REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3058/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVOJA ŠIMIĆA, Zagreb, Šenoina 3, OIB 45735250142, protiv 1. tuženika Stečajna masa iza DESTILERIJA d.o.o. u stečaju, Zlatar Bistrica, Kolodvorska 4a, OIB 02267491884, i 2. tuženika 1712 ANALIZA d.o.o., Zagreb, Andrije Žaje 63, OIB 90370483663, kojeg zastupa punomoćnik Ivana Validžić, odvjetnica u Zagrebu, radi pobijanja pravnih radnji i utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2547/2018 od 13. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2547/2018 od 13. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2547/2018 od 13. lipnja 2024. u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrđenje da su radnje namjernog oštećenja vjerovnika tuženika Destilerija d.o.o. i/ili pobojne pravne radnje (i) propuštanje izjavljivanja žalbe protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-240/16 od 21. prosinca 2017. kojim su nekretnine u vlasništvu tuženika Destilerija d.o.o. u stečaju upisanim u zk. ul. 16815 k.o. Grad Zagreb Općinskog građanskog suda u Zagrebu 3.96/10000 dijela nekretnine zk.č.br. 5231/22 stambeni objekt u Zagrebu, Bleiweisova br. 27/29 i dvorište, površine 516 m2, povezano s vlasništvom posebnog dijela stambenog objekta i dvorišta – spremište u prizemlju br. 9 sa 1,10 čm u planu označeno dijagonalno šrafirano svijetloplavom bojom, upisano u zk. ul. br. 16815 k.o. Grad Zagreb Općinskog građanskog suda u Zagrebu dosuđene tuženiku 1712 Analiza d.o.o. Zagreb; (ii) propuštanje traženja da se dosuda iz tog rješenja i dražba određena zaključkom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-240/16 od 11. listopada 2017. o prodaji i dosudi predmetne nekretnine proglasi nevažećom, pa da se slijedom toga utvrdi da ne postoji valjani pravni odnos kojim tuženik 1712 Analiza d.o.o. Zagreb, stječe pravo vlasništva nad predmetnoj nekretnini i nalaži tom tuženiku da izda ispravu kojom dopušta upis prava vlasništva za korist tuženika Destilerija d.o.o. u stečaju, a u protivnom će „pravomoćni otpravak ove presude“ zamijeniti tu ispravu te vrati posjed nad tim nekretninama za korist tuženika Destilerija d.o.o. u stečaju. Točkom II. izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 106,00 eura, kao neosnovan, a točkom III. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku 1712 Analiza d.o.o. nadoknadi parnične troškove u iznosu od 250,00 eura u roku od osam dana.

2. Protiv presude tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi kako je obrazloženje rješenja nerazumljivo i paušalno u dijelu u kojem je navedeno da nije bitno za koju cijenu je nekretnina prodana zato što je tražbina razlučnog vjerovnika veća od vrijednosti nekretnine. U vezi s tim navodi kako se u zemljišne knjige upisuje založno pravo, a ne razlučno pravo, kao i da tražbina razlučnog vjerovnika nije predmet ispitivanja u stečajnom postupku, pa je nejasno kako je prvostupanjski sud uvidom u izvadak iz zemljišnih knjiga utvrdio da postoji tražbina Raiffeisenbank d.d. osigurana založnim pravom veća od vrijednosti nekretnine. U vezi s tim navodi kako nijedna stranka nije navela nikakve činjenice ni predložila dokaze o tome koliko bi iznosila tražbina Raiffeisenbank d.d., pa slijedom toga zaključuje da taj vjerovnik nije imao pravo namiriti nepostojeću tražbinu iz kupoprodajne cijene, a to dalje znači da je očigledno propuštanje izjavljivanja žalbe protiv rješenja o dosudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-240/16 od 21. prosinca 2017. od strane stečajnog upravitelja prvotuženika utjecalo na to da se nekretnina unovči u stečajnom postupku. Tvrdi da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu sadrži li izreka rješenja o dosudi sve propisane dijelove, te jesu li svi ti navodi u skladu s propisom, pa je pobijano rješenje nerazumljivo i paušalno. Smatra pogrešnim pravno shvaćanje da se dosuda proglašava nevažećom po službenoj dužnosti, a ne na prijedlog ovršenika u ovršnom postupku, zato što nije naveden propis kojim je to određeno i zato što bi to značilo da ovršenik nema efikasnog pravnog sredstva protivno članku 13. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17). Predlaže da ovaj žalbeni sud uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženici nisu podnijeli odgovor na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

6. Predmet spora je pobijanje pravnih radnji prvotuženika i to propuštanja podnošenja žalbe protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-240/16 od 21. prosinca 2017. i propuštanja traženja da se dosuda nekretnine iz navedenog rješenja i dražba određena zaključkom tog suda poslovni broj Ovr-240/16 od 11. listopada 2017. proglase nevažećim, kao i zahtjev tužitelja za utvrđenjem da ne postoji valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva na nekretnini u korist drugotuženika i slijedom toga tužitelj traži da sud naloži drugotuženiku da izda ispravu kojom dopušta upis prava vlasništva u korist prvotuženika i vrati posjed nekretnine prvotuženiku.

7. Prvostupanjski sud je najprije otklonio primjenu pravila o pobijanju pravnih radnji stečajnog dužnika jer se prema odredbi članka 127. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10 i 25/12) prema tim pravilima pobijaju samo one pravne radnje koje su poduzete prije otvaranja stečajnog postupka. Kako se tužitelj poziva na propuštanja učinjena u 2017. godine nakon što je stečajni postupak nad prvotuženikom već bio otvoren, prvostupanjski sud smatra da se u ovom postupku ne primjenjuje odredba članka 131. Stečajnog zakona o namjernom oštećenju stečajnih vjerovnika na koju se tužitelj poziva u tužbi, nego da bi se pravne radnje stečajnog dužnika učinjene nakon otvaranja stečajnog postupka mogle pobijati prema pravilima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), kako je to propisano člankom 163. stavkom 2. Stečajnog zakona.

8. Nakon toga, prvostupanjski sud je naveo razloge zbog kojih smatra da nisu ispunjene pretpostavke propisane člancima 66. do 71. ZOO-a i odbio tužbeni zahtjev za pobijanje pravnih radnji kao neosnovan. Onaj dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje da ne postoji valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva odbijen je kao neosnovan zato što je drugotuženik predmetnu nekretninu stekao na temelju odluke suda u skladu s odredbom članka 126. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17), a zahtjev za izdavanje tabularne isprave odbijen je zato što tuženici nisu bili u ugovornom odnosu iz kojeg bi proizlazila ta obveza.

9. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da se tužbeni zahtjev ne može zasnivati na pravilima o pobijanju pravnih radnji stečajnog dužnika, nego o pobijanju dužnikovih pravnih radnji iz članka 66. ZOO-a.

10. Osnovano žalitelj tvrdi da se nijedna stranka nije pozivala na činjenicu da je tražbina Raiffeisenbank Austria d.d. namirena u ovršnom postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-240/16 po prijedlogu Raiffeisenbank Austria d.d., kao ovrhovoditelja, protiv prvotuženika Destilerija d.o.o. u stečaju, kao ovršenika, i da je veća od kupoprodajne cijene koja je postignuta na javnoj dražbi. Stoga se prvostupanjski sud nepotrebno bavio utvrđivanjem te činjenice uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu i na temelju te činjenice zaključio da kupovnina nije mogla služiti namirenju tužiteljeve tražbine koja mu je priznata u stečajnom postupku nad prvotuženikom.

11. Iz tužbenih navoda jasno je da tužitelj zahtjev za pobijanje propuštanja izjavljivanja žalbe protiv rješenja o dosudi nekretnine drugotuženiku zasniva na tvrdnjama da dražba nije provedena u skladu s odredbama Ovršnog zakona jer nije određena prodaja elektroničkom javnom dražbom koju provodi Financijska agencija, zatim da kupac nije platio kupovninu u roku od 30 dana od održavanja dražbe, da je zaključkom o prodaji utvrđena vrijednost predmetne nekretnine u iznosu od 19.324,00 kuna, da 3/5 početne vrijednosti nekretnine iznose 11.540,40 kuna, a predmetna nekretnina dosuđena je za kupoprodajnu cijenu od 9.662,00 kuna.

12. Međutim, da bi pobijanje pravnih radnji (i s njima izjednačenih propuštanja) bilo osnovano potrebno je da je radnja poduzeta na štetu vjerovnika, a takvom radnjom smatra se ona radnja zbog koje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine (članak 66. ZOO-a). Dakle, tužitelj je prije svega trebao dokazati da je riječ o takvim propuštanjima zbog kojih neće moći namiriti svoju tražbinu u stečajnom postupku koji se vodi nad prvotuženikom, pa ako tužitelj nije naveo činjenice i predložio dokaze iz kojih bi se mogla sa sigurnošću utvrditi ta bitna činjenica, onda je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, bez upuštanja u utvrđivanje činjenica na koje se nije pozvala nijedna stranka (članak 7. ZPP-a).

13. Okolnost da nije provedena elektronička javna dražba ne može sama po sebi ukazivati na ispunjene te osnovne pretpostavke. S druge strane netočna je tvrdnja da kupac nije platio kupovninu jer suprotno proizlazi iz činjenice da je kupovnina naplaćena iz dijela jamčevine koju je taj kupac bio uplatio za sudjelovanje na dražbi koja je provedena zajedno za više nekretnina stečajnog dužnika, kako to proizlazi iz odgovora na tužbu drugotuženika.

14. Netočne su i tvrdnje da predmetna nekretnina nije mogla biti prodana za manje od tri petine vrijednosti odnosno da je prodaja ispod te vrijednosti suprotna odredbi članka 102. stavka 2. Ovršnog zakona, jer se ta odredba nije primjenjivala na postupke započete prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 93/14). U ovršnom postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem Ovr-240/16, a započet je još 2010. godine primjenjivala se odredba članka 102. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12 i 25/13) koja je glasila: „Na drugom ročištu za dražbu nekretnina se ne može prodati ispod jedne polovine njezine utvrđene vrijednosti.“ S obzirom na to da je predmetna nekretnina prodana upravo za polovicu utvrđene vrijednosti (9.662,00 kuna u odnosu na utvrđenu vrijednost od 19.324,00 kuna), očito je da se ni na toj činjenici ne može valjano zasnivati tužbeni zahtjev za pobijanje dužnikove pravne radnje.

15. O tome koje tražbine vjerovnika će biti namirene iz ostvarene kupovnine (samo ovrhovoditelja Raiffeisenbank d.d. ili i ostalih vjerovnika), odlučuje se u stečajnom postupku, nakon što je rješenjem o namirenju od 8. svibnja 2019. donesenom u ovršnom postupku određena uplata kupovnine, koja je preostala nakon namirenja troškova ovrhovoditelja, na račun stečajnog dužnika. Stoga zaključak suda kako je cjelokupan iznos kupovnine predan ovrhovoditelju, kao razlučnom vjerovniku, radi namirenja njegove tražbine, nakon namirenja troškova postupka, nema uporišta u činjenicama koje proizlaze iz provedenog i dovršenog ovršnog postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

16. Neosnovano žalitelj tvrdi da je umjesto utvrđivanja činjenica vezanih za namirenje tražbine ovrhovoditelja Raiffeisenbank d.d., prvostupanjski sud trebao ispitivati je li rješenje o dosudi pravilno i zakonito. Ovo prije svega za to što se o pravilnosti i zakonitosti toga rješenja može odlučivati samo u postupku u kojem je doneseno, a pored toga to ne može biti razlog za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za pobijanje pravnih radnji dužnika zbog propuštanja žalbe protiv tog rješenja. Kao što je to već navedeno u točki 12. ovog obrazloženja, da bi pobijanje pravnih radnji (i s njima izjednačenih propuštanja) bilo osnovano, potrebno je da je radnja poduzeta na štetu vjerovnika

17. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda o tome da prvotuženik u svojstvu ovršenika nije mogao tražiti proglašenje dosude nekretnine nevažećom, kao ni dražbe određene zaključkom poslovni broj Ovr-240/16 od 11. listopada 2017., jer sud oglašava dosudu nevažećom u situacijama propisanim člankom 103. stavak 6. i člankom 106. stavak 2. Ovršnog zakona, dakle, onda kada kupac kojemu je nekretnina dosuđena ne položi kupovninu u određenom roku.

18. Takvim zakonodavnim rješenjem nije dovedeno u pitanje pravo stranaka na učinkovito pravno sredstvo protiv odluka sudova, kako to tvrdi žalitelj, jer stranke imaju pravo izjaviti žalbu protiv rješenja o dosudi. Jednostavnije rečeno ne postoji prijedlog za oglašavanje dosude nevažećom kao pravno sredstvo kojima stranke mogu pobijati rješenje o dosudi, pa ni propuštanjem podnošenja takvog nepostojećeg pravnog lijeka nije mogla nastati šteta vjerovniku u smislu članka 66. ZOO-a.

19. Pravilno je odbijen i onaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da ne postoji pravni odnos na temelju kojeg je drugotuženik stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine, kao i zahtjev za izdavanje tabularne isprave i predaje u posjed predmetne nekretnine prvotuženiku. Riječ je o tužbenim zahtjevima koji su zapravo posljedica zahtjeva za pobijanje pravnih radnji, a uz to žalitelj nije naveo nikakve razloge kojima bi posebno pobijao taj dio prvostupanjske presude.

20. Pravilna je i odluka o troškovima postupka sadržana po osnovanosti (članak 154. stavak 1. ZPP-a) i visini (članak 155. ZPP-a), iako je prvostupanjski sud nepotrebno odlučivao o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova s obzirom na to da je tužitelj izgubio ovu parnicu, pa odluka o obvezi tužitelja da drugotuženiku nadoknadi parnične troškove na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a u sebi već sadržava odluku o neosnovanosti tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova ovog postupka.

21. Na temelju navedenog proizlazi kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo odbiti tužiteljevu žalbu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

Zagreb, 3. rujna 2024.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec

Broj zapisa: 9-3086c-5f19c

Kontrolni broj: 019eb-80bcb-34485

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Raoul Dubravec, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.