REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2726/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz Z., , OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. e. š., Z., , OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, vraćanja na rad, zabrane uznemiravanja, naknade štete i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-330/15-3 od 12. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-2193/08-98 od 19. prosinca 2014., u sjednici održanoj 3. rujna 2024.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrđenje da je nedopušten otkaz Ugovora o radu na temelju Odluke tuženika donesene 1. rujna 2008., kojim se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na rad i to na poslove koje je obavljao prije donošenja odluke tuženika o otkazu Ugovora o radu od 1. rujna 2008., kojim se utvrđuje da je ravnatelj tuženika g. S. T. uznemiravao tužitelja u obavljanju njegovog posla, kojim se zabranjuje ravnatelju tuženika daljnje uznemiravanje tužitelja u obavljanju njegovog posla, kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 100.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 543.522,53 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i kojim se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka (toč. I.). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troška parničnog postupka u iznosu od 40.350,00 kuna (toč. II.).

2. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tužiteljev prijedlog za određivanje privremene mjere.

3. Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

6. Revizija tužitelja nije osnovana.

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. točke 2. ZPP, prema odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj, kao radnik, bio u radnom odnosu s tuženikom, kao poslodavcem, na radnom mjestu profesora tjelesne i zdravstvene kulture,

- da je tuženik po svom pravnom ustrojstvu ustanova – srednja škola,

- da je radni odnos između stranaka trajao od 1. rujna 1991. do 20. prosinca 2009., s tim da je tužitelj prethodno bio u radnom odnosu kod tuženikovog pravnog prednika (E. o. c. „. K.“) još od 6. rujna 1982.,

- da je tuženik tužitelju za vrijeme trajanja radnog odnosa izdao više upozorenja te da je nad radom tužitelj u više navrata bio vođen stručno-pedagoški i inspekcijski nadzor,

- da je tuženik odlukom od 1. rujna 2008. tužitelju dao redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem,

- da je tuženik u trenutku otkazivanja imao 54 godine života i 26 godina radnog staža kod tuženika (uključivo i radni staž kod njegovog pravnog prednika),

- da je odluka o otkazu donesena uz obrazloženje da je tužitelj od 2000. bio više puta upozoravan na svoju dužnost da uredno izvršava svoje radne obveze te da je unatoč toma nastavio s kršenjem radnih obveza na način da 12. lipnja 2008. nije održao nastavni sat koji je unatoč tome evidentirao kao da je održan, te na način da 19. lipnja 2008. 2-F razrednom odjelu nije održao peti nastavni sat,

- da su sindikalni povjerenik i Školski odbor bili upoznati i prethodno obaviješteni o namjeri otkazivanja i pozvani da se očituju odnosno suglase, a nisu se protivili.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da otkaz dan tužitelju nije posljedica samo zadnje povrede radne obveze, već konstantnog nesavjesnog obavljanja radnih obveza, koje je rezultiralo nizom povreda iz radnog odnosa kroz duže vremensko razdoblje. Naime, nižestupanjski sudovi zaključuju da je u konkretnoj situaciji došlo do gubitka povjerenja u tužitelja kao radnika odnosno u njegovu spremnost da u budućnosti nastavi uredno izvršavati svoje radne obveze u skladu sa svim propisanim pravilima, kao i da je tuženik proveo pravilan postupak otkazivanja te da je prije donošenja pobijane odluke ispoštovao odredbu čl. 117. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 137/04 - dalje: ZR). Nižestupanjski sudovi ocjenjuju da nije sporno da se školski odbor nije očitovao na zahtjev za davanje suglasnosti radi čega se sukladno odredbi čl. 114. st. 2. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ("Narodne novine" broj 87/08 - dalje: ZOSŠ) ima uzeti da je suglasnost dana obzirom je zahtjev za suglasnost faktički uručen školskom odboru. Naime, nižestupanjski sudovi zaključuju da kako nije osnovan zahtjev za nedopustivost otkaza ugovora o radu i s tim u vezi za njegovo vraćanje na radno mjesto, neosnovan je i zahtjev za nadoknadu plaće.

Nadalje, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da nije dokazano da se u konkretnom slučaju radilo o sustavnom postupanju ravnatelja tuženika usmjerenom na povredu prava osobnosti kako bi se tužitelj diskreditirao i šikanirao, već je postupanje ravnatelja (podnošenje prijava) bilo uvjetovano pritužbama, na koje je reagirao obraćanjem nadležnim tijelima radi provjere njihove osnovanosti, za pravilnost kojih postupaka tuženik ne odgovara.

10. U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj je u reviziji naveo da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, te sadržajno bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 8. ZPP.

11. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su u obrazloženjima pobijane drugostupanjske i prvostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženja tih odluka nisu nejasna i ne proturječe dokazima i dokumentaciji koja se nalazi u spisu. Stoga prema ocjeni ovoga suda revizijom pobijana drugostupanjska presuda, niti prvostupanjska presuda nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati zakonitost i pravilnost tih odluka.

12. Nije osnovan niti revidentov revizijski navod da je tijekom postupka pred nižestupanjskim sudom sadržajno počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 8. ZPP. Prihvaćenjem ocjene dokaza koju je izveo prvostupanjski sud prema ocjeni ovoga suda drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 8. ZPP, jer se ocjena dokaza drugostupanjskog suda, suprotno navodima revidenta, temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

13. U odnosu na navode tužitelja iznesene u reviziji, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i daje vlastitu ocjenu provedenih dokaza, treba istaknuti da revizijski sud takve, po svojoj prirodi činjenične navode nije mogao uzeti u razmatranje. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

15. Prema odredbi čl. 113. st. 1. toč. 3. Z. poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

16. Prema ocjeni ovog suda za redovito otkazivanje ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika dovoljno je i jedno skrivljeno ponašanje radnika, a može se uzeti u obzir i ukupno ponašanje radnika za vrijeme trajanja radnog odnosa. U ovom sporu utvrđeno je da je tužitelj prije odluke o otkazu kontinuirano kršio radne obveze (ne održavanjem sata u punom trajanju, neizvođenjem zaključne ocjene na posljednjem održanom satu pojedinim učenicima, neizvršavanjem obveze stručnog usavršavanja, propuštanjem obavljanja poslova dežurstva) te usprkos upozorenjima pred otkaz svoje ponašanje nije korigirao, čime su ispunjene pretpostavke iz čl. 113. st. 1. toč. 3. ZR. 17. Sud ocjenjuje da iako neke od povreda u odluci o otkazu, svaka za sebe ne moraju predstavljati takvu povredu zbog koje je opravdano donijeti odluku o otkazu zbog skrivljenog ponašanja, u činjeničnim okolnostima ovoga spora, sveukupno ponašanje tužitelja, od odnosa prema radnim obvezama, kako to proizlazi iz utvrđenja nižestupanjskih sudova, opravdavaju odluku o otkazu ugovora o radu. Osim toga treba istaknuti da tužitelj i nakon više pisanih opomena pred otkaz nije promijenio svoje ponašanje, što pokazuje njegovu ustrajnu upornost u neispunjavanju opravdanih očekivanja poslodavca.

18. Pravilan je i zaključak nižestupanjskih sudova da je Odluka o otkazu tužitelju uslijedila sukladno zakonu, u zakonito provedenoj proceduri, kako na temelju odredaba ZR, tako i čl. 114. ZOSŠ.

19. Naime, sukladno odredbi čl. 114. st. 1. ZOSŠ o zasnivanju i prestanku radnog odnosa odlučuje ravnatelj uz prethodnu suglasnost školskog odbora, a u slučaju iz čl. 107. st. 10. podst. 1. i 5. ovog Zakona odlučuje ravnatelj dok sukladno st. 2. ako se školski odbor ne očituje u roku od 10 dana od dana dostave zahtjeva sa suglasnošću iz st. 1. ovog čl. smatra se da je suglasnost dana.

20. U konkretnom slučaju školski odbor je obaviješten o namjeri otkazivanja i pozvan da se očituje radi čega je u nakon postupanja školskog odbora sukladno čl. 114. st. 2. ZOSŠ ispunjena pretpostavka za predmetni otkaz.

21. Slijedom navedenog odluka o otkazu nije nedopuštena pa je odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti osporene odluke o otkazu ugovora o radu, zahtjeva za povrat na posao, kao i zahtjev za isplatom plaća u cijelosti pravilno primijenjeno materijalno pravo.

22. Predmet spora ujedno je i zahtjev za utvrđenjem da je tužitelj uznemiravan od strane njemu nadređene osobe, uz zabranu takvog postupanja ubuduće i uz naknadu neimovinske štete.

23. Prema odredbi čl. 109. st. 1. ZR ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

24. Odredbom čl. 2. st. 4. ZR propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima, dok je odredbom čl. 2. st. 5. Z. propisano da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

25. Odredbom čl. 4. st. 2. ZR određeno je da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od temelja iz članka 2. stavka 1. tog Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe koja traži zaposlenje i radnika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

26. Pritom treba reći da je za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice.

27. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tuženika.

28. U konkretnom slučaju prema tvrdnjama tužitelja štetnu radnju predstavljaju pojedini postupci tuženika koja imaju obilježja uznemiravanja i šikanoznog postupka.

29. Prema ocjeni ovog suda pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužitelju ne pripada naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti zbog uznemiravanja tužitelja protupravnim (šikanoznim) ponašanjem tuženika, obzirom u provedenim dokazima nema elemenata za zaključivanje o štetnim radnjama koje imaju obilježje protupravnosti.

30. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Zagreb, 3. rujan 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug