REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1884/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. g. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š. & P. d.o.o., Z. protiv tuženice K. Š. iz Z., OIB …, koju zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o tuženičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-1058/2022-3 od 29. prosinca 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5887/2020-21 od 10. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Odbija se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije u odnosu na istaknutu povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela ovom sudu prijedlog da joj se dopusti podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-1058/2022-3 od 29. prosinca 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5887/2020-21 od 10. lipnja 2022., navodeći 9 pitanja za koje smatra da su važna za odluku u sporu i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ujedno prijedlog podnosi ističući da joj je, zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i posljedično pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje kao temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

2. Odgovor na prijedlog podnio je tužitelj predlažući da se isti dobaci ili odbije kao neosnovan.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da niti jedno postavljeno pitanje u prijedlogu nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica vrati 8.932,00 kn koji iznos joj je isplatio na temelju rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (HANFA), a sudovi nižeg stupnja su prihvatili tužbeni zahtjev budući da su utvrdili da je tužitelj taj iznos isplatio tuženici 25. listopada 2011. postupajući po navedenom rješenju HANFE koje je poništeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-zpz 4/14-10 od 9. srpnja 2019 pa kako je pravna osnova stjecanja otpala, tuženica je po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima) dužna vratiti ono što je primila.

5. Tuženica je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavila devet pitanja koja glase:

"1. Može li sud u situaciji u kojoj tuženik nije dokazao niti jednu tvrdnju na kojoj temelji osporavanje tužbe, odbiti tužbeni zahtjev iako iz svih okolnosti proizlazi osnovanost tužbe?

2. Je li sud u primjeni čl.8. ZPP-a ovlašten, ukoliko ne može sa sigurnošću utvrditi određenu činjenicu, o postojanju te činjenice zaključivati procjenjujući vjerojatnost njezinog postojanja ili je u tom slučaju dužan primijeniti pravilo o teretu dokazivanja iz čl.221.a ZPP-a?

3. Obvezuje li čl.221.a ZPP-a sud da činjenicu za koju stranka koja se na nju poziva nije bila kadra pružiti dovoljno dokaznih sredstava, uzme kao nedokazanu u postupku ili je suprotna parnična stranka dužna dokazivati nepostojanje te činjenice («negativnu činjenicu»)?

4. Može li sud u primjeni čl.8. ZPP-a određene dokaze i dokazna sredstva smatrati nužnima za dokazivanje neke činjenice kao isključivo podobnima (npr. pisanu potvrdu), a zanemariti ostale dokaze kao neprikladne za dokazivanje?

5. Je li sud kada u presudi nije naveo razloge o odlučnim činjenicama i obrazložio drugostupanjsku odluku u smislu čl.369.st.1. ZPP-a počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2.toč.11. ZPP-a?

6. Je li drugostupanjski sud ovlašten utvrditi žalbene navode neosnovanima, a bez da je iz obrazloženja presude jasno i nedvojbeno vidljivo da je prilikom donošenja odluke o žalbi pažljivo razmotrio i obrazloženo odgovorio na sve žalbene navode?

7. Je li onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, ima pravo zahtijevati vraćanje, ako je nije zadržao pravo na povrat, i ako nije platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga nije zavisila od ispunjenja uvjeta?

8. Je li značenje prinude u smislu citirane odredbe čl.1112. ZOO/05 (ranije čl.211. ZOO/19) ima postupanje kojim se ugrožava život, tijelo ili neko drugo značajno dobro osobe prema kojoj se vrši prinuda, odnosno njoj bliske osobe, ili tek pokretanje sudskog postupka kako to pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi.

9. Je li izbjegavanje vođenja ovršnog postupka ujedno i izbjegavanje prisile, tj., da li se prisilom smatra sudski spor ili fizička sila?"

6. Prema odredi čl. 387. st. 2. toč. 2. ZPP u prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. toga Zakona, a prema toj odredbi (čl. 385.a st. 1. ZPP-a) Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a osobito:

– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ili

– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili

– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena, ili

– ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije – trebalo preispitati sudsku praksu.

7. Pitanja u prijedlogu tuženice nisu sastavljena u skladu s tim zakonskim odredbama, budući da neka nisu niti važna pitanja za ishod spora, a niti su navedeni supstancijalni ni relevantni razlozi važnosti navedenih pitanja.

8.1. Prva četiri pitanja odnose se na primjenu čl. 8. i čl. 221.a ZPP. Riječ je o sporu male vrijednosti pa su stranke najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica (čl. 461.a st. 2. ZPP). Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne može biti ni razlog za žalbu (čl. 467. st. 1. ZPP), a u revizijskom stadiju postupka predmet razmatranja mogu biti samo pravna pitanja u smislu odredbe čl. 385. a ZPP. Nadalje, ova pitanja ne polaze od utvrđenih činjenica. U ovom slučaju presude sudova nižeg stupnja ne temelje se na primjeni čl. 221.a ZPP pa pozivanje tuženice na tu zakonsku odredbu i sudsku praksu koja se odnosi na njenu primjenu nije u vezi s predmetom ovog spora.

8.2. Peto i šesto pitanje se odnose na primjenu čl. 369. st. 1. ZPP i sadržajno na primjenu čl. 375. st. 1. ZPP. Prema čl. 369. st. 1. ZPP drugostupanjski sud će rješenjem ukinuti prvostupanjsku presudu ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka, a u ovom slučaju je utvrdio da ne postoji. Što se tiče primjene čl. 375. st. 1. ZPP, sama tuženica je citirajući sadržaj te odredbe odgovorila na postavljeno pitanje, tj. da je drugostupanjski sud dužan ocijeniti žalbene razloge koji su od odlučnog značaja, pa dakle nije dužan „odgovoriti na sve žalbene navode“ kako se sugerira u pitanju.

8.3. Sedmo, osmo i deveto pitanje odnose na primjenu čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), u kojima se iznosi tvrdnja da je tužitelj platio tuženici znajući da nije dužan platiti i da to nije učinio da bi izbjegao prisilu jer prisila nije očekivano vođenje sudskog postupka (u ovom slučaju ovršnog postupka temeljem rješenja HANFA). Međutim, ako je odlukom suda ili drugog državnog tijela određenoj osobi naloženo da u određenom roku izvrši određenu činidbu (u ovom slučaju da plati svotu novca) očekivano je i u skladu sa zakonom da postupi po takvoj odluci, neovisno o tome što ona možda nije dužna (ili zna da nije dužna) ili što zna da eventualno pokretanje ovršnog postupka nije prisila u smislu čl. 1112. ZOO.

9. Sve sudske odluke na koje se poziva tuženica (odluka VSRH, Revt 451/2017-3, Rev 303/2011-2, Rev 257/2011-2,Revr 1857/2011-2, Rev 817/2010, Rev 1317/1991, Odluka Županijskog suda u Varaždinu Gž-1271/2019 i Gž-3904/11 te Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/3985/2012, U-III/2494/2008 i U-III- 1631/2015) nemaju činjenično i pravno dodirnih veza s ovim predmetom i u njima se uopće ne razmatra pitanje je li osoba koja je nešto primila na temelju odluke suda ili drugog državnog tijela dužna vratiti to što je primila, ako je ta odluka nakon toga, ukinuta, preinačena ili poništena (kao u ovom slučaju), dok odluke koje se odnose na procesnopravna pitanja, kako je ranije obrazloženo, nisu odlučne budući da s obzirom da se radi o sporu male vrijednosti, odgovor na ista ne bi mogao tuženicu dovesti u povoljniju pravnu poziciju.

10. U vezi dijela prijedloga za dopuštenje revizije koji se tiče povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17), odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: EKLJP) i u njemu sadržanog prava na obrazloženu sudsku odluku, ovaj sud na temelju sveg iznesenog ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženici bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, a sve u skladu s procesnopravnim odredbama koje uređuje postupak u sporovima male vrijednosti. U svojim presudama nižestupanjski su sudovi odgovorili na sve odlučne navode tuženice i dali jasne i neproturječne razloge za svoju odluku te se ne mogu smatrati neobrazloženima, arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženica nije imala pravično suđenje.

11.1. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tuženica smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

11.2. Kako predlagateljica nije učinila vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i st. 4. ZPP te riješiti kao u toč. II. izreke.

Zagreb, 28. kolovoza 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.