Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-498/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te Nike Grospić Ivasović, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. A., OIB:…, iz O., zastupaju punomoćnici I. K., odvjetnik u V.¹, i B. K., odvjetnik u O., protiv tuženika U. d.o.o. za komunalno gospodarstvo, OIB:…, O., kojeg zastupaju punomoćnici M. G. i H. Š. iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. & Š. u V.², radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-4409/2021-38 od 26. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja D. A. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-4409/2021-38 od 26. ožujka 2024.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-4409/2021-38 od 26. ožujka 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 13. rujna 2021. kojom je tuženik "U." d.o.o. za komunalno gospodarstvo (OIB:…), O. - … otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31. listopada 2019. tužitelju D. A. (OIB:…) iz O. – …, nezakonita i nedopuštena.

Sudski se raskida Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između tužitelja i tuženika 31. listopada 2019. s 21. rujna 2021.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza isplati iznos od 8 ugovorenih plaća što iznosi ukupno 6.558,63 EUR sa kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po članku 29. stavku 2. ZOO-a, dakle po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europske središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u roku od 15 dana." kao neosnovan.

Prvostupanjskim rješenjem poslovni broj Pr-4409/2021-38 od 26. ožujka 2024. je pod točkom I. izreke utvrđeno da je tužba povučena u dijelu kojim tužitelj traži da ga tuženik vrati na posao i da s tužiteljem zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da tužitelju prizna i uspostavi kontinuitet radnog odnosa za razdoblje od

14. rujna 2021. pa do 21. listopada 2021. te od dana pravomoćnosti ove presude pa nadalje. U točki II. izreke je naloženo tužitelju D. A. naknaditi tuženiku U. d.o.o. prouzročeni trošak u iznosu 1.250,00 eura, u roku 15 dana.

Pod točkom III. izreke rješenja je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog.

Protiv navedene presude u cijelosti i odluke o troškovima postupka pod točkom II. izreke rješenja žali se tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 144/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz dosudu naknade parničnog troška, ili istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2. U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik poriče žalbene navode i predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

3. Žalba tužitelja je neosnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev da se utvrdi nedopuštenost Odluke o izvanrednom otkazu od 13. rujna 2021., da se odluči o sudskom raskidu Ugovora o radu s danom 21. rujna 2021. te dosudi tužitelju naknadu štete u visini od osam ugovorenih mjesečnih plaća, i to u iznosu od 6.558,63 eura.

5. U tijeku prvostupanjskog postupka je pravilno utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 31. listopada 2019. na radnom mjestu poslovođe na reciklažnom dvorištu,

- da je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 31. listopada 2019. za radno mjesto poslovođe u reciklažnom dvorištu, i to Odlukom o izvanrednom otkazu od 13. rujna 2021., a iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je 30. kolovoza 2021. uprava tuženika zaprimila usmenu pritužbu korisnika reciklažnog dvorišta na Jugu II, koji je imao vlastitih saznanja da je tužitelj

27. i 28. kolovoza 2021., za vrijeme rada, neovlašteno raspolagao odloženim otpadom odnosno otuđio razne vrste otpada odloženog na spomenutom reciklažnom dvorištu; da je povodom podnesene prijave tuženik izvršio uvid u snimke sustava videonadzora na reciklažnom dvorištu Jug II, te je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj, osim 27. kolovoza 2021. a isključujući navedeni 28. kolovoza kada nije radio, kontinuirano neovlašteno prebirao po spremnicima za otpad te na kraju i otuđivao određene količine selektivno odloženog otpadnog metala, plastičnih boca te elektroničkog otpada, na način da je spomenuti otpad spremao u vlastito vozilo te na kraju izvozio iz prostora reciklažnog dvorišta; da sukladno Odluci o načinu rada dvorišta za selektivno zbrinjavanje otpada te uputi o postupanju u vezi s radom reciklažnog dvorišta, radnicima reciklažnih dvorišta strogo je zabranjeno otuđivanje odnosno bilo kakvo neovlašteno raspolaganje zaprimljenim otpadom, kao i da je poslodavac po saznanju za gore opisano, radnika pozvao da se očituje o navedenim okolnostima što je radnik učinio i svojim dopisom od 3. rujna 2021., u kojem je priznao kako je 27. kolovoza 2021. u poslijepodnevnim satima iz kontejnera na reciklažnom dvorištu Jug II otuđio razne vrste odloženog otpada,

- da je tužitelj u pisanoj obrani od 3. rujna 2021., a koju je dao povodom poziva tuženika da se očituje na podnesenu pritužbu korisnika reciklažnog dvorišta, priznao da je 27. kolovoza 2021. u poslijepodnevnim satima iz kontejnera uzeo nekoliko komada odloženog metalnog otpada, par komada plastičnih boca i elektroničkog otpada, s time da je naveo kako 28. kolovoza 2021. uopće nije dolazio na reciklažno dvorište jer nije bila njegova smjena pa nije dolazio u doticaj s odloženim otpadom, pri čemu je tužitelj iskazao kajanje i žaljenje zbog njegovih postupaka vezano za neovlašteno raspolaganje odloženim otpadom jer da mu nije bila namjera nanijeti štetu U. u kojem je zaposlen od 1986., gdje je 1990. doživio i ozljedu na radu zbog koje ima 40% trajno tjelesno oštećenje te je napisao da se uvijek trudio što bolje obavljati svoj posao; da se zbog trenutačne nepovoljnije financijske situacije odlučio na neovlašteno raspolaganje otpadom te da je spreman tuženiku naknaditi štetu ukoliko mu je istu prouzročio,

- da je tužitelj podnio Zahtjev za zaštitu prava 27. rujna 2021. u kojem navodi da Odluku o otkazu smatra neosnovanom i nezakonitom jer da pitanje postojanja opravdanih razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu nije adekvatno sagledano s obzirom na okolnosti slučaja, a imajući u vidu njegovo ponašanje u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obaviti te u bitnome iznosi sve ono što je iznio i u pisanoj obrani od 3. rujna 2021.,

- da je uvidom u rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u O., od 16. studenoga 1995. (list 11-12 spisa) utvrđeno da je tužitelju zbog ozljede na radu nastalo tjelesno oštećenje 8. stupnja te da mu se počevši od 1. siječnja 1995. priznaje pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje u svoti od 26,49 kn mjesečno; da iz obrazloženja predmetnog rješenja proizlazi da je postupak za ostvarenje prava na

novčanu naknadu za tjelesno oštećenje pokrenut u povodu zahtjeva od 26. lipnja 1995., da prema nalazu i mišljenju invalidske komisije u O. kod tužitelja postoji tjelesno oštećenje u smislu čl. 77. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine" 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93, 29/94 i 44/94 – dalje: ZMIO/83) koje je nastalo 7. lipnja 1991. zbog ozljede na radu pa je određen ukupni postotak tjelesnog oštećenja od 30%; iz dostavne naredbe proizlazi da je isto dostavljeno tužitelju, odsjeku za obračun i isplatu mirovinskih i invalidskih primanja te arhivi,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da je 27. kolovoza 2021. radio od 8 do 20 sati; da je toga dana u reciklažno dvorište pristupio S. A. radi prezentacije reciklažnog dvorišta i tu se zajedno sa još nekoliko ljudi zadržao između 9 i 14 sati; da je tog 27. kolovoza 2021. došla jedna gospođa u bijelom G. i donijela je razne stvari u reciklažno dvorište, s time da je njemu u vrećici dala plastične boce i limenke, i on ih je stavio u svoj auto; da je bilo i drugih slučajeva kada su mu znali dati npr. jednom prilikom kosilicu, tave koje su bile u dobrom stanju i druge stvari, donosili su mu ih i davali dok je bio na radnom mjestu u reciklažnom dvorištu; da kad ga je S. A. upoznao s viđenim na nadzornim kamerama i kada je pozvan da se očituje na to, rekao je da je zadržao plastične boce i limenke; da je znao da ne smije zadržati boce i limenke ili nešto drugo, međutim prije g. T. im je rečeno da si mogu zadržati neke stvari, ali da to ne čine svaki dan; da se ne sjeća da bi uzimao elektronički otpad, odnosno metal; da je točno što piše u obrani, a on je mislio da zbog navedenog neće dobiti otkaz, zato se ispričao, pretpostavljao je će ga premjestiti na neko drugo radno mjesto, portira ili slično kao što su prebacili i trojicu koja su također otuđivala stvari iz reciklažnog dvorišta, nisu dobili otkaz već su premješteni na druga radna mjesta,

- da je svjedok Z. S., rukovoditelj službe pravnih poslova i ljudskih resursa kod tuženika, iskazao da su od strane korisnika reciklažnog dvorišta dobili prijave da je tužitelj otuđio određeni dio otpada iz kontejnera reciklažnog dvorišta u kojem reciklažnom dvorištu je tužitelj bio poslovođa; da su nakon toga pristupili utvrđivanju činjenica, izvršili su pregled kamera video nadzora i utvrdili da tužitelj u određenim danima vrši otuđenje otpada na način da isti ne odlaže u odgovarajuće spremnike, nego u vlastito vozilo, a nakon tog utvrđenja, tužitelj je pozvan da iznese obranu, u kojoj isti nije osporio da bi otuđivao stvari iz reciklažnog dvorišta, a ne sjeća se detalja obrane,

- da je svjedok M. T. iskazao da je od srpnja 2021. do veljače 2022. bio direktor U., da je od tužitelju neposredno nadređenih dobivao usmene prigovore da tužitelj, koji je tada bio poslovođa u reciklažnom dvorištu Jug II, otuđuje stvari iz reciklažnog dvorišta; da je nakon što mu je dana na uvid snimka s kamera utvrdio da je tužitelj otuđivao željezo iz reciklažnog dvorišta; da je tužitelju i raniji direktor dao opomenu zbog puštanja ljudi, misli Roma u reciklažno dvorište, misli da je to bilo negdje 2014.; da se na snimci kamere vidi da tužitelj u gepek automobila stavlja stvari; da su se za izvanredni otkaz odlučili zato što je tužitelj već imao dosje, to mu nije bilo prvi puta i morao je biti sankcioniran kako to njegovo ponašanje ne bi dovelo do domino efekta u odnosu na ostale zaposlenike, a time i do gubitka prihoda tuženika; da u reciklažnom dvorištu postoje sirovine koje se prodaju (željezo, plastične boce i sl.), odnosno koje se zbrinjavaju (prazni akumulatori i sl.), s time da su od strane tužitelja otuđene sirovine koje se prodaju, a nakon odlaska tužitelja u

reciklažnom dvorištu u kojemu je isti radio više nije bilo pritužbi u smislu da se krade u tom reciklažnom dvorištu.

6. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je opravdan otkazni razlog tuženika jer se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa i takvom ponašanju tužitelja uslijed kojeg je narušen odnos povjerenja između njega i tužitelja i uslijed kojeg nastavak radnog odnosa nije moguć. Naime, tužitelj je svjesno postupao protivno pravilima tuženika kojima je izrijekom zabranjeno otuđivanje imovine tuženika. Tim više je narušeno povjerenje tuženika u tužitelja jer mu je tuženik povjerio poslove poslovođe, odgovorno radno mjesto, a on je svoj položaj zloupotrijebio otuđujući otpad iz tog istog reciklažnog dvorišta pred očima korisnika. Kod ocjene opravdanosti otkaznog razloga nije od utjecaja vrijednost stvari koje je tužitelj otuđio, jer se radi o takvom činu koji sam po sebi dovodi do gubitka povjerenja tuženika prema tužitelju.

7. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje kako je među strankama nesporno da je tužitelj prethodno otkazivanju proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem, a u smislu odredbe čl. 150. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje: ZR) kojim je propisano da se poslodavac prije donošenja odluke važne za položaj radnika, mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika, dok je u st. 3. t. 2. istog članka propisano da se važnim odlukama iz stavka 1. ovoga članka smatraju osobito odluke, među ostalim, i o otkazu.

8. Međutim, u ovom postupku je sporno spada li tužitelj u zaštićenu skupinu radnika iz čl. 151. st. 1. t. 3. ZR za čiji je otkaz ugovora o radu potrebna prethodna suglasnost radničkom vijeća (suodlučivanje).

9. Naime, tužitelj tvrdi da mu je 1995. godine priznato pravo na tjelesno oštećenje zbog ozljede na radu, pa da je tuženik prethodno otkazivanju morao dobiti suglasnost radničkog vijeća, a ovo u smislu odredbe čl. 151. st. 1. t. 3. ZR-a kojim je propisano da poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća donijeti odluku, između ostalog, i o otkazu radniku kod kojeg je zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnosti ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti, odnosno otkazu radniku osobi s invaliditetom.

10. Odredbe čl. 77. st. 1. i 2. ZMIO/83, koje su bile na snazi u vrijeme kada je tužitelju utvrđeno tjelesno oštećenje rješenjem od 16. studenoga 1995., su propisivale da tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinih organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u ostvarivanju životnih potreba, bez obzira na to prouzrokuje li ono ili ne prouzrokuje invalidnost. (2) Osiguraniku kod kojega je nastalo tjelesno oštećenje, prema stavu 1. ovoga člana, pripada pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje, bez obzira na to utječe li ono na invalidnost.

11. Odredbom čl. 40. st. 1. ZMIO/83 je bilo propisano da invalidnost, prema tom zakonu, postoji kada kod osiguranika zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju, prouzrokovanih povredom na radu, profesionalnom bolešću, povredom izvan rada ili bolešću, koje se ne mogu otkloniti liječenjem ili mjerama medicinske rehabilitacije, nastane smanjenje ili gubitak radne sposobnosti za obavljanje poslova na koje je bio raspoređen i koje je obavljao prije nastanka invalidnosti, te za obavljanje poslova u organizaciji koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi odnosno radnoj sposobnosti.

Prema čl. 61. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18., 102/19, 84/21 i 119/22), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane Odluke o otkazu, tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, značajnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti osiguranika.

(2) Pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik kod kojega tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastane kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti.

Prema čl. 3. st. 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (Narodne novine, broj 157/13, 152/14, 39/18 i 32/20) osoba s invaliditetom je osoba koja ima dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.

12. Člankom 2. st. 1., 2. i 3. Zakona o hrvatskom registru o osobama s invaliditetom (Narodne novine broj 64/01 – dalje: Zakon o hrvatskom registru), koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o Registru osoba s invaliditetom dana 11. lipnja 2022. (Narodne novine broj 63/22), bilo je propisano da je osoba s invaliditetom, po ovom Zakonu, osoba koja ima trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak sposobnosti izvršenja neke fizičke aktivnosti ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi, nastale kao posljedica oštećenja zdravlja, a prema stupnjevima i mjerilima navedenim u člancima 4. do 14. ovoga Zakona.

(2) Oštećenje zdravlja je nedostatak, gubitak ili nepravilnost anatomske građe, fiziološke ili psihičke funkcije.

(3) Invaliditet je trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak (koje proizlazi iz oštećenja zdravlja) sposobnosti izvršenja neke fizičke aktivnost ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi osobe i odnosi se na sposobnosti, u obliku složenih aktivnosti i ponašanja, koje su općenito prihvaćene kao bitni sastojci svakodnevnog života.

U čl. 15. Zakona o hrvatskom registru je propisano da podatke o vrsti tjelesnog i/ili mentalnog oštećenja iz članka 3. toga Zakona dostavlja u Registar liječnik primarne zdravstvene zaštite, liječnik specijalist školske medicine i liječnik specijalističko – konzilijarne zdravstvene zaštite koji je pregledao i/ili liječio osobu s invaliditetom, te nadležna tijela državne uprave i Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje.

13. Iz naprijed citiranih zakonskih odredbi proizlazi da su invalidnost i tjelesno oštećenje dva stanja organizma i dva različita pravna pojma, koji se mogu podudarati, ali mogu biti i potpuno nezavisni. Tjelesno oštećenje može prema svojoj težini uzrokovati invalidnost, ali ono samo po sebi kao tjelesno oštećenje nije uvijek nužno i invalidnost. Isto tako, treba reći kako prema važećim propisima invalidnost ne mora uvijek značiti i postojanje tjelesnog oštećenja.

14. Iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj u podnesku od 23. studenoga 2022. (list 120-121 spisa) naveo da je dana 21. veljače 1991., kao radnik u Radnoj jedinici

"Z.", u jutarnjoj smjeni bio raspoređen za rad s motornom pilom na pripremi drva za zagrijavanje staklenika; da je prilikom rezanja jednog komada drveta motorna pila zahvatila čavao koji je bio zabijen te je od siline udarca motorna pila izletjela tužitelju iz ruke, a da bi zaštitio lice, tužitelj je podigao desnu ruku pa mu je bila ozlijedila podlakticu desne ruke zbog čega i danas nema osjet u prstenjaku i malom prstu.

15. Nadalje, tužitelj je u svom iskazu na ročištu održanom dana 5. ožujka 2024. (list 182-184 spisa) jasno naveo da ga liječnik opće prakse nikada nije uputio na komisiju radi utvrđivanja smanjene radne sposobnosti i ograničene radne sposobnosti niti je sam ikada podnio takav zahtjev te je iskazao da nije pokrenuo nikakav postupak kod liječnika opće prakse ni kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje niti kod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj nije ni tvrdio niti dokazivao da je kod njega zbog tjelesnog oštećenja nastalo smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost ili smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti. Pored toga, tužitelj nije ni tvrdio niti dokazivao da bi zbog tog tjelesnog oštećenja imao trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak sposobnosti izvršenja neke fizičke aktivnosti ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi, nastale kao posljedica oštećenja zdravlja, zbog kojih bi se mogao smatrati osobom s invaliditetom u skladu s odredbama čl. 2. st. 1., 2. i 3. Zakona o hrvatskom registru. Također nije ni tvrdio niti dokazao da bi imao status osobe s invaliditetom.

Stoga je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako sama okolnost da je rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u Osijeku od 16. studenoga 1995. kod tužitelja utvrđeno tjelesno oštećenje od 30%, znači da je utvrđeno postojanje invaliditeta kod tužitelja. To iz razloga što svako tjelesno oštećenje nema značaj invaliditeta, kao što je naprijed navedeno, već samo ono tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak sposobnosti izvršenja neke fizičke ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi, a tužitelj to nije dokazao. Naime, tužitelj tijekom postupka nije čak ni iznio tvrdnju u izvršenju koji fizičkih i radnih funkcija bi bio ograničen makar u najmanjem dijelu, odnosno koje radnje desnom rukom ne bi mogao poduzimati. Zbog navedenog, tuženik prilikom otkazivanja tužitelju nije morao dobiti prethodnu suglasnost radničkog vijeća u smislu odredbe čl. 151. st. 1. t. 3. ZR.

16. Naime, da bi došlo do primjene odredbe čl. 151. st. 1. t. 3. ZR-a nije dovoljno da je radnik pretrpio ozljedu na radu, već je potrebno da je kod radnika došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnosti ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti, odnosno da je tužitelj osoba s invaliditetom. U konkretnoj situaciji tužitelj je pretrpio ozljedu na radu, ali on nije dokazao da bi zbog te ozljede kod njega došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost ili uz djelomični gubitak radne sposobnosti, odnosno da ima status osobe s invaliditetom.

Stoga u ovoj pravnoj stvari tuženik nije bio obvezan postupiti po odredbi čl. 151. st. 1. t. 3. ZR-a, ali ne zbog toga što tuženik kao poslodavac u trenutku otkazivanja ne bi imao saznanja o tome da je kod tužitelja utvrđeno tjelesno oštećenje zbog ozljede na radu, kako je to pogrešno zaključio sud prvog stupnja, već zato što tužitelj nije dokazao da su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 151. st. 1. t. 3. ZR-a.

Nadalje, odredbom čl. 125 .st. 1. ZR-a je propisano da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je na strani tuženika postojao opravdani razlog za donošenje Odluke o izvanrednom otkazu, to je neosnovan zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti te Odluke, a posljedično tome je neosnovan i zahtjev za sudskim raskidom Ugovora o radu i naknadom štete jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 125. st. 1. ZR-a (prihvaćanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti otkaza), pa je valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

17. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

U odnosu na odluku o troškovima postupka treba reći da tužitelj nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod, a kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.

Stoga je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tužitelja u pogledu troškova postupka te odlučiti kao u točki I izreke ovog rješenja.

18. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu, temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer isti nije bio potreban za vođenje postupka (točka II izreke rješenja).

U Zagrebu, 2. rujna 2024.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac, v.r.