Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1977/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik E. G., odvjetnik u Z., protiv tuženog Z. h. d.o.o., Z., P. T. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici D. G. i Đ. F., odvjetnici iz O. društva G. & G. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3030/2008-23 od 8. srpnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženog Z. h. d.o.o., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3030/2008-23 od 8. srpnja 2011.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u povodu revizije u iznosu od od 564,08 eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske u iznosu od 4.000,00 eura.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška sastavljanja odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Utvrđuje se da je tuženik Z. h. d.o.o., P. T. Z., kao pravni sljednik T. T. Z. d.o.o. neosnovano povisio cijene svojih usluga za razdoblje od mjeseca studenog 2004. do mjeseca prosinca 2006.

Tuženik je dužan tužitelju platiti 12.339,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2007. pa sve do konačnog plateža, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 11.725,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. srpnja 2011. do isplate, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjim ovrhe."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.537,50 kuna.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj u bitnome ističe da je žalba tuženika neosnovana, a pobijana odluka zakonita i pravilna. Predlaže žalbu odbiti te pobijanu presudu potvrditi, uz naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 1.537,50 kuna.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda se može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, slijedom čega nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe iz čl. 365. st.

2. ZPP-a.

7. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8 ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

8. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

9. U ovoj pravnoj stvari donijeta je drugostupanjska odluka pod poslovnim brojem Gž- 2067/2019-9 od 3. ožujka 2020. kojom je preinačena prvostupanjska presuda i u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, s time da je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.687,50 kuna.

10. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-406/2021-2 od 20. prosinca 2023., prihvaćena je revizija tužitelja i ukinuta je navedena presuda poslovni broj Gž-2067/2019-9 od 3. ožujka 2020., zajedno s odlukom o troškovima postupka te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

11. U ranijem postupku koji je prethodio naprijed navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, povodom ustavnih tužbi tužitelja na dvije drugostupanjske odluke ovoga suda kojima su povodom žalbi tuženika preinačene dvije prvostupanjske presude i odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan, a tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka (pod poslovnim brojem Gž- 11249/2011-3 od 3. travnja 2012. i Gž-6267/2016-5 od 10. siječnja 2017.), Ustavni sud Republike Hrvatske je u oba navrata usvojio ustavnu tužbu tužitelja i ukinuo obje navedene presudu suda drugog stupnja te je predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak (odlukom pod poslovnim brojem U-III-3950/2012 od 20. siječnja 2016. i odlukom pod poslovnim brojem U-III-2641/2017 od 14. veljače 2019.).

12. Naprijed navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 406/2021-2 od 20. prosinca 2023., prethodilo je i rješenje istoga suda poslovni broj Revd-3143/2020-3 od 10. studenoga 2020. kojim je dopuštena revizija tužitelja protiv presude ovoga suda poslovni broj Gž-2067/2019-9 od 3. ožujka 2020. (kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3030/2008-23 od 8. srpnja 2011.), između ostalog i u odnosu na pitanje: „Je li tuženik, kao davatelj zakupa lokala na tržnici V. u Z., isporučitelj komunalne usluge, dužan pri svakoj promjeni cijene odnosno tarife svojih usluga pribaviti prethodnu suglasnost poglavarstva Grada Z.?“, na koje pitanje je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju kojom je ukinuo drugostupanjsku odluku, dao odgovor: "Tuženik je dužan kao davatelj zakupa lokala na tržnici V. u Z., isporučitelj komunalne usluge, pri svakoj promjeni cijene odnosno tarife svojih usluga pribaviti prethodnu suglasnost Poglavarstva

grada

Z..".

13. Predmet ovoga spora je zahtjev kojim tužitelj traži utvrditi da je tuženik neosnovano povisio cijene svojih usluga (koje se odnose na korištenje poslovnog prostora na T. V.), za razdoblje od mjeseca studenog 2004. do mjeseca prosinca 2006. te zahtjev tužitelja za povrat razlike tako povišene cijene usluga u tom razdoblju (za prostor koji koristi tužitelj na T. V.), u iznosu od 12.339,60 kuna.

14. U provedenom postupku utvrđeno je da je tuženik kao zakupodavac, tužitelju kao zakupoprimcu, za korištenje poslovnog prostora na T. V. (lokala od 9,04 m2), do 31. listopada 2004. ispostavljao račune na ime zakupnine po cijeni od 35,00 kuna po m2 poslovnog prostora (316,40 kuna mjesečno), a od studenog 2004. do prosinca 2006. po cijeni od 100,00 kuna po m2 poslovnog prostora (904,00 kuna mjesečno), koju zakupninu je tužitelj plaćao u skladu s ispostavljenim računima, s time da je utvrđeno i to da razlika zakupnine za utuženo razdoblje (21 mjesec), iznosi 12.339,60 kuna (587,60 kuna mjesečno) te da tuženik u smislu odredbe čl. 21 Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03, pročišćeni tekst, dalje ZKG), od Poglavarstva Grada Z. nije zatražio prethodnu suglasnost za promjenu cijene zakupnine.

15. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik protivno odredbi čl. 21. ZKG-a, neosnovano povisio cijenu zakupnine, obrazlažući da je tuženik prethodno trebao zatražiti suglasnost Poglavarstva jer se radilo o promjeni cijena komunalne djelatnosti, a ne o promjeni cijena za usluge tržišne djelatnosti.

16. U žalbenom stupnju postupka i nadalje je sporno je li tuženik bio dužan za povećanje cijene zakupnine poslovnih prostora tražiti prethodnu suglasnost nadležnog tijela Grada Zagreba, konkretno Poglavarstva Grada Zagreba i posljedično tome, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženica od njega naplatila temeljem neosnovano povišene cijene zakupnine, uz tvrdnju tuženika (koju je isticao i tijekom prvostupanjakog postupka), da se ne radi o povećanju cijene usluga tržnice na malo koje se odnose na komunalnu djelatnost, već o povišenju cijene tržišne djelatnosti u vidu zakupnine prodajnog prostora.

17. Tužbeni zahtjev, kako je to već prethodno i navedeno, tužitelj temelji na tvrdnji da se radi o komunalnoj djelatnosti te da je tuženik, kao isporučitelj komunalne usluge, neosnovano povisio cijenu svoje komunalne usluge (visinu cijene zakupnine), protivno čl. 21 ZKG-u, temeljem kojeg Zakona je trebao za povišenje cijene takve usluge, prethodno pribaviti suglasnost Poglavarstva Grada Zagreba, dok tuženik tvrdi da iznajmljivanje poslovnih prostora na tržnici ne predstavlja komunalnu djelatnost, već tržišnu, slijedom čega za povećanje cijene zakupnine tuženik nije bio dužan tražiti prethodnu suglasnost Poglavarstva Grada Zagreba, već je istu mogao samostalno povisiti prema svome cjeniku za određeni poslovni prostor.

18. Prema odredbi čl. 3. st. 1. toč. 10. ZKG-a, pod komunalnom djelatnosti, u smislu toga Zakona, spadaju i tržnice na malo, dok se u st. 11. istog članka pod tržnicama na malo razumijeva upravljanje i održavanje prostora i zgrada izgrađenih na zemljištu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave u kojima se u skladu s tržnim redom pružaju usluge obavljanja prometa živežnim namirnicama i drugim proizvodima.

19. Prema odredbi čl. 21. st. 1 ZKG-a, propisano je da je isporučitelj komunalnih usluga dužan pri svakoj promjeni cijene, odnosno tarife svojih usluga pribaviti prethodnu suglasnost općinskog načelnika, gradonačelnika jedinice lokalne samouprave i gradonačelnika Grada Zagreba na području kojih se isporučuje usluga.

20. Dakle, iz navedene odredbe jasno slijedi da je isporučitelj komunalnih usluga dužan pri svakoj promjeni cijene, odnosno tarife svojih usluga pribaviti prethodnu suglasnost općinskog načelnika, gradonačelnika jedinice lokalne samouprave i gradonačelnika Grada Zagreba na području kojih se isporučuje usluga.

21. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-406/2021-2 od 20. prosinca 2023., za koju je ovaj sud vezan, kako je to već naprijed i navedeno, Vrhovni sud Republike Hrvatske se pozvao na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3950/2012 od 20. siječnja 2016. i na odluku poslovni broj U-III-2641/2017 od 14. veljače 2019., navodeći da je u istima izraženo shvaćanje da: "Davanje u zakup poslovnih prostorija u sklopu tržnice je sadržajno vid upravljanja tim prostorom i zgradama, dakle komunalna djelatnost, zbog čega je za promjenu cijene zakupa potrebna suglasnost poglavarstva.", rukovodeći se navedenim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske i pri davanju odgovora na postavljeno revizijsko pitanje na način da je: "Tuženik dužan kao davatelj zakupa lokala na tržnici V. u Z., isporučitelj komunalne usluge, pri svakoj promjeni cijene odnosno tarife svojih usluga pribaviti prethodnu suglasnost Poglavarstva grada Zagreba.".

22. Stoga, prihvaćajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da se u konkretnom slučaju radi o komunalnoj usluzi za koju je tuženik kao isporučitelj komunalne usluge, sukladno čl. 21 ZKG-a, trebao prethodno pribaviti suglasnost Poglavarstva Grada Zagreba, kako tuženik nesporno navedenu suglasnost (za povišenje cijene takve usluge), nije pribavio (niti ju je tražio), time je neosnovano povisio cijenu zakupnine, protivno čl. 21 ZKG-a, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

23. Kako je tuženik neosnovano povisio cijenu svoje komunalne usluge u spornom razdoblju (od studenog 2004. do mjeseca prosinca 2006.), to je stekao bez osnove financijskim vještačenjem utvrđeni iznos od 12.339,60 kuna, koji iznos žalbenim navodima tuženik posebno niti ne spori.

24. Naime, radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva (razlike zakupnine za 9,04 m2 poslovnog prostora prije spornog povišenja i nakon povišenja), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. I. T. iz V. T. d.o.o., temeljem kojeg nalaza i mišljenja je utvrđena sporna razlika zakupnine (između zakupnine obračunate do 31. listopada 2004. i zakupnine obračunate nakon toga datuma), u mjesečnom iznosu od 587,60 kuna, što za 21 mjesec iznosi 12.339,60 kuna, koji nalaz i mišljenje je sud prvog stupnja pravilno prihvatio kao stručan i vjerodostojan, sačinjen na temelju priloženih računa i matematički provjerljiv, s time da tuženik na računski dio nalaza niti nije imao primjedbe, a nije osporavao niti iznos ranije zakupnine, prije povišenja, u odnosu na koju je vršeno vještačenje, dok tvrdnje o tome da su u računima koji su uslijedili nakon listopada 2004., u zakupninu ukalkulirani i „zavisni troškovi“, sud prvog stupnja pravilno cijeni nedokazanima, koju ocjenu je detaljno, jasno i neproturječno obrazložio, koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud, dok sam tuženik žalbenim navodima određeno niti ne prigovara navedenoj ocjeni suda prvog stupnja u tom dijelu.

25. Stoga, osnovano tužitelj u skladu s odredbom čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), odnosno u skladu s odredbom čl. 1111. kasnijeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO/05), zahtijeva od tuženika vraćanje stečenog bez osnove, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, a to je upravo iznos preplaćene razlike od 12.339,60 kuna.

26. Kako je tuženik znao i morao znati da je za povišenje cijene zakupnine trebao prethodno pribaviti suglasnost Poglavarstva Grada Zagreba (koju suglasnost nije pribavio), tuženik se ima smatrati nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženiku da zatezne kamate na utuženo potraživanje plati od dana stjecanja preplaćenog iznosa (sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91, odnosno čl. 1115. ZOO/05), odnosno od prvog narednog dana plaćanja zadnjeg računa za prosinac 2006. (od 1. siječnja 2007. pa do isplate).

27. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske presude.

28. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja donio osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbe čl. 155. ZPP-a, uz primjenu tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'' broj: 148/09 i 142/12, dalje: Tarifa), čemu tuženik žalbenim navodima određeno niti ne prigovara. Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

29. Nadalje, točkom II. izreke odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-406/2021-2 od 20. prosinca 2023., ostavljeno je da se o troškovima nastalim u povodu revizije odluči u konačnoj odluci, slijedom čega je o istome odlučeno ovom drugostupanjskom odlukom na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

30. Kao potreban parnični trošak tužitelja u revizijskom dijelu postupka (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP), ukazuje se trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav prijedloga za dopuštenje revizije i za sastavljanje revizije, u skladu sa sada važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/23), Tbr. 10. toč. 5., dakle, za svaku radnju po 150 bodova, što uz vrijednost boda od 10,00 kuna te uz 25%-tno uvećanje na ime PDV-a (rukovodeći se postavljenim zahtjevom tužitelja za naknadu troškova), predstavlja iznos od 1.875,00 kuna za svaku radnju, odnosno 248,86 eura, čime se u konačnome za obje radnje dobije iznos od 497,72 eura, kojem iznosu valja pribrojiti trošak plaćene sudske pristojbe za reviziju u iznosu od 500,00 kuna, odnosno 66,36 eura, čime se u konačnome za obje radnje dobije iznos od 564,08 eura. Stoga, tužitelju je, s obzirom na uspjeh u revizijskom dijelu postupka, dosuđena naknada troška u ukupnom iznosu od 564,08 eura (čl. 154. st. 1. ZPP), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

31. Za obrazložiti je da je ovaj sud odluku o trošku tužitelja u revizijskom dijelu postupka donio rukovodeći se postavljenim zahtjevom tužitelja za trošak (a koji trošak je tužitelj određeno postavio u podnesenom prijedlogu za dopuštenje revizije i u podnesenoj reviziji) te u okviru tako postavljenog zahtjeva, ne priznajući mu stoga trošak po izmijenjenoj vrijednosti boda od 2 eura. Naime, neovisno o tome što sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka, u skladu s odredbom Tbr. 52. st. 2. i 3. sada važeće Tarife, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, rukovodeći se u konkretnom slučaju postavljenim zahtjevom tužitelja za naknadu troškova (list 160 i 193 spisa), iz kojeg zahtjeva slijedi da je tužitelj naknadu troškova postavio u skladu s vrijednosti boda od 10 kuna, za koji zahtjev je sud vezan (u skladu s čl. 2. st. 1. ZPP-a), to je odluku o troškovima postupka valjalo donijeti u okviru tako postavljenog zahtjeva tužitelja.

32. Pored navedenog, podneskom od 15. svibnja 2024. punomoćnik tužitelja zatražio je naknadu troškova vezano za vođenje postupaka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, za dvije ustavne tužbe po 1.000 bodova u ukupnom iznosu od 4.000,00 eura.

33. Iz sadržaja obje odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluke U-III- 3950/2012 od 20. siječnja 2016., list 122-124 spisa, i odluke U-III-2641/2017 od 14. veljače 2019.), koje odluke su donesene povodom ustavnih tužbi tužitelja koje su usvojene, razvidno je da Ustavni sud Republike Hrvatske u tim odlukama nije odlučio o troškovima koji su nastali tužitelju povodom tih postupaka u kojima je bio zastupan po punomoćniku odvjetniku, o čemu je Ustavni sud Republike Hrvatske ovlašten odlučivati na temelju odredbe čl. 23. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („ Narodne novine“, broj 99/99 i 29/02), kojom odredbom je propisano da u ustavnosudskom postupku svaki sudionik snosi svoje troškove postupka, ako Ustavni sud ne odluči drukčije.

34. Polazeći od sadržaja te odredbe te činjenice da Ustavni sud Republike Hrvatske u obje svoje odluke nije odlučio o troškovima ustavnosudskog postupka, a povodom ustavnih tužbi tužitelja, za zaključiti je da tužitelj u tom postupku i nije zatražio troškove njegovog zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, jer bi u protivnom Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je jedini ovlašten odlučivati o zahtjevu za naknadu troškova ustavnosudskog postupka, o tome odlučio, a što nije.

35. Kada je tužitelj propustio pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske podnijeti zahtjev za naknadu troškova koje je imao vezano za vođenje tog ustavnosudskog postupka, a o kojim troškovima je jedino Ustavni sud Republike Hrvatske bio ovlašten odlučivati, onda se takvi troškovi ne mogu naknadno zahtijevati u redovnom sudskom postupku. U tom pravcu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 550/2020-4 od 1. rujna 2020. te Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu povodom zahtjeva broj 1620/10 Gabrijele Bibić protiv Republike Hrvatske, odlučujući o istovjetnoj pravnoj stvari.

36. Stoga, u odnosu na troškove nastale u postupku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, valjalo je odbiti tužitelja s postavljenjim zahtjevom za njihovu naknadu te odlučiti kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske odluke.

37. Nadalje, tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, jer sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 166. st. 1. ZPP- a. (točka IV. izreke ove odluke).

38. Tužitelju nije priznat trošak za sastavljanje odgovora na žalbu sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod točkom V.

39. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 3. rujna 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.