REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-902/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Z., Regionalni ured u S., S., OIB … , kojeg zastupa punomoćnica M. M. L., dipl. iur., protiv tuženika: 1. E. o. d.d., Z., OIB … i 2. Hrvatskog ureda za osiguranje, Z., OIB … , koje zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u S., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2240/2022-2 od 11. listopada 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1038/21 od 28. ožujka 2022., u sjednici održanoj 3. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2240/2022-2 od 11. listopada 2022. u odnosu na točku I. njene izreke.

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se revizija, ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2240/2022-2 od 11. listopada 2022. u točkama II. i III. izreke i predmet u tome dijelu vraća tome sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom:

- odbijen tužbeni zahtjev protiv tuženika E. o. d.d. za isplatu 20.242,83 kn sa zateznim kamatama solidarno s tuženikom Hrvatskim uredom za osiguranje (točka I. izreke),

- naloženo tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje da tužitelju plati 20.242,83 sa zateznim kamatama (točka II. izreke) i

- naloženo tužitelju da tuženiku E. o. d.d. naknadi troškove postupka u iznosu od 7.500,00 kn sa zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Pobijanom drugostupanjskom presudom:

- potvrđena je prvostupanjska presuda u točkama I. i III. njene izreke (točka I. izreke drugostupanjske presude),

- preinačena je prvostupanjska presuda u točki II. njene izreke tako da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje (točka II. izreke drugostupanjske presude) i

- naloženo je tužitelju da tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.667,60 kn/354,03 eura (točka III. izreke drugostupanjske presude).

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 366/2023-2 od 28. veljače 2023., zbog pravnih pitanja:

„Je li sama činjenica da izlisti troškova liječenja koje je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (ovjereni pečatima tog zavoda) dostavio u spis ne predstavljaju javne isprave u smislu čl. 230. ZPP-a (pa tako nemaju niti dokaznu snagu javne isprave) sama po sebi čini nedokazanom činjenicu da su ta liječenja s tim troškovima uistinu i učinjena ili sud taj dokaz treba cijeniti i neovisno o izostanku svojstva te isprave kao javne isprave, a osobito imajući u vidu položaj, ovlasti i odgovornosti tužitelja u provedbi prava osiguranika u poslovima obveznog zdravstvenog osiguranja?“ i

„Ako je Hrvatski ured za osiguranje, temeljem čl. 34. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) obradu i isplatu šteta povjerio svojim članovima, je li i taj član - odnosno osiguravajuće društvo kojem je povjerena obrada i isplata štete u smislu spomenute zakonske odredbe – pasivno legitimiran u parnicama koje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pokreće radi regresnog potraživanja naknade štete u vidu učinjenih troškova liječenja koje je isplatio svom osiguraniku?“

Predložio je ovome sudu da drugostupanjsku presudu preinači ili ukine.

4. Tuženici na reviziju nisu odgovorili.

5. Ovaj je sud, na temelju članka 391. stavka 3. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako ju tužitelj revizijom i pobija i kako mu je to rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 366/2023-2 od 28. veljače 2023. dopušteno, i samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena.

6. Revizija je djelomično osnovana.

7.1. Predmet spora zahtjev je tužitelja da mu tuženici solidarno plate 20.242,83 kn sa zateznim kamatama, koliko je tužitelj platio na ime troškova liječenja njegova osiguranika uslijed štetnoga događaja, prometne nesreće od 2. lipnja 2012., koju je skrivio vozač koji je upravljao motornim vozilom inozemnih registarskih oznaka.

7.2. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika E. o. d.d. zaključivši da je za isplatu tužitelju pasivno legitimiran jedino tuženik Hrvatski ured za osiguranje, a na temelju članka 34. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP), neovisno o tome što je taj tuženik na temelju članka 34. stavka 4. toga Zakona, obradu i isplatu štete povjerio tuženiku E. o. d.d. kao svome članu. S tim se shvaćanjem slaže i drugostupanjski sud.

7.3. Drugostupanjski sud smatra da je i tužbeni zahtjev protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje neosnovan i to isključivo zato što njegovu visinu tužitelj u postupku dokazuje samo vlastitim izlistom troškova liječenja osiguranika na kojem je njegova naznaka da su ti troškovi plaćeni, pa drugostupanjski sud drži da tužitelj tako nije dokazao postojanje utužene tražbine. Za razliku od prvostupanjskoga suda, koji je obrazložio da „podmirenje troškova liječenja spada u osnovno poslovanje HZZO- a“, da „stoga HZZO u svojim poslovnim knjigama mora prikazati i troškove liječenja“, da je „neuredno vođenje poslovnih knjiga kazneno djelo“ te da „stoga izlist troškova liječenja i izvršenih isplata po fakturama, bili javne isprave ili ne, imaju potrebnu dokaznu snagu za utvrđivanje predmetne štete“, drugostupanjski sud smatra da „suprotno zaključku prvostupanjskog suda, kao i ranijem ovog drugostupanjskog suda, a sukladno obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izlist troškova liječenja osiguranika s naznakom da su isti plaćeni, ne predstavljaju javnu ispravu, u smislu odredaba čl. 230. ZPP“.

8. S obzirom na izloženo, jasno je da se drugo u točki 3. obrazloženja ove odluke naznačeno pravno pitanje odnosi na dio drugostupanjske presude kojim je odlučeno o tužbenome zahtjevu protiv tuženika E. o.d.d.

9.1. Nižestupanjski sudovi su zaključak o nepostojanju pasivne legitimacije ovoga tuženika zasnovali na člancima 34. stavcima 1. i 4. ZOOP.

9.2. Člankom 34. stavkom 1. ZOOP propisano je:

„Oštećena osoba kojoj je u Republici Hrvatskoj nanesena šteta uporabom vozila inozemne registracije za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz članka 32. stavka 1. ovoga Zakona može podnijeti odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje.“

9.3. Stavkom 4. toga članka propisano je:

„Obradu i isplatu ovakvih šteta Hrvatski ured za osiguranje može povjeriti svojim članovima ili specijaliziranim organizacijama za obradu navedenih šteta, koji su dužni odštetni zahtjev obraditi i likvidirati sukladno međunarodnim sporazumima o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti.“

10. Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova kako iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi da su bilo član Hrvatskog ureda za osiguranje ili pak specijalizirana organizacija, kojima je Hrvatski ured za osiguranje povjerio obradu i isplatu štete o kojoj je riječ oštećeniku, odgovorni solidarno s Hrvatskim uredom za osiguranje.

11.1. Ovaj je sud u odluci poslovni broj Rev 1210/2007-2 od 16. siječnja 2008., odlučujući na temelju odredaba članka 97. stavaka 1. i 2. Zakona o osiguranju (Narodne novine br. 46/97, dalje: ZO), koje su sadržajno iste kao i odredbe članka 34. stavaka 1. i 4. ZOOP, i koje su se za važenja ZO-a primjenjivale na odnos Hrvatskog ureda za osiguranje i oštećenika kakav je i predmetni, a kojima je bilo propisano:

„Oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila s inozemnom registracijom za koje vozilo postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz članka 94. stavka 1. ovoga Zakona podnosi odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje.

Obradu i isplatu ovakvih šteta Hrvatski ured za osiguranje može povjeriti svojim članovima ili specijaliziranim organizacijama za obradu navedenih šteta, koji su dužni odštetni zahtjev obraditi i likvidirati sukladno s međunarodnim sporazumima o osiguranju motornih vozila u roku od 60 dana.“,

naveo: „Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi naknade štete prouzročene u prometu uporabom vozila s inozemnom registracijom za koje vozilo postoji valjana međunarodna isprava, istaknut protiv Hrvatskog ureda za osiguranje d.d. i ...... društva za osiguranje kojem je povjerena obrada i isplata predmetne štete. ... Prema odredbi čl. 97. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj 46/97. – pročišćeni tekst – dalje: ZO) oštećena osoba kojoj je šteta nanesena uporabom vozila s inozemnom registracijom za koje vozilo postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz čl. 94. st. 1. ZO, podnosi odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje, koji obradu i isplatu štete može povjeriti svojim članovima ili specijaliziranim organizacijama za obradu navedenih šteta, a u slučaju spora tužba se podnosi protiv Hrvatskog ureda za osiguranje ... Prema tome iz odredbe čl. 97. ZO ne proizlazi solidarna odgovornost za štetu tuženika“ (društva za osiguranje kojemu je povjerena obrada i likvidacija štete) te je zaključeno: „Za naknadu štete isključivo je odgovoran tuženik Hrvatski ured za osiguranje“. Dodano je i da je tuženik, dioničko društvo koje je član Hrvatskog ureda za osiguranje „obrađujući i isplaćujući štetu postupao upravo u okviru izloženih ovlaštenja i nije riječ o ugovornom pristupanju dugu u smislu odredbe čl. 451. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO).“

11.2. U skladu s navedenim, odgovor na drugo u reviziji naznačeno pitanje glasi: „Osiguravajuće društvo kojemu je Hrvatski ured za osiguranje na temelju članka 34. stavka 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) povjerio obradu i isplatu šteta nije pasivno legitimiran u parnicama koje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pokreće radi regresnoga potraživanja u vidu učinjenih troškova liječenja koje je isplatio svome osiguraniku.“

12. Kako su nižestupanjske presude zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnoga prava na koje se odnosi revizijsko pitanje tužiteljevu je reviziju u tome dijelu na temelju članka 391. stavka 6. ZPP valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučeno je kao u izreci presude.

13.1. Prvim u točki 3. obrazloženja ove odluke naznačenim pitanjem problematizira se pravno shvaćanje drugostupanjskoga suda o dokaznoj snazi isprava kojima je tužitelj u postupku dokazivao da je na ime troškova liječenja svoga osiguranika platio svotu na koju se odnosi tužbeni zahtjev. Radi se o tužiteljevim izlistima troškova liječenja i izvršenih isplata po fakturama. Drugostupanjski sud smatra da „suprotno zaključku prvostupanjskog suda ... izlist troškova liječenja osiguranika s naznakom da su isti plaćeni, ne predstavljaju javnu ispravu, u smislu odredaba čl. 230. ZPP“, pa potom zaključuje da tužitelj tim dokaznim sredstvom nije dokazao postojanje predmetne tražbine.

13.2. U odnosu na ovakav zaključak prije svega valja primijetiti da pogrešno drugostupanjski sud polazi od toga da je prvostupanjski sud taj koji je ispravama o kojima je riječ dao značaj javne isprave. Upravo suprotno, prvostupanjski je sud izričito naveo da je u prethodnome rješenju drugostupanjskoga suda u ovome predmetu, kojim je ukinuta prethodna prvostupanjska presuda u ovome postupku, drugostupanjski sud ustvrdio da su tužiteljevi izlisti javne isprave. Prvostupanjski je pak sud pošao od toga da te isprave, neovisno o tome jesu li one javne isprave ili nisu, mogu biti dokazno sredstvo u postupku, i da u konkretnome slučaju iz njih proizlazi postojanje tužiteljeve tražbine u utuženome iznosu.

13.3. Ovaj je sud u rješenju poslovni broj Rev 111/2022-2 od 19. travnja 2022. u pogledu izlista troškova liječenja osiguranika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, nakon što je ustvrdio da te isprave nisu javne isprave u smislu članka 230. ZPP, naveo: „Imajući u vidu položaj, ovlasti i odgovornosti tužitelja u provedbi prava osiguranika u poslovima obveznog zdravstvenog osiguranja svih osoba koje u Republici Hrvatskoj imaju pravo na obvezno zdravstveno osiguranje sudovi su u ovom postupku propustili ocijeniti i dati razloge zbog čega kraj takvog položaja tužitelja u sustavu javnog - zdravstva njegove isprave koje izdaje tužitelj nemaju onaj stupanj vjerodostojnosti koji može izvan svake razumne sumnje dovesti do zaključka da su utuženi izdaci za liječenje zaista i plaćeni zdravstvenim ustanovama također iz sustava javnog zdravstva, pri čemu se tuženiku ne može oduzeti pravo dokazivati suprotno.“

13.4. U skladu s prethodno navedenim odgovor na prvo u reviziji naznačeno pitanje glasi:

„To što izlisti troškova liječenja osiguranika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, ovjereni pečatima toga Zavoda ne predstavljaju javne isprave u smislu članka 230. ZPP pa tako, dakle, nemaju dokaznu snagu javne isprave, samo po sebi ne čini nedokazanom činjenicu da su ta liječenja s tim troškovima uistinu i učinjena pa sud taj dokaz treba cijeniti i neovisno o izostanku svojstva te isprave kao javne isprave, a osobito imajući u vidu položaj, ovlasti i odgovornosti tužitelja u provedbi prava osiguranika u poslovima obveznog zdravstvenog osiguranja“.

14. Kako je drugostupanjski sud, prethodno pravilno zaključivši da isprave kojima je tužitelj dokazivao svoju tražbinu u ovome postupku nemaju dokaznu snagu javnih isprava, pogrešno zaključio i da one uopće nemaju dokaznu snagu, postupio je protivno shvaćanju izloženome u točkama 13.3. i 13.4. obrazloženja ove odluke te drugostupanjska presuda uopće ne sadrži razloge koji se tiču ocjene toga dokaza.

15. Zato je na temelju članka 391. stavka 5. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja.

16. U nastavku postupka drugostupanjski će sud voditi računa o pravnome shvaćanju koje sadrži odgovor na prvo u reviziji naznačeno pitanje te ponovno odlučiti o žalbi tuženika E. o. d.d.

Zagreb, 3. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Đuro Sessa, v.r.