REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU

Kž-204/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Branka Ivića kao predsjednika vijeća, Dijane Jakoliš i Ivana Jurišića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivane Šimac kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika V. P., zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. u vezi stavkom 4., Kaznenog zakona („Narodne Novine“ br. NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu od 5. srpnja 2022. br. K-332/2019, u sjednici vijeća održanoj 29. kolovoza 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženika V. P. kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu broj K-332/2019 od 5. srpnja 2022. točkom I. izreke temeljem članka 544. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24 dalje u tekstu: ZKP/08) stavljena je izvan snage presuda toga suda broj K-332/2019 od 2. travnja 2019. kojom je izdan kazneni nalog.

2. Točkom II. izreke pobijane presude optuženi je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje, iz članka 139. stavka 2. u vezi stavkom 4. KZ/11, te je na temelju članka 139. stavka 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, time da je imenovanom optuženom, primjenom članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci neće izvršiti ako isti u roku kušnje od jedne godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08 naloženo je optuženiku da plati paušalni iznos troška kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08 u iznosu od 1.000,00 kuna/ 132,72 EUR[1] , u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

4. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi V. P. osobno, i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da ga oslobodi od optužbe ili da preinači pobijanu presudu izricanjem blaže sankcije, a podredno da pobijanu presudu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Temeljem članka 474. stavka 1. ZKP/08 spis je prije nego što je dostavljen sucu izvjestitelju dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku.

7. Žalba nije osnovana.

8. Nije u pravu žalitelj kada u žalbi navodi da se prvostupanjska presuda ne može ispitati jer da je izreka presude nerazumljiva, proturječna razlozima presude, da su razlozi presude potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, odnosno da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza, čime upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08 ne navodeći pri tome u čemu bi se navedene povrede sastojale. Po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, prvostupanjska presuda je u svemu jasna i razložna, bez proturječnosti, a prvostupanjski je sud utvrdio i obrazložio sve odlučne činjenice. Stoga su žalbeni navodi žalitelja da bi sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08 potpuno neutemeljeni.

8.1. Također, nije u pravu žalitelj ni kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08 jer je u svojstvu svjedokinje ispitao optuženikovu rođakinju M. V. s kojom je optuženik srodnik u drugom stupnju pobočne loze srodstva, bez da ju je sukladno članku 285. stavku 1. točki 2. ZKP/08 upozorio da nije dužna svjedočiti pa je iskaz svjedokinje M.

V. nezakonit.

8.2. Naime, kod krvnih srodnika u pobočnoj liniji, stupanj srodstva se računa po broju rođenja koja su nakon rođenja zajedničkog pretka dovela do rođenja pobočnih srodnika, pa kako su optuženik i otac svjedokinje M. V. djeca od dva brata, očito je da su optuženik i svjedokinja M. V. srodnici u V. stupnju pobočne linije. Prema tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, s obzirom da su temeljem članka 285. stavka 1. točke 2. ZKP/08 rođaci u pobočnoj lozi do trećega stupnja zaključno, oslobođeni obveze svjedočenja, svjedokinja M. V. nije oslobođena obveze svjedočenja pa je njen iskaz zakonit. Nastavno tome, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu optuženika izjavljenu iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

8.3. Stoga, kako prvostupanjski sud nije počinio istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a nema niti povreda odredaba kaznenog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08, to žalba izjavljena iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

9. Optuženik je podnio žalbu iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prvostupanjski sud je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio. Zaključci prvostupanjskog suda zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih svjedoka i optuženika su logični, zakoniti i pravilni, pa su slijedom toga zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima.

9.1. Naime, optuženik poriče učin terećenog kaznenog djela te iz njegove obrane, koju sada ponavlja i u žalbi proizlazi da smatra da bi ga sud pogrešno proglasio krivim za kazneno djelo za koje se tereti, ističući da bi utužene prigode u stvari došlo do verbalnog sukoba s oštećenim I. P., kojem pri tomu nije prijetio.

9.2. Međutim, suprotno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud, na temelju iskaza oštećenika, a koji je u suglasnosti s iskazom svjedokinja I. P. i M. V., nedvojbeno utvrdio da je optuženik inkriminirane prigode postupajući s očitom namjerom da zastraši oštećenog, prvo povišenim tonom vrijeđao, a zatim oštećenom V. P., s kojim je u narušenim odnosima, uputio riječi prijetnje „ubit ću tebe i krave ako budeš dirao staju u Š.“. U takvoj situaciji, izrečene riječi su u svemu podobne da na strani oštećenog izazovu strah i bojazan za vlastiti život i imovinu, što se uostalom i dogodilo budući da je oštećeni inkriminirani događaj prijavio policiji. U tako opisanom ponašanju optuženika, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ostvarila su se sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje, pa obranu optuženika u kojoj je isti negirao počinjenje djela, pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje kao neuvjerljivu i danu s ciljem otklanjanja kaznene odgovornosti.

9.3. Neutemeljeno optuženik u žalbi navodi da nije dokazano da bi utužene prigode uputio inkriminirane riječi prijetnje oštećeniku jer su jedine svjedokinje inkriminiranog događaja I. P. i M. V. pristrane iz razloga što je svjedokinja I. P. optuženikova supruga, a svjedokinja M. V. u dobrim odnosima s optuženikom. Osim toga, naprijed navedene svjedokinje se u inkriminirano vrijeme nisu niti nalazile na mjestu počinjenja predmetnog kaznenog djela. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se svjedokinja M. V. utužene prigode nalazila u svojoj sobi koja je blizu optuženikova balkona, dok je svjedokinja I. P. u to vrijeme bila u staji, ispred optuženikova balkona. Slijedom navedenog, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, svjedokinje M. V. i I. P. su se utužene prigode nalazile u neposrednoj blizini mjesta gdje se nalazio optuženik te su bile u mogućnosti čuti kada je optuženik uputio inkriminirane riječi prijetnje oštećeniku.

9.4. Prema tome, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio te na njemu donio zakonitu odluku kada je optuženika proglasio krivim za kazneno djelo prijetnje.

10. Iako optuženik pobija prvostupanjsku presudu i u odluci o kazni taj žalbeni osnov posebno ne obrazlaže. Stoga, polazeći od toga da odluka o kazni uvijek mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu, zbog konkretnog kaznenog djela, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno cijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne. Tako je pravilno kao olakotno optuženiku cijenio da je neosuđivan te da oštećenik nije zainteresiran za kazneni progon optuženika, dok otegotnih okolnosti nije našao. Stoga, i po stajalištu ovoga suda, kraj pravilno utvrđenih kako olakotnih tako i otegotnih okolnosti na strani optuženika, upravo izrečena uvjetna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od pet mjeseci, a koja se neće izvršiti ako ista u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo, je u svemu primjerena težini počinjenog djela, stupnju krivnje s kojim je kazneno djelo počinjeno, kao i stupnju povređivanja zaštićenog dobra te će se upravo tako izrečenom uvjetnom osudom ostvariti svrha kažnjavanja, kako u pogledu generalne tako i u pogledu specijalne prevencije propisane člankom 41. KZ/11.

11. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud donio i odluku o troškovima kaznenog postupka obvezujući optuženika na plaćanje paušalnog troška u iznosu od 1.000,00 kuna / 132.72 eura[1] što je rezultat osuđujuće presude i složenosti postupka, nalazeći da ima redovita primanja. I po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, s obzirom da je prema Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove kaznenog postupka („Narodne Novine“ br. 145/2011) paušalna naknada određena u rasponu od 300,00 kuna/ 39,82 eura[1] do 50.000,00 kuna/ 6.636,14 eura[1] te da optuženik nema osoba koje je dužan uzdržavati, dosuđeni minimalni paušalni iznos troška kaznenog postupka nije toliki da bi njegovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika.

12. Naposljetku valja istaknuti da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon u korist optuženika. Optuženik je proglašen krivim da bi počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. u vezi stavkom 4. KZ/11 i to na štetu svoga brata, odnosno bliske osobe, pa je kazneno djelo prijetnje za koje je optuženik proglašen krivim trebalo označiti kao kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka. 3. KZ/11 . Dakle, radilo bi se o kvalificiranom kaznenom dijelu prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11 za koje kazneno djelo je propisana kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci do 5 godina, za razliku od članka 139. stavka 2. za koje je propisana kazna zatvora do tri godine. Međutim, kako nije bilo žalbe državnog odvjetnika, ovaj sud nije mogao intervenirati i sanirati naprijed navedenu povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. KZ/11 pa je samo konstatirana.

13. Slijedom svega izloženog, valjalo je žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i temeljem članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Šibeniku, 29. kolovoza 2024. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Branko Ivić,v.r.