Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-633/2024-2
R E P U B L I K A H R V AT S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji toga suda Kseniji Jakovčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz V., …, OIB:…, zastupanog po punomoćniku B. K., odvjetniku iz O., protiv tuženika U. d.o.o. iz O., …, OIB:…, zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. M. i M. D. P. iz O., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr- 131/2013-29 od 3. lipnja 2024., dana 28. kolovoza 2024.
r i j e š i o j e
Usvaja se žalba tužitelja i ukida se rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-131/2013-29 od 3. lipnja 2024. pod stavkom I izreke i u tom se dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka (stavak I izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka nastalog povodom prijedloga za ponavljanje postupka u iznosu od 305,15 eur (stavak II izreke).
2. Protiv navedenog rješenja žali se tužitelj, a iz sadržaja žalbe proizlazi protiv stavka I izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te predlaže žalbu usvojiti.
3. Žalba nije osnovana.
4. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je podnio prijedlog za ponavljanje postupka dana 10. lipnja 2022. temeljem čl. 421. stavak 1. točke 9., a podredno čl. 421. stavak 1. točke 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), koji je utemeljio na činjeničnim navodima:
- da je presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-131/2013-11 od 4. listopada 2013. pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja nezakonitosti otkaza i povrata na rad,
- da se odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu temeljila na činjenici da je tužitelju bio određen istražni zatvor zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo teške krađe te povrede mira pokojnika,
- da je od 26. travnja 2022. Županijski sud u Varaždinu odlukom poslovni broj Kž- 137/2022 potvrdio oslobađajuću presudu Općinskog suda u Osijeku u odnosu na tužitelja odnosno tužitelj je u kaznenom postupku pravomoćno oslobođen od optužbe koja mu se stavljala na teret,
pa kako je oslobađajuću presudu Županijskog suda u Varaždinu primio 12. svibnja 2022., smatra da su ispunjene pretpostavke propisane čl. 421. st. 1. t. 9. i 10. ZPP-a te je predložio sudu da dopusti ponavljanje postupka i ukine pravomoćnu presudu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-131/2013-11 od 4. listopada 2013.
5. Prvostupanjski sud je uvidom u spis toga suda poslovni broj Pr-131/2013, utvrdio da je presuda poslovni broj Pr-131/2013-11 od 4. listopada 2013. postala pravomoćna 10. travnja 2014. a da je prijedlog za ponavljanje postupka podnesen 10. lipnja 2022., nakon proteka prekluzivnog roka od pet godina od dana kad je odluka u ovoj pravnoj stvari radi nedopuštenosti otkaza postala pravomoćna te je prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka odbacio kao nepravovremen na temelju čl. 425. st. 1. ZPP-a, a u odnosu na navode tužitelja vezane za pravomoćnu oslobađajuću presudu u kaznenom postupku, ukazao je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revr-1201/14-2 od 16. rujna 2014. kojom je odbio reviziju tužitelja kao neosnovanu, naveo da je građanskopravna odgovornost šira od kaznenopravne odgovornosti i da za gubitak povjerenja poslodavca u tužitelja kao radnika (što je predstavljalo jednu od osobito važnih činjenica zbog kojih nastavak radnog odnosa više nije bio moguć) nije odlučno je li on kazneno odgovoran ili ne, zbog čega nije ni pravno odlučno je li odnosno kako će se okončati kazneni postupak protiv tužitelja.
6. Odluku prvostupanjskog suda, barem za sada, nije moguće prihvatiti.
7. Naime, nije sporno da je u konkretnom slučaju presuda poslovni broj Pr-131/2013- 11 od 4. listopada 2013. postala pravomoćna 10. travnja 2014. i da je tužitelj prijedlog za ponavljanje postupka podnio 10. lipnja 2022., nakon saznanja za pravomoćnu oslobađajuću presudu Županijskog suda u Varaždinu Kž-137/2022 dana 12. svibnja 2022., ali je unatoč tome, po ocjeni ovog suda, na što osnovano ukazuje žalitelj, prvostupanjski sud u predmetnom postupku propustio ocijeniti da li se konkretnim postupovnim odredbama neopravdano ograničava pravo tužitelja na pristup sudu i na pravično suđenje u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske zbog toga što su postupovna pravila, vezana uz propisani objektivni rok za dopustivost podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka konstruirana na takav način da spriječe tužitelja da njegova tužba o nedopustivosti otkaza bude ponovo preispitana u meritumu, s obzirom da je po proteku objektivnog roka od 5 godina tužitelj pravomoćno oslobođen od optužbi za kazneno djelu u vezi s kojim je bio pritvoren i vezano uz koje pritvaranje mu je izvanredno otkazan ugovor o radu, a na trajanje kojeg postupka tužitelj nije imao nikakvog utjecaja, te imajući u vidu da mišljenje izraženo u obrazloženju odluke Vrhovnog suda RH kojom je odbijena revizija tužitelja vezano uz predmet spora nije obvezujuće, kako bi se moglo preispitati je li pristup prvostupanjskog suda u predmetnoj pravnoj stvari bio prekomjerno formalističan (pretjerani formalizam) time što je pravnu normu primijenio mehanički bez propitivanja smisla i sadržaja te pravne norme, mjerodavne za konkretni pravni odnos kao niti moguće konkretne specifičnosti toga odnosa.
8. Naime, ustavnopravni okvir zaštite ljudskih prava su odredbe čl. 16. Ustava RH, prema kojima se slobode i prava pojedinca mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, s tim da svako ograničenje mora biti razmjerno naravi potrebe za njime u svakom pojedinom slučaju. To su ujedno i pravila za primjenu b načela razmjernosti, koje se ostvaruje kroz tzv. test razmjernosti kojim se zakonitost ograničenja prava ocjenjuje uspoređivanjem (vaganjem) općeg (javnog) interesa i interesa pojedinca da zaštiti svoje pravo. U testu razmjernosti uobičajeno se traže odgovori na pitanja: je li došlo do miješanja države u neko pravo pojedinca, je li to miješanje bilo utemeljeno na zakonu, je li ono imalo legitiman (opravdan) cilj te je li bilo nužno (prijeko potrebno) u okolnostima konkretnog slučaja.
9. U tom kontekstu odlučne su odredbe čl. 29. stavak 1. Ustava prema kojima svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama te o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, što su zahtjevi pravilnog (poštenog) suđenja i pravilnog rada pravosuđa. Te su ustavne odredbe po smislu i cilju u cijelosti odgovarajuće odredbama čl. 6, stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojima je propisano pravo na pošteno suđenje, u smislu da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.
10. Upravo ustavno pravo na pravično suđenje, zajamčeno čl. 29. stavkom 1. Ustava, primarno jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. U tom su smislu obrazloženja sudskih odluka iznimno važna jer je nedostatak ozbiljnih, relevantnih i dostatnih razloga za ocjene kakve su odlukom dane prvi i najvažniji znak koji upućuje na arbitrarno sudsko odlučivanje.
11. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi iznio stajalište da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. S aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, takva je primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva (odluka broj: U-III-2184/2009 od 13. studenoga 2014., "Narodne novine" broj 145/14., točka 26.1.).
12. U odluci broj: U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. ("Narodne novine" broj 25/16.) Ustavni sud je utvrdio da je predmet kojim se bavio "ogledni primjer Ustavom nedopuštenog ekscesivnog formalizma koji, općenito govoreći, još uvijek opterećuje rad nadležnih tijela državne i javne uprave, ali i nadležnih domaćih sudova, kad odlučuju o pravima i obvezama stranaka u pravnim postupcima" (točka 44.). U toj je odluci također utvrdio da je nadležni prvostupanjski upravni sud pristupio "mjerodavnom pravu na pretjerano formalan i nefleksibilan način. Zanemario je opća načela hrvatskog pravnog poretka utemeljenog na vladavini prava i zaštiti individualnih ustavnih prava pojedinaca, kao i nepošten, nerazložan, nerazuman, pa i represivan učinak" primijenjenih zakona na individualnu pravnu situaciju podnositeljice. Nadležni prvostupanjski upravni sud mjerodavno pravo "nije ni pokušao protumačiti u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja, kontekstualizirajući njihovu primjenu" (točka 43.). U toj je odluci Ustavni sud ponovio i načelno pravno stajalište o ekscesivnom formalizmu:
"Ustavni sud podsjeća: pravna sigurnost – zajedno s načelom supremacije prava – podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava (...), kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu."
13. Zbog izloženog, drugostupanjski sud temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a, riješio je kao u izreci ovoga rješenja, a u ponovljenom postupku potrebno je imajući u vidu prethodno izloženo u okolnostima konkretnog slučaja provesti test razmjernosti.
U Zagrebu, 28. kolovoza 2024.
Sutkinja:
Ksenija Jakovčević, v.r.
