REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2907/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Igora Periše predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Senije Ledić članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u Zadru, radi isplate, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-979/2023-2 od 5. listopada 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru broj Pr-108/19 od 25. kolovoza 2023., u sjednici održanoj 28. kolovoza 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-979/2023-2 od 5. listopada 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru broj Pr-108/19 od 25. kolovoza 2023. zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu te zbog povrede temeljnih prava tuženice zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
1.1. Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio sljedeća pitanja:
„1. Je li poslodavac (tužena) u obvezi dostaviti dokaze o evidencijama radnog vremena državnog službenika pa tako i o tome je li državni službenik iskoristio pauzu (stanku) u propisanom trajanju od 60 minuta kako bi se državni službenik odmarao od rada u turnusu koji traje 12 sati u utuženom razdoblju te je li za rješenje ove stvari relevantno je li radnik (službenik) koristio ili nije mogao koristiti svoje pravo, a koje činjenice se utvrđuju u postupku svim adekvatnim dokaznim sredstvima?
2. Je li poslodavac radnik dužan dokazati da je radniku omogućio korištenje pauze (stanke)?
3. Može li se dokazivati negativna činjenica odnosno je li radnik dužan dokazati da nije mogao koristiti pravo na stanku te kojim se dokazima utvrđuje ta činjenice?
4. Je li radnik dužan tražiti od poslodavca da mu omogući korištenje slobodnih dana zbog nemogućnosti korištenja pauze (stanke) ili je to poslodavac dužan omogućiti (ponuditi) radniku i bez njegova zahtjeva, sve sukladno članku 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, 112/17, 12/18 i 2/19, dalje: KU)?
5. Smatraju li se troškovi za „gablec“ (topli obrok) i „kantina“ dokazima da je radnik iskoristio pauzu (stanku) u cijelosti ili djelomično?
6. Je li poslodavac u smislu članka 8. stavka 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Narodne novine, 32/15, 97/15 i 73/17, Pravilnik) dužan voditi evidenciju i o satima korištenja pauze (stanke) te podatke o tome tko zamjenjuje radnika koji obavlja poslove u Kaznionicama i odgojnim zavodima u slučaju nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena zbog korištenja pauze (stanke)?
7. Je li tužena bila dužan državnom službeniku osigurati zamjenu drugog državnog službenika kako bi mogao koristiti pauzu u situacijama kada se radi o poslovima na radnom mjestu koji se ne smije prekidati i čije radno vrijeme traje od 00:00 do 24:00 sati?
8. Je li sud dužan pribaviti podzakonske propise Kaznionica i Odgojnih domova koji, među inim, uređuju postupanje u vezi s korištenjem stanke radnika?
9. Isključuje li članak 42. KU pravo na naknadu plaće koju radnik ima zbog toga što je radio u vrijeme kada nije bio obvezan?“.
10. Mogu li se dokazi (saslušanje tužitelja, svjedoka i vještaka) smatrati dokazima kojima je tužiteljica dokazala da nije koristila stanku?
11. Koji su to dokazi koje tužitelj (radnik) treba predložiti i priložiti da bi sud utvrdio da radnik (tužitelj) nije koristio stanku?".
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Polazeći od odredbe članka 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 387. ZPP vijeće je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3.1. Pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije u bitnom se svode na ocjenu provedenih dokaza u smislu njihove dokazne snage i koji dokazi imaju prednost prilikom dokazivanja odlučnih činjenica što ne proizlazi iz sadržaja odredbi ZPP koje se odnose na dokaze. Naime, činjenicu da je tužitelj kao radnik koristio dnevni odmor nije nužno utvrđivati na temelju evidencije o radnom vremenu, već svim prikladnim dokaznim sredstvima koje stranke predlože, a sud je upravo na temelju dokaza koje su stranke predložile i utvrdio pravno odlučne činjenice na temelju kojih je izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Glede četvrtog i sedmog pitanja valja reći da odluke na koje se tužiteljica kao razloge važnosti poziva ne koincidiraju u odnosu na činjenična utvrđenja na kojima se temelji pobijana presuda. U vezi s osmim i devetim pitanjem tužitelja razlozi važnosti nisu odgovarajući zato što se u tim odlukama sudovi nisu bavili ovim pitanjima pa se utoliko ne može ni zaključiti da je u vezi s tim pitanjima praksa drugostupanjskih sudova neujednačena (tako i u Revd- 2784/2023-2 od 28. rujna 2023. i Revd 3527/2023 od 22. studenog 2023.).
4. Budući da u odnosu na postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a stavak 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 389.b stavak 1. i 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.
5. Prema ocjeni vijeća tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da bi mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP jer su u pobijanoj odluci iznijeti jasni razlozi na kojima se pobijana odluka temelji, odgovoreno je na bitne navode tužitelja na kojima temelji svoj zahtjev, te je iznijeto pravno shvaćanje u odnosu na bitne činjenice na kojima se temelji primjena materijalnog prava. Stoga se pobijana odluka ne može smatrati arbitrabilnom.
6. Nadalje, tužitelj kroz razlog za podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije na temelju čl. 385.a st. 2. ZPP problematizira odluku suda drugog stupnja o troškovima postupka smatrajući da je time što mu je naloženo tuženici naknaditi parnične troškove povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva jer da odlukom o troškovima postupka nije postignuta pravična ravnoteža te da plaćanje troškova za tužitelja predstavlja prekomjerni teret. Smatra da je pobijana odluka suprotna praksi revizijskog suda (Rev 89/2021), kao i pravnim shvaćanjima ESLJP iznijetim u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2012., te Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2016.
7. Međutim, s obzirom da tužitelj u ovom postupku nije uspio u odnosu na osnov niti u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ne postoje okolnosti koje bi upućivale da bi nižestupanjski sudovi prilikom donošenja odluke o naknadi parničnih troškova primjenjujući načelo „gubitnik plaća“ sadržano u čl. 154. st. 1. ZPP postupili suprotno praksi ovoga suda kao i praksi ESLJP, to tim više što iz navoda prijedloga za dopuštenje revizije ne proizlazi da je tužitelj tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima ukazivao na svoju materijalnu situaciju koja bi eventualno ovakvom odlukom o parničnim troškovima mogla biti ugrožena.
8. Slijedom navedenog je na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 28. kolovoza 2024.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Igor Periša
