REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1310/2021-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz Z., ., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u Z., i umješača N. s., Z., ., OIB: ..., protiv tuženika U. Z. f., Z., ., OIB: ... koga zastupa punomoćnik J. T., odvjetnik u Z., radi diskriminacije, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci, broj Gž R- 518/2016-2 od 4. srpnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, Pr- 8605/14-29 od 22. travnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2024.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da mu je povrijeđeno pravo na jednako postupanje jer mu tuženik od početka radnog odnosa – 1. kolovoza 2007. pa do donošenja odluke o otkazu 11. svibnja 2015. kada je donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu, nije mu dao posao iako je u tom vremenu zaposlio i dao posao većem broju trećih osoba, te da je od početka tužiteljevog položaja sindikalnog povjerenika kod tuženika, niti jednom s tužiteljem kao sindikalnim povjerenikom nije izvršio svoje zakonske obveze obavješćivanja, savjetovanja prije donošenja odluke i suodlučivanja i da je takvim postupanjem počinio diskriminaciju po više osnova – na osnovi članstva u sindikatu i društvenog položaja – osobito na osnovi tužiteljevog položaja sindikalnog povjerenika i ranijeg direktora Z. f. d.o.o. te da isto predstavlja uznemiravanje koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva tužitelja (toč. I izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku parnični trošak od 2.500,00 kn (toč. II izreke) dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška (toč. III izreke).
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) u kojoj postavlja dva pitanja za koja navodi da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni;
„- ako je kod poslodavca grupa radnika, od kojih su svi članovi jednog sindikata stavljena u nepovoljniji položaj u smislu članka 1. st.2. Zakona o suzbijanju diskriminacije u odnosu na sve druge radnike koji su članovi drugog sindikata,
- Ako je samo jedan od radnika iz grupe radnika koja je stavljena u nepovoljniji položaj podnio tužbu za utvrđenje diskriminacije i za zabranu i otklanjanje diskriminacije (članak 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije), smiju li se kao „osobe u usporedivoj situaciji“ po kojim se ravna je li u odnosu na tužitelja bilo diskriminacije, uzeti članovi grupe radnika od kojih su svi stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na preostale tuženikove radnike koji su članovi drugog sindikata?“
-„ako kod poslodavca djeluju dva sindikata i ako se sindikati nisu sporazumjeli o sindikalnom povjereniku koji će imati prava i obveze radničkog vijeća, može li diskriminaciju predstavljati poslodavčevo obrtimično savjetovanje samo s jednim od dva sindikalna povjerenika, a ignoriranje drugog sindikalnog povjerenika ili je u takvoj situaciji mogućnost postojanja diskriminacije od strane poslodavca, a na štetu jednog sindikalnog povjerenika potpuno isključena?“ Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.
4. Revizija nije osnovana.
5. Premda je tužitelj naznačio da podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP (tzv. izvanrednu reviziju), sukladno odluci Ustavnog suda RH br. U-III-1934/2019 od 28. listopada 2021., ovaj sud je reviziju tužitelja razmatrao kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, odnosno kao redovnu reviziju, ne zahtijevajući stoga od tužitelja da za postavljena pitanja (za koje sud tumači da predstavljaju pogrešnu primjenu materijalnog prava) dostavi i razloge za postavljena pitanja.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da ga je tuženik diskriminirao jer mu nije dao posao od kad se zaposlio kod njega pa do otkaza ugovora o radu premda je u međuvremenu druge radnike zapošljavao kao i zato što se nije s njim kao sindikalnim povjerenikom savjetovao ili tražio suglasnost za pojedine odluke.
7. Tijekom postupka utvrđeno je da je prije tuženika tužitelj bio u radnom odnosu kod Z. f. d.o.o. i to na radnom mjestu voditelja odjela prikazivanja filmova te da je odlukom direktora Z. f. d.o.o. od 2. prosinca 2005., odlučeno da tužitelj i radnici B. C., B. Š. i S. Š. više neće dolaziti na posao jer je poslodavac izgubio pravo na kinodvoranu K. u u Z. a u kojoj su navedeni radnici bili zaposleni. Također je utvrđeno da je osnivač tuženika Z. h. d.o.o. kojem je pripojen Z. f. d.o.o., da je po osnivanju tuženika (18. srpnja 2007.), tužitelj neraspoređen i da mu je (kao i ostalim radnicima iz K.) tuženik isplaćivao plaću sve dok mu nije prestao radni odnos jer u svojoj sistematizaciji nije imao radno mjesto „voditelja odjela prikazivanja filmova“. Nadalje, da je tužitelju 2005. ponuđen posao u Z. v. d.o.o. ali je to tužitelj odbio, tako da je sve do 11. svibnja 2015. nije dolazio na posao ali je dobivao plaću. Utvrđeno je da je uz tužitelja kod tuženika djelovao još jedan sindikalni povjerenik (i to Samostalni sindikat) i da između sindikata nije postignut sporazum koji će sindikalni povjerenik preuzeti prava i obveze radničkog vijeća.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski su sudovi zaključili da tužitelj nije bio diskriminiran na radnom mjestu jer ga tuženik nije različito tretirao od ostalih radnika iz K. koji radnici su također ostali bez posla i nisu bili raspoređeni, već su primali plaću. U odnosu na funkciju sindikalnog povjerenika sudovi ističu da se sindikati nisu sporazumjeli tko će preuzeti prava i obveze sindikalnog povjerenika pa stoga tuženik nije bio u obvezi obraćati se tužitelju kao sindikalnom povjereniku u postupcima savjetovanja i suodlučivanja.
9. Pitanja koja tužitelj postavlja u reviziji nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno njima tužitelj nije doveo u sumnju da bi materijalno pravo od strane nižestupanjskih sudova bilo pogrešno primijenjeno.
10. To stoga što se u prvom pitanju, osporavajući njime pravilnost materijalnog prava, polazi od pogrešne postavke, a to je da su se tužitelj i ostali radnici bili neraspoređeni jer su svi članovi istog sindikata, što je suprotno utvrđenju iz postupka da su tužitelj i ta grupa radnika ostali neraspoređeni jer su upravo oni radili u kinodvorani u K. koju dvoranu više nije bilo moguće koristiti za poslove koje su oni do tad obavljali, a tri radnika koja su nanovo primljena obavljaju poslove koje oni nisu mogli (posao producenta, dramaturga i koordinatora međunarodne suradnje). Dakle, njih je obilježila činjenica da su radili u prostoru koji se više nije mogao koristiti za poslove koje su oni radili, odnosno nestala su njihova radna mjesta a kod tuženika nije bilo odgovarajućih, jer ni sam tužitelj ne govori na koje je konkretno radno mjesto ga je tuženik mogao rasporediti, pri čemu je tužitelj odbio ponudu raditi unutar Z. H. u Z. v. d.o.o., dok su radnici B. C. i S. Š. prihvatili ponudu za posao u Međunarodnom centru za usluge u kulturi u vlasništvu Grada Zagreba), pa su zato bili neraspoređeni a ne zato što su članovi istog sindikata. Pri tom je bez utjecaja činjenica je li samo jedan od radnika podnio tužbu radi diskriminacije ili više njih.
11. U situaciji kad su tužitelj i ostali radnici koji su preuzeti iz dvorane koju tuženik više nije mogao koristiti za prikazivanje filmova, odnosno za obavljanje djelatnosti jednako tretirani na način da su cijelo vrijeme bili kući i primali plaću pri čemu su im se nudili poslovi u pravnim osobama koje potpadaju pod Z. h., koje ponude su prihvatila dvojica radnika (B. C. i S. Š.), dok tužitelj nije prihvatio ponudu a četvrta radnica je otišla u mirovinu – tad se ne može govoriti o nejednakom postupanju i diskriminaciji.
12. U odnosu na drugo postavljeno pitanje, kojim se također osporava pravilnost primjene materijalnog prava, za odgovoriti je da je pravo poslodavca s kojim će se sindikalnim povjerenikom savjetovati ako između više sindikalnih povjerenika nije postignut sporazum tko je će preuzeti prava i obveze radničkog vijeća. Pri tome je za istaknuti da je ravnatelj tuženika u svom iskazu naveo da se zbog činjenice da nije postignut sporazum, nije postojala obveza savjetovanja ni s jednim sindikalnim povjerenikom. Dakle, tuženik nije ni provodio savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom.
13. Iz navedenog proizlazi da je tuženik sukladno čl.20. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 - dalje: ZSD) dokazao da tužitelj nije bio diskriminiran.
14. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.
Zagreb, 27. kolovoza 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
