u slučaju posljedica više sile te se primjerice navode požar, potres, uništenje prostora i slično zbog čega ne može doći do nastavka obavljanja djelatnosti zakupnika.

16. Prema shvaćanju ovog suda, izbijanje epidemije bolesti Covid-19 (pandemija virusa SARS-CoV-2) koja se po prvi puta pojavila i nije se mogla predvidjeti, kao i Odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja (dalje u tekstu: Odluka Stožera), prema shvaćanju ovog suda predstavlja višu silu.

17. Naime, iako je Odluka Stožera donesena na razdoblje od 30 dana, u trenutku njezina donošenja nije se moglo znati koliko će dugo ograničenja trajati i hoće li i na koliko dugo ta odluka o ograničenju rada biti produžavana s obzirom na to da se radilo o novoj i nepoznatoj bolesti te stoga i o potpuno nepredvidivoj situaciji.

18. Slijedom navedenog, ispunile su se pretpostavke iz čl. 10.4. ugovora o zakupu te je tuženica dužna tužitelju vratiti plaćenu zakupninu umanjenu za 2 mjeseca prije izbijanja epidemije i donošenja odluke Stožera civilne zaštite.

19. Iako je među strankama nesporna visina plaćene zakupnine, tuženica nije izričito priznala visinu tužbenog zahtjeva (odnosno iznos zakupnine za 10 mjeseci), a utuženi iznos ne odgovara iznosu plaćene zakupnine za 10 mjeseci te budući da sudovi zbog pogrešne primjene materijalnog prava nisu utvrđivali visinu tužbenog zahtjeva, nema osnove za preinaku presude.

20. Zbog navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

21. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

22. Tuženici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 3. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil