Poslovni broj: Usž-2849/2023-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice K. S., D., zastupanoj po posebnoj skrbnici D. M., D., a koju zastupa opunomoćenik M. B., odvjetnik u S., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi obiteljske mirovine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 18 UsI-2913/22-8 od 28. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 29. kolovoza 2024.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 18 UsI-2913/22-8 od 28. travnja 2023.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-03/21-01/03252511301, URBROJ: 341-99-05/3-21- 008254 od 15. studenoga 2022., dok je rješenjem prvostupanjskog suda odbijen njezin zahtjev za naknadom troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u D., KLASA: 140-03/21-01/03252511301, URBROJ: 341-05-05/3-21-008819 od 18. kolovoza 2021., ispravljenog rješenjem KLASA: 140-03/21-01/03252511301, URBROJ: 341- 05-05/3-21-010587 od 6. listopada 2021., kojim rješenjem je tužiteljici, kao djetetu umrlog korisnika F. S., priznato počevši od 1. studenoga 2011. pravo na obiteljsku mirovinu u svoti od 4.257,79 kuna mjesečno i dalje prema usklađenjima pobliže navedenima u izreci rješenja.
3. Tužiteljica žalbom pobija presudu i rješenje prvostupanjskog suda zbog bitne povrede pravila sudskog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Smatra da je osporeno rješenje tuženika potpuno neosnovano i suprotno utvrđenom činjeničnom stanju, a javnopravna tijela i prvostupanjski sud su odluke donijeli protivno Zakonu o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21.) i Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine", 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 40/10., 121/10., 130/10., 61/11., 114/11., 76/12., 112/13. i 133/13. – dalje: ZOMO/98). Navodi da ostaje kod svih navoda istaknutih tijekom postupka i ističe da su javnopravna tijela vezana pravomoćnim presudama upravnih sudova donesenim u upravnom sporu koji je prethodio ovom upravnom postupku zbog čega nemaju nikakve ovlasti donositi drugačije odluke i pri tome ju zakidati u njezinim pravima. U tom smislu navodi da su javnopravna tijela i prvostupanjski sud bili vezani pravomoćnom i ovršnom presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 UsImio-415/16-48 od 11. rujna 2017., prema kojoj su joj predmetno pravo trebali priznati od 1980. godine zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a koji zahtjev je postavljen prije donošenja osporenog rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i rješenje te usvojiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 500,00 eura.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu smatra žalbu neosnovanom iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i pobijane presude, te predlaže da Sud istu odbije.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza, te imajući na umu relevantne propise naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pri tome na sve tužbene navode (članak 60. stavak 4. ZUS-a).
8. Prvostupanjski sud je nakon izvršenog uvida u spis tuženika i provedene usmene rasprave, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke u skladu s člankom 33. stavkom 2. ZUS-a, pravilno utvrdio da je o pravu tužiteljice na obiteljsku mirovinu riješeno zakonito i na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je primijenjena mjerodavna odredba ZOMO/98-a, citirana u presudi. Prvostupanjski sud je pri tome ocijenio sve navode tužiteljice iz tužbe, a koje ponovno iznosi i u ovoj žalbi, te je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i članak 67. stavak 1. ZOMO/98-a, osnovano odbio tužbeni zahtjev, za što je dao dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj Sud.
9. Kako prema podacima spisa nije sporno da je tužiteljici pravomoćnom presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 UsImio-415/16-48 od 11. rujna 2017., potvrđene presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1429/18-3 od 8. prosinca 2020., utvrđen nastup invalidnosti zbog opće nesposobnosti za rad s danom 17. svibnja 1980., odnosno prije smrti oca kao korisnika mirovine 18. svibnja 1980., pravilno je o njezinom zahtjevu za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu, podnesenom 18. travnja 2012., odlučeno primjenom članka 60. stavka 1. točke 3., članka 64. stavka 3. i članka 67. stavka 1. ZOMO/98-a.
10. Primijenjeni članak 67. stavak 1. ZOMO/98-a je jasan i određen, te suprotno mišljenju tužiteljice ne podliježe drugačijem tumačenju. S obzirom da je u pravomoćno okončanom upravnom sporu utvrđeno da je kod tužiteljice nastupila opća nesposobnost za rad prije smrti oca, koji ju je do svoje smrti uzdržavao, tužiteljica bi ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu od 1980. godine da je zahtjev podnijela u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta. Međutim, kako iz spisa predmeta nedvojbeno proizlazi da je pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti oca tužiteljice koristila njezina majka te da je tužiteljica podnijela zahtjev nakon njezine smrti 18. travnja 2012., to su pravilno javnopravna tijela i prvostupanjski sud zaključili da joj navedeno pravo pripada od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag, odnosno od 1. studenoga 2011.
11. Pri tome se tužiteljici napominje da je u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 8. prosinca 2020., kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Splitu od 11. rujna 2017., jasno izneseno tumačenje primijenjenog članka 67. ZOMO/98-a, iz čega je razvidno da su se javnopravna tijela donošenjem osporenih rješenja pridržavala pravnih shvaćanja i primjedbi suda u skladu s člankom 81. stavkom 2. ZUS-a.
12. S obzirom da prema važećim propisima iz mirovinskog osiguranja nema zakonske mogućnosti za drugačije rješenje predmetne upravne stvari, Sud žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačiju odluku suda. Radi se o navodima koje je tužiteljica isticala u tužbi, o kojima se prvostupanjski sud izjasnio, a s kojim očitovanjima je u potpunosti suglasan i ovaj Sud. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.
13. Kako je žalba odbijena, tužiteljica nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 79. stavak 4. ZUS-a).
14. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 4. i stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 29. kolovoza 2024.
Predsjednica vijeća:
Radmila Bolanča Vuković, v.r.
