REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3486/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRADA VARAŽDINA, Varaždin, Trg kralja Tomislava 1, OIB 13269011531, kojeg zastupa punomoćnica Željka Brlečić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Brlečić & partneri j.t.d., Varaždin, protiv 1. tuženika VARKOM d.o.o., Varaždin, Trg bana Jelačića 15, OIB 39048902955, kojeg zastupa punomoćnik Danijel Hanik, odvjetnik u Zagrebu i 2. tuženika T & H invest d.o.o., Varaždin, Svilarska ulica 2, OIB 86546896316, kojeg zastupaju punomoćnice Romina Štaba i Suzana Cesarec Nöthig, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Porobija & Špoljarić d.o.o., Varaždin, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja te prijedlogu 2. tuženika za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-567/2023-3 od 10. svibnja 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda i rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu, broj P-122/2022-87 od 16. prosinca 2022., na sjednici održanoj 3. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja, a odbacuje u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

II. Odbija se prijedlog 2. tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja, a odbacuje u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove revizijskog postupka.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-567/2023-3 od 10. svibnja 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda i rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu, broj P-122/2022-87 od 16. prosinca 2022., postavljajući pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

„1. Je li u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika?

2. Je li ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2.točke11. ZPP-a pred drugostupanjskim sudom kada u presudi o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave (u konkretnom slučaju nalaza i mišljenja vještačkog nalaza imenovanog vještaka) i same te isprave odnosno vještačkog nalaza?

3. Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP i povredu iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP, kada postupajući po ovlaštenju iz čl. 373.a ZPP, utvrdivši bitne činjenice različito od prvostupanjskog suda, preinači prvostupanjsku presudu, a da pritom nije ocijenio sve izvedene dokaze, niti je obrazložio zbog čega pojedine dokaze prihvaćene po prvostupanjskom sudu ne prihvaća?“.

4. Čini li sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a ako se tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti temelji na više razloga, a sud obrazloži svoju odluku samo u odnosu na jedan razlog dok ostale potpuno ignorira?

5. Može li sud primijeniti pravilo o teretu dokazivanja prije nego što je ocijenio dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a te je li na taj način počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 8. i čl. 221.a ZPP-a te bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. i t. 6. ZPP-a?

6. Da li odredba čl.5.st.1.t.15. Zakona o javnom nabavi koja glasi ''Ovaj Zakon ne primjenjuje se na nabavu s ciljem žurnog sprječavanja nastanka štete ili otklanjanja posljedica nastale štete uzrokovane djelovanjem više sile, ili zbog drugih opasnosti, ako vrijednost nabave nije veća od procijenjene vrijednosti koja podliježe obvezi objavljivanja u Službenom listu Europske zajednice sukladno Uredbi o objavama i evidenciji javne nabave, koja pak Uredba taj cenzus propisuje iznosom od 412.000,00 € '' pretpostavlja da se vrijednosni cenzus primjenjuje kao kumulativni uvjet izuzeća od javne nabave samo u slučaju nabave zbog „drugih opasnosti“ ili i kada se radi o „žurnom sprječavanju nastanka štete“ ili „otklanjanju posljedica nastale štete uzrokovane djelovanjem više sile“?“

1.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, tužitelj se u odnosu na prvo do treće postavljena pitanja poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-405/2020 od 25. veljače 2020., Revd-1718/2020 od 23. rujna 2020. i Revd-493/2021 od 4. svibnja 2021., dok se u odnosu na četvrto postavljeno pitanje poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1830/2020 od 6. listopada 2020 i Rev-233/2000 od 13. travnja 2000. Nadalje, u odnosu na peto postavljeno pitanje predlagatelj se poziva na pravno shvaćanje iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 1244/05-3 od 24. kolovoza 2005. Pž-6072/03-3 od 11. srpnja 2006., Pž-1142/05-3 od 21. studenoga 2007., Pž-2111/05-3 od 22. travnja 2008., Pž-7737/2014-2 od 27. listopada 2016. i Pž-4538/2016-2 od 10. travnja 2017., smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženim u tim odlukama. Zaključno, u odnosu na šesto postavljeno pitanje tužitelj navodi odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-313/2017-3 od 24. travnja 2018. i Revt-314/2017-3 od 24. travnja 2018. donesene u istom predmetu, izražavajući međutim neslaganje s pravnim shvaćanjima izraženim u tim odlukama.

1.3. Tužitelj je naveo da mu je zbog teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: Konvencija) – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine“ br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav).

2. U odgovoru na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije 2. tuženik predlaže isti odbaciti, a podredno odbiti.

3.1. Nadalje, i 2. tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske postavljajući pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

„1. Treba li Sud u primjeni odredbe članka 10.c Zakona o postupku primopredaji vlasti (NN 94/04, 17/07) prilikom procjene ispunjenja pretpostavki za izuzeće od iste zakonske odredbe, postojanje okolnosti vezanih uz „prouzročenje znatne materijalne štete“ tumačiti u vidu opasnosti od nastanka takve štete na dan sklapanja pravnog posla ili temeljem naknadne procjene okolnosti nakon sklapanja pravnog posla u vidu toga da vidljiva šteta, iako je opasnost za istu nesporno postojala, možda nije nastupila do okončanja lokalnih izbora?

2. Može li (drugostupanjski) sud arbitrarno i bez odgovarajućeg obrazloženja i konkretiziranja priznatih stavki troškova postupka (pravomoćno) odmjeriti trošak cijelog postupka/vrijednost poduzetih radnji poduzimanih u periodu trajanja postupka (2012.-2022.), po konačno utvrđenom tužbenom zahtjevu/zadnje utvrđenoj vrijednosti predmeta spora u postupku, neovisno o nespornoj činjenici da se vrijednost predmeta spora tijekom postupka nekoliko puta mijenjala i bila utvrđivana rješenjima suda u tom postupku, čime je stranka postupka, zastupana po odvjetniku, takvom nepravilnom primjenom materijalnog prava znatno oštećena? Je li takvo postupanje pravično?“

3.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, 2. tuženik se u odnosu na prvo postavljeno pitanje poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-313/2017-3 od 24. travnja 2018. donesenu u istom predmetu, dok se u odnosu na drugo postavljeno pitanje poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1426/10-2 od 2. veljače 2011., Rev-x-505/2011-3 od 18. svibnja 2011., Rev-x-666/2012-2 od 26. rujna 2012., Rev- 2603/11-2 od 19. studenoga 2013., Rev-x-1064/2013-2 od 11. ožujka 2014. te odluke Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1350/05-2 od 13. srpnja 2005., Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-65/99-2 od 4. veljače 1999. te Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3451/1996 od 25. veljače 1997. smatrajući da pobijana odluka odstupa od pravnih shvaćanja izraženim u tim odlukama.

3.3. Nadalje, 2. tuženik je naveo da mu je zbog teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – pravo na pristup sudu i pravično suđenje (čl. 29. Ustava).

4. U odgovoru na prijedlog 2. tuženika za dopuštenje revizije tužitelj predlaže isti odbaciti.

5.1. U tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije prema ocjeni ovog suda nisu označena važna pitanja u smislu odredbe čl. 385. a st. 1. ZPP („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP).

5.2. Naime, prvo do peto postavljenim pitanjima tužitelj zapravo predlaže da se ispita jesu li u konkretnom slučaju počinjene određene bitne povrede odredaba parničnog postupka te da li je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to ponavljajući žalbene navode, a što je suprotno pravnoj prirodi revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP (a time i suprotno pravnoj prirodi prijedloga za dopuštenje revizije). Budući da se prvo do peto postavljena pitanja suštinski odnose na to jesu li nižestupanjski sudovi propustili ocijeniti neke dokaze, utvrditi i obrazložiti neke činjenice odnosno neki žalbeni prigovor, koje tužitelj smatra odlučnima, a sud ne, ali i na način koji tužitelj smatra pravilnim, što je pitanje postojanja ili nepostojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka u ovom konkretnom slučaju, u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda ili drugog drugostupanjskog suda (kao što je upravo u ovom predmetu slučaj) ne radi se važnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. U odnosu na šesto postavljeno pitanje tužitelju se ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto u odluci ovog suda Revt 313/2017-3 od 24. travnja 2018., a osim subjektivnog neslaganja s navedenom odlukom, tužitelj nije naveo niti dopuštene razloge zbog bi bilo potrebno preispitati izraženo pravno shvaćanje (primjerice zbog promjena u pravnom sustavu uvjetovanih novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, ili zbog pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda i sl.).

5.3. Nadalje, tužitelj je naveo da mu je zbog teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Međutim, tužitelju se ukazuje na pravno shvaćanje iz niza odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-

III/4197/2023 od 9. srpnja 2024., U-III/4493/2021 od 16. travnja 2024., U-III-462/2010 od 10. rujna 2013. i dr. u kojima se napominje da Ustav priznaje jedinicama lokalne samouprave da u okvirima određenim Ustavom i zakonom samostalno obavljaju, u interesu lokalnog pučanstva, bitni dio javnih poslova (tzv. samoupravni djelokrug poslova općina i gradova), te da je ta ustavnopravno relevantna činjenica polazišna točka za tumačenje njihove sposobnosti da budu nositelji ustavnih prava. Naime, jedinice lokalne samouprave su, kao nositelji javne vlasti na lokalnoj razini, zbog svojih ustavnih funkcija i djelatnosti u prvom redu obveznici zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, a ne nositelji tih prava i sloboda. Drugim riječima, položaj obveznika zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom priječi jedinice lokalne samouprave da traže zaštitu ustavnih prava. Takvo stajalište zastupa i Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP). Pitanje mogu li teritorijalne jedinice (regionalne, lokalne i mjesne) samouprave biti kvalificirane kao »žrtve« u smislu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te jesu li stoga ovlaštene podnijeti zahtjev ESLJP-u u cilju zaštite konvencijskih prava, razrađeno je u velikoj mjeri stabilnom i jednoobraznom praksom tog suda. Načelno je stajalište ESLJP-a da jedinice i tijela teritorijalne samouprave nisu ovlašteni podnositi zahtjeve budući da, neovisno o stupnju vlastite autonomije, sudjeluju u obnašanju javne vlasti. S druge strane, jedinici lokalne samouprave (gradu, općini) osigurano je, pod propisanim pretpostavkama, pravo na ustavnu tužbu kad je riječ o zadiranju državne vlasti u njihov samoupravni djelokrug poslova. Time se ostvaruju i načela propisana člankom 11. Europske povelje o lokalnoj samoupravi od 15. listopada 1985. koja je Odlukom o proglašenju Zakona o potvrđivanju Europske povelje o lokalnoj samoupravi (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 14/1997.) postala dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, jedinice lokalne samouprave pod određenim su pretpostavkama ipak ovlaštene podnijeti ustavnu tužbu, ali samo ako se njome traži zaštita protiv neustavnih zahvata u njihovo ustavno pravo na lokalnu samoupravu (tzv. komunalna ustavna tužba). Samo se u tom slučaju, dakle, jedinicama lokalne samouprave priznaje svojstvo nositelja ustavnih prava, a ne obveznika njihove zaštite. Slijedom navedenog, ovaj sud utvrđuje da tužitelj u okolnostima konkretnog slučaja ne može biti nositelj ustavnih prava niti se može u prijedlogu za dopuštenje revizije pozivati na njihove povrede.

6.1. U prijedlogu 2. tuženika za dopuštenje revizije također nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385. a st. 1. ZPP. Naime 2. tuženik prvo postavljenim pravnim pitanjem problematizira primjenu čl. 10. c. st. 1. Zakona o postupku primopredaje vlasti („Narodne novine“ broj 94/04 i 17/07) kojim je propisano da da od dana raspisivanja redovitih izbora, gradonačelnik kojem prestaje mandat ne smije zaključivati ugovore značajnije vrijednosti, odnosno ugovore čija je pojedinačna vrijednost veća od 0,5% proračuna jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno najviše do 1.000.000,00 (jedan milijun) kuna, s time da ukupna vrijednost svih tih ugovora ne smije prelaziti iznos od 1/12 proračuna jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, osim ukoliko bi nezaključivanje ugovora prouzročilo znatnu materijalnu štetu, odnosno ukoliko je zaključivanje ugovora nužno radi provedbe zakona ili izvršenja ranije preuzetih obveza ili dovršenja ranije započetih poslova za koje se pretpostavlja da će biti okončani do stupanja na dužnost novoizabranoga, gradonačelnika, pri čemu je ugovor zaključen suprotno odredbi stavka 1. tog članka ništav. Stoga odgovor na postavljeno pitanje o načinu utvrđivanja iznimke bi li nezaključivanje ugovora prouzročilo znatnu materijalnu štetu, ovisi o utvrđenim odlučnim okolnostima svakog konkretnog slučaja pa u tom smislu nije moguće dati jedinstveno tumačenje koje će u svim budućim slučajevima predstavljati pravni standard.

6.2. Na drugo postavljeno pitanje 2. tuženika odredba čl. 154. st. 2. ZPP daje odgovor, dakle omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, pri čemu pozivanje 2. tuženika na sudsku praksu prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19) nije odlučna.

6.3. Nadalje, 2. tuženik je naveo da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom – pravo na pristup sudu i pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Međutim, ovaj sud u tvrdnjama o arbitrarnosti pobijane drugostupanjske odluke nalazi da bi se o povredi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnog prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim. Iz osporenih presuda razvidno je da je prvostupanjski sud proveo postupak i izveo dokaze na način utvrđen mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama. Također je razvidno da je 2. tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu uz odgovarajuću stručnu pomoć te poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulagati pravne lijekove, dakle ništa ne ukazuje na postupanje sudova koje bi ugrozilo samu bit 2. tuženikova prava na pristup sudu, dok je osporena odluka donesena u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona drugostupanjski sud obrazložio je na valjan i prihvatljiv način. Dakle, 2. tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka i pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo.

7. Slijedom navedenog, a na temelju odredbi čl. 389. a st. 4. i čl. 389.b. st. 1. i 2. ZPP odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

8. Obzirom da su stranke potraživale i troškove sastava prijedloga za dopuštenje revizije i troškove sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, na temelju odredbe čl. 154. st. 4. ZPP odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove revizijskog postupka.

Zagreb, 3. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa