REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-95/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Melite Božičević-Grbić, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. M. i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u vezi s čl. 190. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevima osuđenog A. M. i osuđenog Z. E. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 10. svibnja 2023. broj K-Us-12/2022. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 31. listopada 2023. broj I Kž-Us-92/2023-12, u sjednici vijeća održanoj 29. kolovoza 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjevi osuđenog A. M. i osuđenog Z. E. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 10. svibnja 2023. broj K-Us-12/2022., potvrđena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 31. listopada 2023. broj I Kž-Us-92/2023-12, osuđeni su A. M. i Z. E. zbog kaznenog djela iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u vezi s čl. 190. st. 2. KZ/11. na kazne zatvora i to A. M. od pet godina, a Z. E. od šest godina. Na temelju čl. 54. KZ/11., Z. E. je u navedenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. veljače 2021. pa nadalje.

1.1. Temeljem čl. 77. st. 1. i čl. 78. st. 2. KZ/11, od osuđenika je oduzeta imovinska korist.

2. Osuđeni A. M. je po svom branitelju B. R., odvjetniku iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz razloga u čl. 517. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22.; dalje: ZKP/22.), s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači na način da se osuđenika oslobodi optužbe, podredno da se ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

2.1. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je i osuđeni Z. E. po svom branitelju H. K., odvjetniku iz S., iz razloga u čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. ZKP/22., s prijedlogom da se pravomoćna presuda u cijelosti ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku ili da se ukine barem u dijelu pod točkom VI. kojom je utvrđena visina imovinske koristi.

3. Na temelju čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP/24.), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske odgovorio je na zahtjeve osuđenika, smatrajući da oba zahtjeva treba odbiti kao neosnovana. Odgovori državnog odvjetnika dostavljeni su na znanje osuđenicima i njihovim braniteljima.

4. Zahtjevi nisu osnovani.

5. Osuđeni A. M. u zahtjevu, nakon navođenja zbog čega je osuđen pravomoćnom presudom, ističe da isti podnosi "...temeljem odredbe članka 517. stavak 1. točke 1., točke 2. i točke 3. Zakona o kaznenom postupku i to sve iz razloga koji se niže navode i obrazlažu.". Obrazlažući, dalje, razloge podnošenja ovog zahtjeva, osuđeni M. sadržajno ponavlja dijelove žalbe podnesene protiv prvostupanjske presude, međutim, ne navodi koji se razlozi odnose na koju od osnova pobijanja pravomoćne presude, što je ovaj sud samostalno učinio poštujući sadržaj zahtjeva.

6. Isticanjem pogrešne primjene odredbe čl. 13. KZ/11. na predmetno kazneno djelo koje je, prema navodima optužnice, uz područje Republike Hrvatske, počinjeno i na području Italije, osuđenik ističe povredu iz čl. 469. toč. 4. ZKP/24., što predstavlja osnov iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/22. Pritom smatra i da je upitna zakonitost rješenja o potvrđivanju optužnice koja obuhvaća prodaju droge izvan Republike Hrvatske odnosno i na području Republike Italije, pri čemu kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. KZ/11. nije izričito navedeno u čl. 13. KZ/11. Stoga, neovisno o ispuštanju činjeničnih navoda vezanih za Republiku Italiju, kako je to navedeno u izreci pravomoćne presude, proizlazi da je osuđenik, kao talijanski državljanin, drogu prevozio nepoznatim kupcima izvan područja Republike Hrvatske, čime je došlo do povrede iz čl. 469. toč. 4. ZKP/22. jer je hrvatsko zakonodavstvo neosnovano primijenjeno izvan njezinog teritorija.

6.1. Međutim, u navedenom osuđenik nije u pravu. Prije svega, treba reći da osuđenik preširoko tumači doseg počinjenja djela za koje je proglašen krivim jer ispuštanjem činjeničnih navoda "nepoznatih kupaca s područja Italije" ne znači da je osuđenik drogu prevozio do nepoznatih kupaca bilo gdje u svijetu, nego samo na području Republike Hrvatske, gdje je i zatečen s drogom u automobilu. Osim toga, u stadiju kada je već donesena pravomoćna presuda, bespredmetna je tvrdnja o nezakonitosti rješenja o potvrđivanju optužnice. Također, pogrešne su osuđenikove tvrdnje u zahtjevu. Naime, ovo je kazneno djelo, prije svega, počinjeno na području Republike Hrvatske, kako je to, usklađivanjem činjeničnog opisa djela s rezultatima dokaznog postupka, i navedeno u izreci prvostupanjske presude. Osim toga, i bez ispuštanja toga dijela činjeničnog opisa, podnositelj propušta imati u vidu da se, prema čl. 17. KZ/11., hrvatsko kazneno zakonodavstvo može primijeniti prema strancu koji počini kazneno djelo izvan područja Republike Hrvatske i pod uvjetima propisanim u toj odredbi.

7. Nadalje, pogrešno osuđenik u zahtjevu tvrdi da je zbog ispuštanja činjeničnih navoda "nepoznatih kupaca u Italiji", došlo do prekoračenja optužbe jer da su "…sudovi prvog i drugog stupnja A. M. dodali kriminalnu masu.". Na taj način osuđenik ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/22. u vezi s čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/22. Međutim, kao što je već navedeno, osuđenik preširoko tumači doseg ovog usklađivanja činjeničnog opisa s rezultatima dokaznog postupka. Naime, u postupku nije utvrđeno da je osuđeni M. drogu prevozio i do nepoznatih kupaca u Italiji pa je ispuštanjem tih navoda, uz činjenicu da je zatečen s drogom u Republici Hrvatskoj gdje je djelo počinjeno, kazneno djelo obuhvatilo samo nepoznate kupce s teritorije te države. Time je smanjena, a ne povećana kriminalna količina niti je podnositelj osuđen da je drogu prevozio do "nepoznatih kupaca bilo gdje na svijetu", kako se neutemeljeno tvrdi u zahtjevu.

8. Osuđenik, nadalje, u zahtjevu smatra da mu je, zbog odbijanja prijedloga za pisano prevođenje na talijanski jezik iskaza suoptuženika R. G., svjedoka M. J. i S. J. te rezultata posebnih dokaznih radnji koji se na njega odnose, uskraćena pravičnost postupka i onemogućeno pravo obrane. Time ističe povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/22. i čl. 468. st. 3. ZKP/08. u vezi s čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/22., jer mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te da mu je povrijeđeno pravo na obranu, što da je imalo utjecaja na presudu. Pritom se poziva na čl. 8. st. 3. i st. 5. ZKP/22. te čl. 3. Direktive 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima (dalje: Direktiva 2010/64/EU), tvrdeći da su države članice po Direktivi 2010/64/EU dužne okrivljenicima koji ne razumiju jezik predmetnog kaznenog postupka osigurati u razumnom roku pisani prijevod svih dokumenata.

8.1. Zbog odbijanja pisanog prijevoda dokaznih radnji, osuđeni A. M. smatra da je "…onemogućen i u ostvarivanju procesnih prava obrane i to - nemogućnosti predlaganja dokaza i/ili dokaznih radnji, te u svim ostalim relevantnostima i bitnostima spisa predmeta, dokazima, te je onemogućen u ravnopravnosti odnosno jednakosti oružje, kao i da uopće ravnopravno kao stranka sudjeluje u postupku jer su optuženici koji razumiju hrvatski jezik, ali i tužitelj bili u situaciji da imaju dokumentaciju koju razumiju za razliku od A. M. kojem je to osnovno pravo – po prvostupanjskom i drugostupanjskom sudu – onemogućeno i oduzeto.". Pritom upire i na činjenicu da je u tijeku postupka bio lišen slobode, bez mogućnosti komunikacije s vanjskim svijetom, što da mu je dodatno otežalo ostvarivanje njegovih prava obrane.

8.2. Međutim, niti u navedenom osuđenik nije u pravu. Naime, prema čl. 8. st. 3. ZKP/22., stranke i ostali sudionici u postupku imaju se pravo služiti svojim jezikom, dok prema čl. 8. st. 6. ZKP/22. tijelo koje vodi postupak može, po službenoj dužnosti ili na obrazloženi pisani zahtjev okrivljenika, naložiti da se pisano prevede dokaz ili njegov dio, ako je to potrebno za korištenje procesnih prava obrane. Iznimno, može se osigurati usmeno prevođenje ili usmeni sažetak dokaza, ako se time ne krše procesna prava obrane, a okrivljenik ima branitelja. Jednako je propisano i u čl. 3. st. 1. i 7. Direktive 2010/64/EU, prema kojim odredbama države članice osiguravaju da se okrivljenicima koji ne razumiju jezik predmetnog kaznenog postupka u razumnom roku osigura pisani prijevod svih dokumenata bitnih za osiguranje ostvarivanja njihova prava na obranu i jamstva pravičnosti postupka, pri čemu se može, umjesto pisanog prijevoda, ponuditi usmeni prijevod ili usmeni sažetak bitnih dokumenata pod uvjetom da se takvim usmenim prijevodom ili usmenim sažetkom ne dovodi u pitanje pravičnost postupka. Prema oba navedena propisa u bitne se dokumente ubrajaju sve odluke o lišavanju slobode, svaki optužni prijedlog ili optužnica te sve presude. Prema čl. 8. st. 6. ZKP/22. i čl. 3. st. 3. Direktive 2010/64/EU o tome koji je još dokument (osim onih koji je bitno prevesti prema odredbama čl. 8 st. 5. ZKP/22. i čl. 3. St. 2. Direktive 2010/64/EU) bitno prevesti radi ostvarivanja prava na obranu i jamstva pravičnosti postupka, odlučuje tijelo koje vodi postupak, odnosno nadležno tijelo, s time da okrivljenik protiv rješenja kojim se odbija njegov zahtjev za prevođenje ima pravo žalbe (čl. 8. st. 6. ZKP/22.).

8.3. Međutim, uvidom u predmet vidljivo je da je osuđenom A. M., već od poduzimanja prve radnje u ovom kaznenom postupku, tj. od kada su policijski službenici Policijske postaje P. 26. lipnja 2020. izvršili pretragu njegovog osobnog vozila, osigurano usmeno prevođenje svake provedene radnje pa je tako i tijek rasprave te izvođenje svih dokaznih radnji u tijeku rasprave, pratio uz nazočnost sudskog tumača za talijanski jezik, dakle, i ispitivanje svjedoka M. J. i S. J. te suoptuženika R. G., kao i sadržaj posebnih dokaznih radnji. Također su osuđeniku pisano prevedeni najvažniji dokumenti (pouka o pravima, rješenje o provođenju istrage, rješenja o oduzimanju slobode, optužnica, prvostupanjska presuda itd.). Zahtjev za pisano prevođenje spomenutih iskaza te sadržaja dokaznih radnji prvostupanjski je sud odbio na raspravi održanoj 12. travnja 2023. s kratkim obrazloženjem na raspravnom zapisniku, a opširnije i u prvostupanjskoj presudi. Osuđenik se na takvu odluku žalio te je drugostupanjski sud na njegove žalbene navode odgovorio jasnim, detaljnim i za ovaj sud prihvatljivim argumentima. Pritom, svakako treba napomenuti da je osuđeni M. u tijeku cijelog postupka imao branitelja koji je zastupao njegove interese i koji se, kako na početku, tako i na kraju dokaznog postupka., očitovao da nema dokaznih prijedloga.

8.4. Prema tome, iz navedenog jasno proizlazi da osuđenom M. nije ni na koji način povrijeđeno pravo na pravično suđenje te su u tijeku postupka bile ispunjene sve pretpostavke načela pravičnosti. U konkretnom mu je slučaju ostvareno pravo da bude nazočan radnjama u postupku i saslušan prije donošenja odluke te pravo da u postupku poduzima sve radnje koje može poduzeti i njegov protivnik. Pritom je osuđenik imao mogućnost predlagati i izvođenje dokaza, koju mogućnost nije iskoristio. Okolnost da mu je odbijen zahtjev za pisano prevođenje dijela dokaza, s čijim je sadržajem usmeno upoznat na jeziku kojeg razumije, ne predstavlja povredu prava na obranu, koje mu pravo niti u jednim dijelu postupka nije bilo povrijeđeno. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke, jer je odluka temeljena na dokazima izvedenim na raspravi u kontradiktornom postupku. U konačnici, i prvostupanjski i drugostupanjski sud dali su razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz detaljne analize proizlazi da nisu proizvoljni.

8.5. Prema tome, osuđeniku nije povrijeđeno niti pravo na pravično suđenje niti pravo obrane pa nema govora o tome da bi u tijeku postupka došlo do povrede odredaba čl. 468. st. 2. i st. 3. ZKP/22.

9. Osuđeni A. M., nadalje, u zahtjevu tvrdi da se u odnosu na njega pravomoćna presuda temelji na nezakonitim dokazima.

9.1. Naime, nezakonitima smatra rezultate provedenih dokaznih radnji, posebno izvješće od 26. lipnja 2020. jer da "…posebne dokazne radnje praćenja optuženika A. M. nisu naložene od strane suca istrage …". Međutim, niti u navedenom osuđeni M. nije u pravu. Naime, ovaj je osuđenik proglašen krivim da je zajedno s R. G., Z. E., M. J. i S. J. počinio kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama u sastavu zločinačkog udruženja iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u vezi s čl. 190. st. 2. KZ/11. Nalogom suca istrage Županijskog suda u Splitu od 3. lipnja 2020. broj Kir-t-Us- 9/2020., prema Z. E., M. J. i R. G. produljene su posebne dokazne radnje iz čl. 332. st. 1. toč. 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) u trajanju do 4. rujna 2020. i upravo u okviru naloženih posebnih dokaznih radnji su uočeni R. G. i osuđeni A. M. kako stavljaju nepoznate predmete u vozilo registarskih oznaka ..., o čemu je sastavljeno izvješće od 26. lipnja 2020. Prema tome, izvješće o tajnom praćenju i tehničkom snimanju osoba i predmeta na koje se upire u osuđenikovom zahtjevu, protivno tim navodima, sastavljeno je na temelju valjanog naloga prema R. G. koji je snimljen upravo s osuđenim M. u razmjeni nepoznatih predmeta pa se stoga ne radi o nezakonitim dokazima. O svemu tome se očitovao i drugostupanjski sud u odlomcima 10.10., 10.11. i 10.12. argumentima koji su jasni, razumni i nisu proizvoljni.

9.2. Daljnju nezakonitost ovaj osuđenik nalazi u tome što "…[uz] potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta serijskog broja ... od 26. lipnja 2020. kojom je od optuženika A. M. oduzeto vozilo, registarska oznaka i ključ … nije sačinjen zapisnik o privremenom oduzimanju tih predmeta kojeg Zakon o kaznenom postupku imperativno zahtijeva.". Međutim, prema odredbama ZKP/22., koje se odnose na privremeno oduzimanje predmeta (čl. 248., čl. 249., čl. 261., čl. 262. ZKP/22.), a koje se nisu mijenjale u odnosu na vrijeme kada su ove radnje poduzimane, zapisnik je nužno sastaviti o provedenoj dokaznoj radnji pretrage. U tom se zapisniku, u slučaju da su pronađeni neki predmeti koje je potrebno oduzeti, opisuju stvari koje su pronađene i oduzete, a za oduzete predmete se izdaje potvrda. Prema tome, za zakonito oduzimanje predmeta nije nužno sačiniti zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta, nego potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, kako je to i učinjeno u odnosu na oduzeto vozilo, registarsku oznaku i ključ.

9.3. Vezano uz navedeni oduzeti automobil, osuđenik nalazi i daljnje nezakonitosti tvrdeći da iz službene bilješke Policijske uprave ... broj .... od 26. veljače 2020. (pri čemu je veljača očigledna greška u pisanju jer se radilo o lipnju, kako je vidljivo iz sadržaja službene bilješke te ostalih radnji koje su uslijedile), proizlazi da je pretraga automobila izvršena bez naloga i bez zapisnika o pretrazi, zbog čega sačinjenu službenu bilješku, koja po zakonu nije dokaz, treba izdvojiti iz spisa, što su sudovi zanemarili.

9.4. Protivno takvim navodima u zahtjevu, iz spomenute službene bilješke (l. 43. spis) jasno proizlazi da je izvršen pregled vozila, kojom je prilikom uočeno da je poklopac iznad kućišta akumulatora pomaknut te su kroz uski otvor uočeni paketi oblijepljeni selotejp trakom smeđe boje. Nakon toga je vozilo osigurano i prevezeno u prostorije nadležne policijske postaje radi pretrage. Potom je uslijedio nalog suca istrage Županijskog suda u Dubrovniku od 26. lipnja 2020. broj ... za pretragu oduzetog vozila (l. 63. i 64. spisa), na temelju kojeg je izvršena pretraga vozila o čemu je sastavljen i zapisnik o pretrazi (l. 27.-32. spisa). Dakle, radilo se o zakonito obavljenoj dokaznoj radnji, zbog čega nema govora da bi se presuda temeljila na nezakonitom dokazu, a što je sve u povodu podnesene žalbe obrazložio i drugostupanjski sud u svojoj presudi za ovaj sud prihvatljivim argumentima (odlomak 10.14.).

9.5. Osuđenik, nadalje, upire i na pretragu navigacijskog uređaja marke „Tom Tom“, o čemu je sačinjena službena bilješka koja, prema njegovom stanovištu, nije dokaz u kaznenom postupku pa su i podaci iz takve bilješke nezakoniti. Pritom osuđenik nije uopće pozvan nazočiti toj radnji niti mu je uručena pouka o pravima, što dodatno potvrđuje njezinu nezakonitost i "pravnu i zakonsku nužnost za izdvajanje". Međutim, premda sve službene bilješke ne podliježu nužno izdvajanju, treba napomenuti da spomenuta službena bilješka uopće nije izvedena kao dokaz u tijeku postupka niti se na podacima koji su u njoj sadržani temelji predmetna pravomoćna presuda. Stoga se ovi navodi u zahtjevu bespredmetni, a time i neosnovani.

9.6. Iz svega navedenog jasno slijedi da se pravomoćna presuda ne temelji na nezakonitim dokazima. Osim toga, i prvostupanjski i drugostupanjski sud su o svemu navedenom vodili računa te su se u odnosu na sve odlučne okolnosti očitovali dostatnim, jasnim, razumnim i za ovaj sud prihvatljivim argumentima. Pritom treba napomenuti da drugostupanjski sud, kada odlučuje o žalbi, ionako nije dužan odgovoriti baš na svaki žalbeni navod, već samo na one koje ocijeni odlučnima za pravilno presuđenje, postojanje povreda kaznenog zakona, bitnih postupovnih povreda te odluke o kaznenoj sankciji kao i, u smislu čl. 476. ZKP/22., preispitati presudu po službenoj dužnosti.

10. Osuđeni M. u zahtjevu ističe i da je prvostupanjski sud na njegovu štetu povrijedio odredbe čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/22. te odredbe čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/22. jer da mu je, unatoč njegovom izričitom traženju, uskratio mogućnost prisustvovanja javnoj objavi presude, tj. nije mu osigurao prijevoz iz Kaznionice u G. na objavu presude u S.

10.1. Ovdje prije svega treba navesti da se, prema odredbi čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/22., zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti samo zbog točno navedenih postupovnih povreda, između kojih nije i ona iz čl. 468. st. 1. toč. 3. ZKP/22.

10.2. No, uslijed nedovođenja osuđenika na objavu presude nije došlo niti do teške povrede prava na obranu niti mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, u spisu predmeta prvostupanjskog suda priložena je osuđenikova osobno potpisana izjava (l. 3098. spisa) kojom on traži da mu se presuda dostavi elektronskom poštom kako ne bi morao biti sproveden u S., odnosno proizlazi da ne želi biti doveden na objavu presude. Osim toga, u trenutku objave presude rasprava je već zaključena i nije jasno kako neprisustvovanje osuđenika objavi presude, kada njegova nazočnost, sukladno čl. 456. st. 3. ZKP/08, ionako nije nužna, uopće može dovesti do povrede prava na obranu ili do povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. O tome u zahtjevu nema objašnjenja.

11. Osuđenik M. upire i na proturječja te nejasnoće u prvostupanjskoj presudi, podvodeći ih pod povredu odredbe čl. 468. st. 2. ZKP/022. Međutim, iz načina na koji obrazlaže navedenu povredu jasno proizlazi da, u suštini, ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/22., koju povredu prema čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/22. nije dopušteno isticati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

12. Ostalim, opširnim, navodima zahtjeva osuđeni M. raščlanjuje dokaze izvedene u tijeku rasprave pred prvostupanjskim sudom te zaključuje da niti jedan dokaz "…ne govori i ne dokazuje da je A. M. imao bilo kakvu ulogu s ostalim okrivljenicima ili udruženjem – što apsolutno znači da nema dokaza i nije dokazano da je A. M. sudjelovao u počinjenju kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja…". Na taj način osuđeni M., pobijanjem činjeničnih utvrđenja u pravomoćno presudi, pokušava mimo zakonskih uvjeta ishoditi odluku trećestupanjskog suda. Međutim, prema odredbama čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP/22. pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije propisano kao osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

13. Osuđeni Z. E., podnoseći predmetni zahtjev zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/22. u vezi s čl. 517. st. 1. toč 2. ZKP/22., tvrdi da se pobijana pravomoćna presuda temelji na nezakonitom dokazu. Ovo stoga jer se "inače, u postupcima pred Županijskim sudom u Splitu, izvođenje dokaza preslušavanjem tonskih zapisa zabilježenih temeljem članka 332. stavka 1. točka 4. ZKP/08, vrši … uz pomoć sudskog informatičara, uz uporabu zvučnika koji su uobičajeno spojeni na stolno računalo, međutim, u ovom slučaju neuobičajeno, radi preslušavanja tonskih zapisnika iz PU ... "potegla" su dvojica djelatnika MUP, koja su k tome radi preslušavanja snimke morala instalirati opremu, koje se ne bi posramio ni kakav glazbeni studio. Plod navedenog truda omogućio je preslušavanje snimke uz pomoć posebnih slušalica, za svakog člana Sudskog vijeća, svakog od okrivljenika i branitelja, kako i vještaka prevoditelja, ali nije rezultirao poboljšanjem razgovjetnosti ove nerazgovjetne snimke. Kako zakonodavac nije propisao ljestvicu kvalitete dokaza, kao niti specificirao one nezakonite, to obrana ovog okrivljenika drži, kako je preslušana nerazgovjetna snimka, čija je jedina svrha bila vjerna i razgovijetna reprodukcija navodnog „trijaloga“, jer su izviješća o provedenim dokaznim radnjama, Službe kriminalističke policije, PU ... ukazuju na razgovor tri osobe, trebala biti izdvojena iz spisa kao nezakoniti dokaz.".

13.1. Iz ovakvog obrazloženja jasno je vidljivo da osuđeni E. ne pobija zakonitost tog dokaza, nego njegovu vjerodostojnost s osnova tehničke kvalitete snimke. To, pak, ukazuje na njegovo nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem koje se temelji na takvom dokazu, što, kako je već navedeno u dijelu odluke koja se odnosi na osuđenog M., nije dopušteno pobijati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

13.2. No, unatoč tome, treba napomenuti i da na raspravi održanoj 27. listopada 2022., na kojoj su preslušane sporne snimke razgovora, osuđeni Z. E., a niti njegovi branitelji, odvjetnici H. K. i D. P., nisu imali nikakvih primjedaba, bilo na način na koji su snimke razgovora preslušane, bilo na sam sadržaj tih razgovora.

14. Ovaj osuđenik ističe povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/22. smatrajući da mu je, uslijed odbijanja prijedloga za dopunu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja vezano za visinu protupravno stečene imovinske koristi te ispitivanja svjedoka L. K., povrijeđeno pravo na obranu te pravo na pravično suđenje. Pritom tvrdi i da "ponuđenim obrazloženjem drugostupanjski sud nije dao dostatne i razumljive razloge, iz kojih bi proizlazilo kako je prijedlog obrane zaista nevažan i odugovlačeći.". Time, ujedno, mimo zakonom izričito propisanih osnova iz čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/22. zbog kojih se ovaj zahtjev može podnijeti, osuđenik ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st 1. toč. 11. ZKP/22.

14.1. Međutim, što se tiče istaknutih povreda prava na obranu te prava na pravično suđenje, u navedenom osuđeni E. nije u pravu. Naime, pravo na pravično suđenje podrazumijeva vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima, odnosno na način koji ju ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnu stranku. Osuđeni E. imao je mogućnost predlagati dokaze, što je i iskoristio te su upravo na njegov prijedlog ispitani svjedoci i neposredno je na raspravi ispitana financijsko-knjigovodstvena vještakinja. Osim toga, osuđenik je imao mogućnost ispitivati i svjedoke protivne strane, što je također iskoristio. Pritom je prvostupanjski sud odbio dopuniti financijsko-knjigovodstveno vještačenje, kao i ispitati svjedoka L. K. na okolnost mogućnosti pozivanja na službenu tajnu ranije ispitanih svjedoka, a to je odbijanje prvostupanjski sud obrazložio sasvim dostatno i prihvatljivim argumentima. Stoga ovdje nema govora o narušavanju tzv. načela jednakosti oružja.

14.2. Drugo je pitanje je li odbijanjem provođenja spomenutog dokaznog prijedloga povrijeđeno pravo obrane osuđenika na raspravi koje bi bilo od utjecaja na presudu, što se također smatra u zahtjevu. Međutim, niti u tome osuđenik nije u pravu.

14.3. Naime, prema odredbi čl. 418. st. 1. ZKP/22., dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. Stoga sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje su stranke predložile, već može odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP/22. pa je i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinom slučaju. U konkretnoj situaciji, ocjena je i ovog suda da provođenjem dopune knjigovodstveno-financijskog vještačenja nakon pribavljanja dodatne dokumentacije te ispitivanja svjedoka na okolnost mogućnosti pozivanja na službenu tajnu ranije ispitanih svjedoka, ne bilo došlo do drugačijeg presuđenja. Naime, sud je u dijelu obrazloženja prvostupanjske presude jasno naveo zbog čega je ove dokazne prijedloge smatrao nevažnim. Budući da je prvostupanjski sud u tijeku postupka prihvatio neke osuđenikove dokazne prijedloge i izveo predložene dokaze, a uz to je proveo i druge dokaze i to, kako one predložene od strane državnog odvjetnika, tako i one predložene od strane osuđenika, te je sve te dokaze pravilno vrednovao i na temelju njihove sveobuhvatne ocjene utvrdio relevantne činjenice, ocjena je ovog suda da dopunom vještačenja te ispitivanjem svjedoka na okolnosti koje nisu od odlučnog značenja, ne bi došlo do očito povoljnije osuđenikove pozicije u ovom postupku, odnosno do drugačijeg presuđenja. Prema tome, nije došlo niti do povrede prava osuđenika na raspravi koja bi utjecala na presudu.

14.4. S obzirom na to da u okviru ove povrede osuđeni E., ustvari, pobija pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja vezano uz odluku suda o oduzimanju imovinske koristi temeljem čl. 77. st.1. i čl. 78. st. 2. KZ/11, ponovno treba navesti da, u skladu s naprijed spomenutim odredbama čl. 517. st. 1. ZKP/22., tu povredu nije moguće isticati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. Dopustiti preispitivanje relevantnih činjenica u okviru ovog zahtjeva, značilo bi dopustiti trećestupanjsko odlučivanje tamo gdje ono zakonom nije predviđeno.

15. Slijedom svega navedenog, navodi zahtjeva osuđenog A. M. i osuđenog Z. E. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/24., trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 29. kolovoza 2024.

Predsjednica vijeća:

Melita Božičević-Grbić, v.r.