REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2696/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz Z., , OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3832/2023-2 od 19. ožujka 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2130/2020-182 od 5. rujna 2023., na sjednici održanoj 27. kolovoza 2024.
r i j e š i o j e
Dopušta se tuženiku podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3832/2023-2 od 19. ožujka 2024. radi pitanja:
„Da li je sud prvog stupnja postupio nezakonito i nepravilno ako je odluku donio u roku 5,5 mjeseci u ovršnom postupku za koji je zakonom propisano da je sud dužan postupati hitno?“.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude citirane u izreci ove odluke, zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj se istom protivi i predlaže istog odbaciti.
3. Postupajući prema odredbama čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je ocijenio da su u pogledu pitanja naznačenog u izreci ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. alineja 1. ZPP.
4.1. Pobijanom odlukom zaključeno je u odlomku 19.:
„19.Stoga tužitelj kao ovrhovoditelj , po stavu ovog suda nije doprinio nastanku štete činjenicom što nije platio sudsku pristojbu odmah po sudskom pozivu za plaćanje jer navedeno nije pravna pretpostavka koja onemogućuje postupanje suda upravo slijedom prethodno citiranih zakonskih odredbi (čl. 13. OZ i čl. 9. st. 2. ZSP). To je razlog zbog kojeg se ne može prihvatiti tvrdnja žalitelja da bi za nepostupanje suda bilo odlučno plaćanje pristojbe pa nepostupanje suda zbog neplaćanja pristojbe u situaciji kada je između dana podnošenja prijedloga za ovrhu i dana otiskivanja štambilja na prijedlogu za ovrhu prošlo gotovo 6 mjeseci, ne može se smatrati zakonitim i pravilnim, što je u konačnici rezultiralo nastankom štete.“.
4.2. Dakle, drugostupanjski sud je pravnog pristupa da je odgovornost tuženika i zbog nezakonitog i zbog nepravilnog rada suca.
4.3. Ovaj sud je u više svojih odluka izrazio pravna shvaćanja da „Kao nezakoniti rad može se uzeti postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje postupanja u skladu sa zakonom i drugim propisom ili općim aktom. Nepravilan rad bi bilo činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.“ (Rev-2831/2013-2 od 31.listopada 2017., Rev- 1704/2009-2 od 6. travnja 2011.).
4.4. Isto tako Europski sud za ljudska prava (dalje: Sud) izrazio je u nekoliko odluka svoja shvaćanja, pa tako i u Sekul protiv Hrvatske:
„54. Sud ponavlja kako se izvršenje sudske pravomoćne presude treba smatrati sastavnim dijelom „suđenja” za potrebe članka 6. Konvencije (vidi predmet Burdov protiv Rusije (br. 2), no. 33509/04, odlomak 65., ECHR 2009). Međutim, kašnjenje u izvršenju presude može se opravdati u posebnim okolnostima (vidi predmet Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, odlomak 35., ECHR 2002-III), a pravo na „pristup sudu” ne nameće obvezu državi da izvrši svaku presudu parničnog karaktera bez uzimanja u obzir posebnih okolnosti predmeta (vidi predmet Sanglier protiv Francuske, br. 50342/99, odlomak 39., 27. svibnja 2003.). Sud primjećuje da se odgovornost države za ovrhu presude protiv privatne stranke ne proteže dalje od sudjelovanja državnih tijela u ovršnom postupku. Kada su nadležna tijela dužna djelovati s ciljem izvršenja presude, a tako ne postupaju, njihova neaktivnost može dovesti do odgovornosti države na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije (vidi predmet B. V. Greek-Catholic Parish protiv Rumunjske, br. 26270/04, odlomak 44., 19. studenoga 2013.).“.
4.5. Nadalje taj Sud izražava shvaćanja da „... država ima pozitivnu obvezu organizirati sustav za izvršenje konačnih presuda u sporovima između privatnih osoba koji je djelotvoran i u pravu i u praksi“ (Fuklev protiv Ukrajine, 2005., stavak 84.;)“ ...„ Do odgovornosti države stoga može doći ako tijela javne vlasti uključena u ovršni postupak ne pokažu potrebnu revnost ili čak spriječe ovrhu“ (Fuklev protiv Ukrajine, 2005., stavak 67.)
4.6. Isto tako izražena su shvaćanja da nerazumno dugo odlaganje izvršenja obvezujuće presude može dovesti do povrede Konvencije. Razumnost takvog odlaganja potrebno je utvrditi uzimajući u obzir posebice složenost ovršnog postupka, ponašanje podnositelja zahtjeva i ponašanje nadležnih tijela, te iznos i prirodu naknade koju je dosudio sud (Raylyan protiv Rusije, 2007., stavak 31.), zatim da cjelokupno razdoblje od devet mjeseci koliko je vlastima trebalo da izvrše presudu nije nerazumno s obzirom na okolnosti (Moroko protiv Rusije, 2008., stavci 43. – 45.), te da iako određeno odlaganje izvršenja presude može biti opravdano u posebnim okolnostima, odlaganje ne smije biti takvo da narušava bit prava parnične stranke na izvršenje presude (Burdov protiv Rusije, 2002., stavci 35. – 37.). Tako je Sud smatrao da odlaganje isplate naknade koju je dosudio sud od dvije godine i mjesec dana na prvi pogled nije u skladu s pretpostavkama Konvencije, osim ako postoje bilo kakve okolnosti koje ga opravdavaju (Burdov protiv Rusije (br. 2), 2009., stavci 73. – 76. i 83.).
5.1. Stoga je ovaj sud zaključio da je prijedlog tuženika osnovan jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st.1. ZPP koja određuje da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito:- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili - ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.
5.2. Ovdje se radi o pitanju koje su nižestupanjski sudovi u ovom sporu razmatrali i koje je važno za odluku u sporu. Uzimajući u obzir citirano shvaćanje ovog suda i shvaćanja Europskog suda za ljudska prava to pitanje se ukazuje i kao važno za razvoj prava u sudskoj praksi.
6. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP u svezi čl. 389.b st. 3. ZPP riješeno kao u izreci, pri čemu se na temelju te odredbe, za preostalo pitanje koje nije dopušteno uzima da je prijedlog povučen.
Zagreb, 27. kolovoza 2024.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Jadranko Jug
