REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3653/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. A. iz S., …, OIB …, koju zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u S., protiv tuženika A. … d.d., Z., …, OIB … kojeg zastupa opunomoćenik M. R., odvjetnica u Odvjetničkom društvu K. i P. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovu prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3723/2023-2 od 21. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 3418/2019 od 21. lipnja 2023., na sjednici održanoj 3. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na naznačeno pitanje u prijedlogu se odbija, a u odnosu na naznačene povrede ljudskih prava se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, citirane u uvodu ove odluke.

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

3.1. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio slijedeća pravna pitanja:

„(i.) Je li tužba tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga Potrošač“), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012.g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?

(ii.) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?

(iii.) Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?

(iv.) Protivi li se odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019), određenje tužbenog zahtjeva u pogledu glavne stvari i sporednih traženja primjenom čl. 186. b. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019), nakon zaključenja prethodnog postupka?

odnosno

Protivi li se Zakonu o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019) odluka suda kojom je prethodni postupak zaključen prije nego je tužbeni zahtjev dostatno određen u pogledu glavne stvari i sporednih traženja u smislu odredbe čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019)?“.

3.2. Kao razloge važnosti postavljenim pitanjima predlagatelj je u odnosu na prvo pitanje naznačio odluku Županijskog suda u Zagrebu u odluci poslovni broj Gž- 6858/16-2 od 21.veljače 2017., a u odnosu na drugo pitanje odluke ovog suda poslovni broj Rev-2781/2011-2 od 16. lipnja 2015. i Rev-1242/2014-2 od 6. lipnja 2018. te Županijski sud u Osijeku, posl.br. Gž-1996/2019 od 14. rujna 2020. i Županijskog suda u Puli-– Pola, poslovni broj. Gž-460/2022 od 9. svibnja 2022. (te se pozvao na mišljenje dr. sc. P. M., dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Z. („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.).

4. Prijedlog u tom dijelu nije osnovan.

5. Postupajući po odredbi čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23.- dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda.

5.1. Prvo pitanje koje tuženik postavlja u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanju glede kojeg navedena odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudama broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i dr., te je riječ o pitanjima u odnosu na koje nije potrebno preispitivati sudsku praksu (tako i u Revd-1155/2022 od 8. lipnja 2022).

5.2. U odnosu na drugo pitanje koje se odnosi na početak tijeka zatezne kamate, ono nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer pobijana odluka ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja (tako i u odluci revizijskog suda broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., Revd-5086/2022 od 11. siječnja 2023.).

5.3. U odnosu na treće pitanje kojeg tuženik postavlja u prijedlogu za dopuštenje revizije revizijski sud je izrazio pravno shvaćanje u odluci poslovni broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022.:

„Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.“,

pa ni ono nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

5.4. U odnosu na četvrto pitanje nije ispunjena pretpostavka razloga važnosti te se upućuje na ovosudnu odluku Rev-587/2024-2 od 29. svibnja 2024. u kojoj je u odlomku 12. rečeno:

„Naime, u situaciji kada tužitelj tijekom cijelog postupka potražuje povrat utuženog iznosa iz iste činjenične osnove te da tijekom postupka nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva, odnosno da nije mijenjana ni činjenična ni pravna osnova tužbenog zahtjeva to nije došlo do preinake tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a i do zastarijevanja tužiteljeve tražbine, jer izmjena valute u takvoj pravnoj situaciji, ne predstavlja preinaku tužbe.“.

6. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP.

7. Predlagatelj ističe u prijedlogu i da su ostvarene pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP - da su mu zbog osobito teških povreda postupovnog prava i zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7.1. Tako se tuženik poziva da su mu ona povrijeđena, u biti, upravo vezano uz pitanja primjene procesnog i materijalnog prava koja se ogledaju u prethodno naznačenim pravnim pitanjima u samom prijedlogu -vezano za zastaru, kamate, određivanja tužbenog zahtjeva po provedenom vještačenju itd., zatim, izostanku obrazloženja u odlukama da bi se radilo o ništetnoj odredbi protivnoj Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva već da se samo sud pozvao na presudu Trgovačkog sud u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., zatim, da o svemu tome odluke nemaju dostatne i pravilne razloge pa da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Nadalje, da ni prvostupanjski niti drugostupanjski Sud nisu otklonili prigovor tuženika da bi u slučaju ništetnosti spornih ugovornih odredaba na predmetni ugovor o kreditu bilo potrebno primijeniti kamatnu stopu koja se u trenutku zaključenja spornog ugovora primjenjivala na ugovore o kreditu. Radi svega toga da mu je povrijeđeno pravo i na pravično suđenje i na djelotvoran pravni lijek.

7.2. U svezi svih tih predlagateljevih tvrdnji za napomenuti je da pozivanje sudova na presudu iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je pravilno postupanje jer upravo prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03., „Narodne novine“, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., „Narodne novine“, br. 41/14., 110/15. i 14/19.), u kojima je postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača reguliran, određeno je da odluka suda donesena u tom postupku obvezuje ostale sudove, pri čemu je odredbom 502.c ZPP, koji Zakon se supsidijarno primjenjuje, određeno da se tužitelj u individualnoj parnici radi naknade štete ili isplate može pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa) te da su sudovi u tom slučaju vezani za utvrđenja u parnici u kojoj će se tužitelj na njih pozvati. Stoga nije bilo mjesta posebnom raspravljanju i utvrđenjima te time i opterećivanju sudskih odluka onim razlozima obrazloženja o onim utvrđenjima proizašlim iz presude o zaštiti kolektivnih interesa potrošača, već je dovoljno na ista se pozvati, pa je u nižestupanjskim odlukama ispoštivano mjerilo relevantnosti i dostatnosti. Nadalje, u odnosu na ostala sporna pravna pitanja koja nisu bili predmet kolektivne zaštite uočava se da su u odnosu na njih nižestupanjski sudovi dali pravilne, potpune, dostatne i relevantne razloge pa tako i za prigovore tuženika, uključujući i žalbene prigovore. Stoga se ne nalazi razloge koji bi upućivali da bi bile počinjene teške postupovne povrede. Jednako tako nalazi se da je materijalno pravo pravilno primijenjeno i u odnosu na pitanje zastare, kamata, zabranu revidiranja ništetne odredbe potrošačkog ugovora itd.).

8. Stoga je u tom dijelu prijedlog, koncipiran prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, odbačen, jer nije učinjena vjerojatnost postojanja teških povreda postupovnog prava i u primjeni materijalnog prava, sukladno ovlasti iz odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP.

Zagreb, 3. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.