Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2130/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. Š. iz R., …, OIB:…, zastupane po punomoćniku M. V., odvjetniku iz R., protiv tuženika E. & S. B. d.d., R., …, OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva M., K. i p. d.o.o., odvjetnicima u Z., odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl. broj P-1388/2020-5 od 29. siječnja 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 3. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, posl. broj P-1388/2020-5 od 29. siječnja 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki 1. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 8 Ugovora o kreditu broj: 5103414444, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 13.02.2007., koji Ugovor je potvrđen od strane Javnog bilježnika D. P. posl.br. OU-269/2007 dana 16.02.2007., u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženika i shodno tome povećati ugovoreni anuitet, pa tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 01.04.2009. do 14.04.2017. Pod točkom 2. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 17.517,08 kn/2.324,92 €[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude. Pod točkom 3. izreke naloženo je tuženiku naknaditi parnični trošak tužiteljici u iznosu od 10.660,00 kn/1.414,83 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2021. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu, broj: 5103414444, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 13.02.2007 te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove s osnova promjenjive kamatne stope.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

6. Tuženik je u žalbi, pozivom na odredbu čl. 71. st. 7. ZPP naglasio potrebu da se u drugostupanjskom ovom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke. Ukoliko "na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti", se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (čl. 73. u vezi sa čl. 71. toč. 7. ZPP) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (čl. 72. st. 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

7. Imajući u vidu da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da iznosi samo hipotetsku mogućnost, a procesno- pravne odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, to se, po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeće. Neovisno o iznesenom, žalitelju valja odgovoriti da kod izvjestiteljice ovog drugostupanjskog vijeća, kao i kod ostalih članica vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost, pogotovo imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF.

8. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

9. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da se tužiteljica predmetnim Ugovorom o kreditu od 13. veljače 2007. (dalje: Ugovor) koji je dobila u protuvrijednosti 37.000,00 EUR u kunama, obračunat po srednjem tečaju na dan isplate, obvezala platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 9,25 % godišnje;

- da iz odredbe čl. 8. st. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 9,250% godišnje te se kamata obračunava primjenom proporcionalne metode, dok je u čl. 8. st. 2. Ugovora ugovoreno da se za vrijeme trajanja Ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim Odlukama banke;

- da je tuženik obračunavao otplatu kredita koristeći stopu redovnih kamata kako slijedi: 9,25 % početna kamatna stopa, zatim 10,20 %, 10,268 %, 10,052 %, 9,920%, 9,831%, 9,720% i 9,652% te da je kredit prijevremeno otplaćen 13. travnja 2017.;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između visine redovnih kamata određenih po kamatnoj stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i redovnih kamata koje su tužitelju naplaćene u razdoblju od 13. ožujka 2007. do 7. ožujka 2017. iznosi 17.517,08 kn;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nitko prilikom sklapanja predmetnog kredita od strane djelatnika tuženika nije objasnio odredbe Ugovora pogotovo odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali da je ona uredno dobivala obavijesti o promjeni kamatne stope iako da nije znala što to znači te je nitko nije upozorio da bi moglo doći do ovoga do čega je došlo te da ni dan danas ne može objasniti sebi kako je do toga došlo. Isto tako, iz njenog iskaza proizlazi da je došlo tijekom godina do smanjenja kamatnih stopa i da je bila u banci te na neki način pokušala pregovarati da joj se refinancira taj kredit odnosno smanji kamatna stopa, međutim tuženik nije želio praktički ni čuti o tome te je prešla u drugu banku gdje je kamatna stopa bila gotovo upola manja.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da sporna odredba čl. 8. među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 9,250 ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora te tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 9,250%, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da ugovorna odredba kakva je odredba čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 13. veljače 2007. je ugovorna odredba koja u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takva ugovorna obveza daje mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82. ZZP/07 pa ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

11. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 8. st. 1. i 2. među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu, u svakom slučaju predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP- a nepoštena ugovorna odredba. Naime, s obzirom da je promjenjiva kamatna stopa sa početnih 9,25% maksimalno narasla na 10,268%, prvostupanjski sud zaključuje da je taj "mali rast" doveo do neravnoteže na strani tužiteljice kao potrošača odnosno do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog jednostranog povećanja kamatnih stopa na štetu tužiteljice te je tužiteljica kao korisnik kredita s obzirom da nije od početka mogla znati koliko će u konačnici iznositi kamate pretplatila predmetni kredit za ukupni iznos od 17.517,08 kn/2.324,92 €, a što je eklatantan primjer neravnoteže u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita. Slijedom navedenog, odredba čl. 8. st. 1. i st. 2. zaključenog ugovora o kreditu 13. veljače 2007. predstavlja u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštenu ugovornu odredbu, a koja nepoštena ugovorna odredba je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna te je valjalo tuženika obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa kao pod točkom I. i II. izreke pobijane presude.

12. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14. Prema tome, da bi se odredba čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu utvrdila kao nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjene pretpostavke: 1) izostanak pojedinačnih pregovora; 2) suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do 3) znatne neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi koje su predmetom tužbenog zahtjeva u ovoj parnici, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio postojanje tih pretpostavki te je uzeo u obzir i ostale relevantne okolnosti sklapanja ugovora i zaključio, suprotno žalbenim navodima, da je na štetu potrošača, tužiteljice, ugovornim odredbama znatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka i da je ta znatna neravnoteža suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

15. Naime, sklopljeni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U Ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a s obzirom na to da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, to se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a), a navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice dok tuženik nije dokazao suprotno. S time u vezi su neosnovani i žalbeni navodi da je sud propustio u ponovnom postupku saslušati tužiteljicu na navedene okolnosti, budući da iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da joj nitko prilikom sklapanja predmetnog kredita od strane djelatnika tuženika nije objasnio odredbe Ugovora pogotovo odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali da je ona uredno dobivala obavijesti o promjeni kamatne stope iako nije znala što to znači te je nitko nije upozorio da bi moglo doći do ovoga do čega je došlo te da ni dan danas ne može objasniti sebi kako je do toga došlo, slijedom čega nije bilo potrebno dopunsko saslušanje tužiteljice. Isto tako, daljnji žalbeni navodi u tom smislu nisu osnovani jer predstavljaju preocjenjivanje izvedenih dokaza i davanje vlastite, ali pogrešne ocjene dokaza na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud.

16. Isto tako, navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naime, tužiteljici je trebalo pojasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način omogućiti istoj kao potrošaču da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) ili da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužiteljica mora vratiti tuženiku.

17. Stoga, nije u pravu tuženik kada tvrdi da prvostupanjski sud nije obrazložio i utvrdio znatnu neravnotežu među ugovornim stranama odnosno da iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama, budući da iz obrazloženja prvostupanjske presude jasno proizlazi da je promjenjiva kamatna stopa sa početnih 9,25% maksimalno narasla na 10,268% te je taj rast doveo do neravnoteže na strani tužiteljice kao potrošača odnosno do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog jednostranog povećanja kamatnih stopa na štetu tužiteljice jer tužiteljica kao korisnik kredita s obzirom da nije od početka mogla znati koliko će u konačnici iznositi kamate pretplatila predmetni kredit za ukupni iznos od 17.517,08 kn/ 2.324,92 €, poglavito ako se ima u vidu da tuženik na kojem je teret dokazivanja nije niti u predmetnoj parnici objasnio egzaktne parametre mijenjanja stope redovne kamate kako ih je određivao Općim uvjetima, a niti da je, a ako jest pojedinačno pregovarao s tužiteljicom u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate / vraćanja kredita o riziku istih za tužiteljicu te mogućnostima ostvarivanja njezinih prava vezano za jednostrano mijenjanu stopu redovne kamate Općim uvjetima.

18. Osim toga, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate po jednostranoj Odluci banaka, nisu manjeg značaja kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, i izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

19. Dakle, okolnosti konkretnog slučaja, osnova su za zaključak da odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja promjenjive stope redovne kamate jednostranom Odlukom tuženika jest nepoštena, odnosno ništetna u smislu navedenih pravila za zaštitu potrošača i da je materijalno pravo po prvostupanjskom sudu vezan za odluku pod stavkom I. izreke pravilno primijenjeno.

20. Isto tako, suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

21. Slijedom navedenog, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice iznos od 17.517,08 kn/ 2.324,92 €, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

22. Također, neosnovano tuženik prigovara zastari. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa zastara zahtjeva za povrat nezakonito obračunatih i naplaćenih kamata nije nastupila jer nije protekao petogodišnji zastarni rok.

23. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

24. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da u razdoblju od 1. svibnja 2020. pa do 18. listopada 2020., temeljem odredbe čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (NN 83/2020), je određeno da za vrijeme trajanja posebnih okolnosti u smislu toga Zakona ne teku zatezne kamate, valja reći da su ocijenjeni neosnovani. Naime, odredbe Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine broj: 83/2020) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine broj: 83/2020), ne odnose se na tražbine o kojima se odlučuje u parničnom postupku, već samo na tražbine koje su dospjele i u vezi kojih su u tijeku ovršni ili stečajni postupci.

25. Odluka o trošku postupka pravilno je donesena temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a imajući u vidu da je tužiteljica uspjela u cijelosti sa svojim zahtjevom, dok tuženiku nije dosuđen parnični trošak jer nije uspio u parnici.

26. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

27. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 3. rujna 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat, v.r.