REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3470/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari po tužbi tužitelja P. M., OIB ..., iz L., kojeg zastupa punomoćnica J. V. P., odvjetnica u Z., protiv tuženice T. M., OIB ..., iz Z., koju zastupa punomoćnica T. T. K., odvjetnica u Z., radi isplate, te u pravnoj stvari po protutužbi tuženice T. M., OIB ..., iz Z., koju zastupa punomoćnica T. T. K., odvjetnica u Z., protiv tužitelja P. M., OIB ..., iz L., kojeg zastupa punomoćnica J. V. P., odvjetnica u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ob- 305/2023-2 od 19. ožujka 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P Ob-251/2021-53 od 31. ožujka 2023., u sjednici održanoj 28. kolovoza 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na drugo postavljeno pitanje.
II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na prvo postavljeno pitanje.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ob-305/2023-2 od 19. ožujka 2024. u dijelu kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P Ob-251/2021-53 od 31. ožujka 2023. pod točkom II. i VIII. izreke.
2. Tužitelj je u prijedlogu postavio sljedeća pitanja:
„1. Ima li jedan suvlasnik na temelju odredaba čl. 1115. i čl. 1119. Zakona o obveznim odnosima te čl. 38. st. 2. i čl. 89. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pravo zahtijevati regresnu isplatu troška rada održavanja stvari (nekretnine) ako taj posao odradi sam i ne plati treće osobe za taj rad ili je nužno da taj posao prepusti trećim osobama da ga odrade za određenu naknadu, nakon čega ima pravo potraživati regresnu isplatu od drugog suvlasnika sukladno njihovim suvlasničkim dijelovima?
2. Ako tuženik u odgovoru na tužbu učini nespornima sve činjenice vezane uz predmet spora na način da sud u presudi samo konstatira da prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja (bez bilo kakvog daljnjeg obrazloženja), smatra li se takvo činjenje nespornim svih činjenica iz tužbenog zahtjeva ujedno i priznanjem tužbenog zahtjeva na temelju kojeg sud može donijeti presudu na temelju priznanja?“.
2. U odnosu na drugo postavljeno pitanje tužitelj kao razloge važnosti postavljenog pitanja navodi da pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci revizijskog suda broj Rev-440/2013 od 27. svibnja 2015., dok u odnosu na prvo postavljeno pitanje navodi da nema prakse revizijskog suda.
3. Tuženica u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije osporava navode tužitelja i predlaže prijedlog odbaciti.
4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu polovine dijela otplaćenih iznosa rata kredita za stan i troškova održavanja okućnice za nekretnini u suvlasništvu stranaka, te protutužbeni zahtjev tuženice za utvrđenje suvlasništva na nekretninama i vozilu, te za isplatu polovine vrijednosti prodanog vozila, kao i plaćenih troškova zajedničke pričuve i komunalne naknade za stan i kuću u suvlasništvu stranaka, sve s osnova bračne stečevine.
5. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije osporava drugostupanjsku presudu u dijelu kojom je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom II. izreke, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 26.171,61 eura/197.190,00 kuna, na ime troškova održavanja okućnice za nekretninu u suvlasništvu stranaka. Polazeći od utvrđenja da je tužitelj sam održavao predmetnu nekretninu i da nije platio trećim osobama naknadu za održavanje, sudovi su zaključili da mu trošak za održavanje okućnice nije ni nastao. Kraj toga tužitelj nije tijekom postupka ni dokazao veličinu dijela okućnice koja zahtijeva održavanje, niti dinamiku održavanja, pa time ni visinu tužbenog zahtjeva, stoga su sudovi u tom dijelu odbili zahtjev tužitelja.
5.1. Nadalje, tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije osporava i drugostupanjsku presudu u dijelu kojom je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom VIII. izreke, kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka.
6. Postupajući sukladno odredbi članka 385.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6.1. Prvo postavljeno pitanje se u bitnome odnosi na ispitivanje činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja, a takvo pitanje se ne može ocijeniti kao važno u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP. Tužitelj za postavljeno pitanje nije određeno ni izložio razloge zbog kojih smatra da bi postavljeno pitanje bilo važno u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP, niti su uz prijedlog dostavljene ili bar određeno naznačene odluke revizijskog ili višeg suda, a u kojima da bi o postavljenom pitanju bilo izraženo pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke. Za dopuštenost prijedloga za dopuštenje revizije nije dovoljno samo navesti da ne postoji praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske o postavljenom pitanju.
6.2. Drugim postavljenim pitanjem tužitelj polazi od utvrđenja koja su suprotna utvrđenjima u konkretnom predmetu pa od odgovora na isto ne ovisi ishod spora. Naime, tužitelj postavljenim pitanjem polazi od pogrešne pretpostavke da je tuženica u odgovoru na tužbu priznala činjenice navedene u tužbi te da su bili ispunjeni uvjeti za donošenje presude na temelju priznanja (…), stoga pitanje kojim se polazi od drukčijih utvrđenja od utvrđenja na kojima se temelji shvaćanje u pobijanoj odluci, nije pitanje koje bi bilo važno u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP.
6.3. K tomu, iako već obzirom na navedeno nije odlučno, odluka (broj Rev-440/2013- 2 od 27. svibnja 2015.), na koju se poziva tužitelj u smislu razloga važnosti, ne odgovara činjeničnim utvrđenjima, a slijedom toga niti pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka drugostupanjskog suda.
7. Slijedom navedenog, prijedlog tužitelja u odnosu na drugo postavljeno pitanje odbijen je na temelju odredbe članka 389.b stavak 1. ZPP (točka I. izreke).
8. Kako u odnosu na prvo postavljeno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 387. stavak 3. ZPP, valjalo je na temelju odredbe 389.a stavak 3. ZPP riješiti kao u točki II. izreke.
Zagreb, 28. kolovoza 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
