Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1325/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja I. Ć. iz Z., OIB:… i 2. tužitelja Z. Ć. iz B., OIB:…, oba zastupana po punomoćnici J. C. i dr. odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. C. i I. V. iz Z., protiv tuženika D. v. B.¹ iz B., OIB:…, zastupanog po punomoćniku J. B. i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. i partneri d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P- 829/2018-53 od 22. siječnja 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 27. kolovoza 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba 1. i 2. tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-829/2018-53 od 22. siječnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti 1. tužitelju I. Ć. iznos od 245.000,00 kn/ 32.517,09 €[1] sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude te da se naloži tuženiku isplatiti 2. tužitelju Z. Ć. iznos od 245.000,00 kn/ 32.517,09 € sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude (st. I.), kao i da se naloži tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak s pripadajućom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske odluke do isplate (st. II.). Pod točkom II. izreke 1. tužitelj i 2. tužitelji dužni su tuženiku nadoknaditi parnične troškove svaki u iznosu od po 25.300,00 kn/ 3.357,89 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 22. siječnja 2021. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žale se tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz trošak sastava žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava žalbene navode u cijelosti te predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev 1. tužitelja i 2. tužitelja radi naknade koristi za korištenje suvlasničkog dijela tužitelja za korištenje predmetnih posebnih dijelova i to mjesečno svaki u iznosu od 5.000,00 kn/ 663,61 € nekretnine u B., upisane u zk. ul. br. 2665 k.o. G. B., čk. br. 488/2 u razdoblju od prosinca 2014. do zaključno prosinca 2018. odnosno svaki u iznosu od ukupno 245.000,00 kn/ 32.517,09 €.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuju tužitelji. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda jasne razloge o tome zašto je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelji navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njihovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je predmetna nekretnina upisana u zk.ul.br. 2665 k.o. G. B. čk.br. 488/2 jednokatna stambeno-poslovna zgrada, jednokatna poslovna zgrada i dvor sa 933 m2 te su u B vlastovnici upisani kao suvlasnici 1. tužitelj I. Ć., 2. tužitelj Z. Ć. i D. Ć., svaki u 1/3 dijela, te da su isti kao suvlasnici svaki u 1/3 dijela upisani i na etažnim cjelinama:

1. Etažno vlasništvo (E-1) poslovni prostor br. 1 smješten u prizemlju postojeće kuće ukupne površine 116,26 m2,

2. Etažno vlasništvo (E-2) stambeni prostor br. 1 smješten u prizemlju postojeće kuće ukupne površine 37,29 m2,

3. Etažno vlasništvo (E-3) stambeni prostor br. 2 smješten na prvom katu i potkrovlju postojeće zgrade površine 256,01 m2,

4. Etažno vlasništvo (E-4) poslovni prostor br. 2 smješten u dvorišnoj zgradi (u naravi poslovna zgrada u izgradnji) ukupne površine 557,21 m2, dok tuženik ima Ugovor o zakupu s trećim suvlasnikom, D. Ć.;

- da je tuženik bio u posjedu dijela nekretnina iz zk.ul.br. 2665 k.o. G. B. i to cijele Etažne cjeline E-4 zajedno s igraonicom br.5 (kao dijelom Etažne cjeline E-3) s pripadajućim dijelom dvorišta, te dijela Etažne cjeline E-1 u naravi dvorana, koje je koristio kao poslovni prostor;

- da tuženik nije osporavao da je od veljače 2018. bio u posjedu i igraonice br.5 koja pripada etaži E-3 i to u onoj površini koju je ranije koristio i D. v. B.¹, te da 1. suvlasnički dio (E-1) u naravi kafić preuređen u dvoranu tuženik koristi tek od mjeseca veljače 2018., a da 4. suvlasnički dio (E-4) tuženik koristi temeljem pisanog ugovora sklopljenim sa suvlasnikom D. Ć., a 1. suvlasnički dio (E-1) temeljem usmenog ugovora s 1. tužiteljem kojemu suvlasnik D. Ć. plaća zakupninu u iznosu 2.000,00 kn mjesečno;

- da je tuženik zastupan po svom osnivaču A. D., zaključio 5. studenoga 2014. ugovor o zakupu poslovnog prostora s jednim od suvlasnika predmetne nekretnine i svih njenih etažnih dijelova, D. Ć., kojim je tuženik zakupio dio predmetne nekretnine opisan u ugovoru kao: "poslovni prostor koji se nalazi u B., a koji se sastoji od 750 m2 zatvorenog objekta i 500 m2 otvorenog igrališta" za obavljanje djelatnosti javne ustanove dječjeg vrtića kojoj je vlasnik A. D., za cijenu od 2.000,00 kn mjesečno;

- da su roditelji današnjih suvlasnika, D. i G. Ć., imali u predmetnoj nekretnini d. v. "B.¹" za poslovanje kojega su podigli kredite kod E. b. i koje nisu vratili pa je za iste nastao dug za koje je upisan teret na tim nekretninama u zemljišnim knjigama, a vrtić je zatvoren 2010.;

- da iz iskaza 1. tužitelja proizlazi da i dalje želi da tuženik (v.) i A. i D. Ć. koriste sve nekretnine, da vrtić i dalje posluje na njima, da nikada nitko nije tražio da oni iz istih isele, već samo želi da se podmiruje dug u vezi tereta na nekretnini i da se njemu plaća zakupnina, iako nije sporno da u vezi tih dogovora nikada ništa nije dogovarano u pisanom obliku;

- da iz iskaza 2. tužitelja proizlazi da mu je brat D. rekao da prostor u kojemu je nekada na toj adresi poslovao kafić, sada preuređen u dvoranu i da dvoranu koristi tuženik, pa iako ga nitko nije pitao za dopuštenje za korištenje toga dijela nekretnine, nije ništa prigovorio već je bratu D. rekao da mu je drago da vrtić dobro posluje, a nikada nije tražio od tuženika, od D. ni A. Ć. da prestanu koristiti nekretnine i da iz njih isele, a želio je jedino da se otplati dug koji tu nekretninu tereti;

- da iz iskaza zz tuženika K. B. proizlazi da prije nego je postala ravnateljica tuženika je bila u radnom odnosu na mjestu odgajatelja od 3. ožujka 2014. (datum početka poslovanja tuženika na nekretninama tužitelja), te joj je poznato da od tada pa nadalje tuženik neprekidno posluje na adresi B. osim što je dvoranu na istoj adresi (koja je ranije bila kafić i iz koje je samo uklonjen šank) koristio od početka veljače do kraja studenoga 2018. i za taj prostor nikakav ugovor o zakupu nije sklapan, već su joj A. i D. Ć. rekli da su u obitelji postigli dogovor i za korištenje dvorane po kojem osnovu A. Ć. uplaćuje na račun J. Š. Ć. iz njezinih privatnih sredstava iznos po 2.000,00 kn mjesečno. Također, proizlazi da tuženik nikada nije plaćao bilo kome ikakvu zakupninu, naknadu za korištenje nekretnine, a njoj se kao ravnateljici tuženika nikada nitko nije javljao radi iseljenja tuženika s tih nekretnina niti radi predaje u posjed nekretnine suvlasnicima;

- da na temelju suglasnih iskaza svjedoka D. Č., J. Š. Č., G. Ć., D. Ć., A. Ć., proizlazi da su 1. i 2. tužitelji dali i dopustili korištenje za potrebe poslovanja tuženika svih nekretnina koje su predmet postupka odnosno da je tuženik nekretnine koje su u suvlasništvu 1. i 2. tužitelja i D. Ć. koristio po dopuštenju i uz znanje svih suvlasnika i to etažnu cjelinu E-4 s dijelom E-3 (igraonica br.5) te pripadajućim dvorištem u cijelom utuženom razdoblju, a etažnu cjelinu E-1 (u naravi dvoranu) od ožujka pa barem do kraja studenoga 2018,) a da niti jedan od tužitelja nije od tuženika tužbom zahtijevao predaju u posjed nekretnina;

- da iz nalaza i mišljenja mjerničnog vještaka proizlazi da se dio nekretnine na koje se odnosi potraživanje tužitelja iz zk. ul. 2665 k.o. G. B. čk.br. 488/2 sastoje od etažnog vlasništva E-1 površine 93,41 m2, etažnog vlasništva E-3 površine 65,13 m2, etažnog vlasništva E-4 površine 557,21 m2 s pripadajućim dvorištem iza zgrade površine 271 m2.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da je do primitka tužbe tuženik bio u poštenom posjedu nekretnina jer nije imao razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, budući se do tada nalazio u posjedu nekretnina uz dopuštenje i znanje 1. i 2. tužitelja, a kako to proizlazi iz izvedenih dokaza. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelji ni u tužbi ne tvrde da bi bilo ugovoreno plaćanje kakve naknade ili zakupnine, niti da bi između stranaka bio sklopljen ugovor o zakupu, već tvrde da tuženik nekretnine koristi bez pravne osnove, a što proizlazi izričito i iz podneska tužitelja od 29. rujna 2020. u kojemu tužitelji sami navode da tuženik nije s tužiteljima zaključio ugovor o zakupu, a isto tako nije sporno da tuženik nikakvu zakupninu nikada nije platio tužiteljima, niti bilo kakvu naknadu banci (na ime zakupnine tužiteljima) pa ugovor o zakupu nije ni izvršavan, a temeljem čl. 4. st. 3. u vezi st. 2. i 1. Zakona o zakupu poslovnog prostora ("Narodne novine" br. 91/96, 124/97, 174/04), ugovor o zakupu koji nije sklopljen u pisanom obliku je ništav. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženikov posjed predmetnih nekretnina bio pošten od početka korištenja istih pa sve zaključno 3. prosinca 2018., tj. sve do prije dana kojega je tuženik u ovoj parnici primio tužbu 4. prosinca 2018. te kako prema čl. 164. st. 1. ZVDSP pošteni posjednik nije dužan dati naknadu za stvar koju je upotrebljavao i od nje imao koristi, to je tužbeni zahtjev za razdoblje od 1. prosinca 2014. do zaključno 3. prosinca 2018. neosnovan radi poštenog posjeda tuženika.

10. Nadalje, prvostupanjski sud za preostali dio utuženog razdoblja od 4.-31. prosinca 2018. zaključuje da je tuženikov posjed nepošten jer je tuženik primitkom tužbe zasigurno primio na znanje da se tužitelji protive besplatnom korištenju nekretnine, ali kako tužitelji niti prije podnošenja tužbe u posebnoj parnici, a niti u ovoj parnici nisu u tužbi uz zahtjev za isplatu postavili i tužbeni zahtjev radi predaje nekretnine u posjed 1. i 2. tužiteljima, već i sami tužitelji u iskazima tvrde da nikada od tuženika nisu ni tražili predaju nekretnina, to prvostupanjski sud zaključuje da 1. i 2. tužiteljima ne pripada pravo niti na naknadu koristi koju je tuženik ostvario posjedovanjem tih nekretnina, u smislu odredbi čl. 164. ni čl. 165. ZVDSP, slijedom čega prvostupanjski sud tužbeni zahtjev 1. i 2. tužitelja radi isplate u cijelosti odbija kao neosnovan te odlučuje kao pod toč. I. izreke pobijane presude.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. 12. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje tužitelji niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nisu uspjeli dovesti u sumnju, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 - dalje: ZVDSP), utvrdivši da je tuženik pošten posjednik, a samim time da je tužbeni zahtjev neosnovan.

13. Tužitelji žalbenim navodima osporavaju utvrđenja prvostupanjskog suda navodeći da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi čl. 164, i 165. st. 1. ZVDSP jer tuženik nije niti pošten posjednik, a niti je stvar u cijelosti nepromijenjenog oblika, odnosno očuvanog identiteta pa ako je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet, valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a prema kojoj je osoba koja je upotrijebila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist od upotrebe te stvari, bez obzira na svoje poštenje, odnosno nepoštenje.

14. Najprije valja reći da ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st 1. ZVDSP, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje. Takvo pravno shvaćanje je zauzeto na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 14. studenog 2013.

15. Dakle, kada neka osoba posjeduje tuđu stvar ili tuđi suvlasnički dio stvari, plaćanje vrijednosti postignute koristi u smislu odredbe čl. 1120. ZOO moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar uporabljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari. S druge strane, u situaciji kada nekretnina zbog uporabe nije promijenila svoj identitet, naknada koristi prosuđuje se prema odredbama čl. 164. i čl. 165. ZVDSP.

16. Tijekom postupka je utvrđeno da su još roditelji tužitelja D. i G. na predmetnim nekretninama na adresi B., … imali d. v. B.¹ za poslovanje kojega su podigli kredite kod E. b. i koje nisu vratili pa je za iste nastao dug za koje je upisan teret na tim nekretninama u zemljišnim knjigama, a vrtić je zatvoren 2010. Zatim je i sam 1. tužitelj u svom iskazu naveo da tuženik (D. v. B.² kojega su zajedno otvorili D. i A. Ć.) od ožujka 2014. koristi i nadalje i u vrijeme ovoga postupka cijelu etažu E-4 zajedno s igraonicom br. 5 na prvom katu, dakle cijelu površinu koju je ranije kao poslovni prostor koristio DV B.¹, s time da od veljače 2018. do kraja studenoga 2018. tuženik je za potrebe poslovanja koristio i dio nekretnine u prizemlju u kojemu je do 2017. poslovao kafić time da je tuženik taj kafić preuredio u dvoranu za djecu. Također, iz iskaza 2. tužitelja proizlazi da odmah od dogovora tuženik je počeo koristiti cijelu dvorišnu zgradu s ključem (nesporno E-4) i dvorištem te igraonicu br. 5 (nesporno dio E-3), da bi kasnije koristio i prostor u kojemu je nekada na toj adresi poslovao kafić, sada preuređen u dvoranu. Navedeno potvrđuje i iskaz K. B. koja je iskazala da od 2014. (datum početka poslovanja tuženika na nekretninama tužitelja), pa nadalje tuženik neprekidno posluje na adresi B., … osim što je dvoranu na istoj adresi (koja je ranije bila kafić i iz koje je samo uklonjen šank) koristio od početka veljače do kraja studenoga 2018.

17. Isto tako, da se radi o istom poslovnom prostoru kojeg je koristio i prijašnji d. v. "B.¹" potvrđuje i otac tužitelja G. Ć., a također i supruga 1. tužitelja J. Š. Ć. koja je iskazala da temeljem usmenog sporazuma tuženik je neprekidno od 1. ožujka 2014. u posjedu poslovnog prostora u kojemu je nekada ranije poslovao DV B.¹, a da je tuženik u posjedu prostora (kafića preuređenog u dvoranu) bio od veljače 2018. pa do prosinca 2018. Navedeno potvrđuje i iskaz 3. suvlasnika D. Č. koji je naveo da budući da je poslovni prostor stajao prazan i nekorišten četiri godine (od 2010. do 2014.), da su predložili da D. v. "B.²" počne poslovati na tim nekretninama, te su s tužiteljima dogovorili da će tuženik od ožujka 2014. na tim nekretninama poslovati bez plaćanja ikakve naknade ili zakupnine sve do trenutka dok ne počne poslovati punim kapacitetom od 100 djece.

18. Slijedom navedenog, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o stvari stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika, slijedom čega valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st 1. ZVDSP. Naime, da je stvar ostala nepromijenjenog oblika razvidno je, između ostalog, što se u istim prostorijama i prije tuženikovog posjeda vršila djelatnost vođenja d. v., samo je to bio dječji vrtić kog su vodili roditelji stranaka, a tuženik je ušao u isti posjed i nastavio istu djelatnost. Isto tako, protivno žalbenim navodima, prenamjena kafića u dvoranu, a koja je samo jedan manji dio prostora kojeg tuženik koristi za djelatnost d. v., a koji je uvijek bio poslovni prostor, predstavlja minornu adaptaciju (iz koje je uklonjen šaht kako proizlazi iz iskaza zz tuženika) zbog koje čitav prostor djelatnosti dječjeg vrtića sigurno nije izmijenio svoj identitet.

19. U odnosu na žalbene navode da tuženik nije pošten posjednik u smislu odredbe čl. 164. i 165. ZV-a jer je ustanova koja nije u nijednom trenutku dobila suglasnost tužitelja koristiti predmetnu nekretninu, a pogotovo bez naknade, ocijenjeni su kao neosnovani.

20. Tu valja reći da u parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Isto tako, pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari, a takva stav je prihvaćen na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 1. ožujka 2021.

21. Prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza i to posebno suglasnih iskaza svjedoka D. Č., J. Š. Č., G. Ć., D. Ć., A. Ć. i iskaza stranaka utvrdio da su 1. i 2. tužitelji dali i dopustili korištenje nekretnine za potrebe poslovanja tuženika i to svih nekretnina koje su predmet postupka odnosno utvrđeno je da je tuženik nekretnine koje su u suvlasništvu 1. i 2. tužitelja i D. Ć. koristio po dopuštenju i uz znanje svih suvlasnika i to etažnu cjelinu E-4 s dijelom E-3 (igraonica br.5) te pripadajućim dvorištem u cijelom utuženom razdoblju do prosinca 2018., a etažnu cjelinu E-1 (u naravi dvoranu) od ožujka pa barem do kraja studenoga 2018,) a da niti jedan od tužitelja nije od tuženika tužbom zahtijevao predaju u posjed nekretnina, kao niti bilo kakvu isplatu.

22. Tako, 1. tužitelj u svom iskazu navodi da i dalje želi da tuženik (v.) i A. i D. Ć. koriste sve nekretnine, da vrtić i dalje posluje na tim nekretninama, da nikada nitko nije tražio da oni iz istih isele, već samo želi da se podmiruje dug u vezi tereta na nekretnini i da se njemu plaća zakupnina, iako nije sporno da u vezi tih dogovora nikada ništa nije dogovarano u pisanom obliku, niti nije ništa plaćano dok 2. tužitelj u svom iskazu navodi da je bratu D. rekao da mu je drago da vrtić dobro posluje, a nikada nije tražio od tuženika, od D. ni A. Ć. da prestanu koristiti nekretnine i da iz njih isele, a želio je jedino da se otplati dug koji tu nekretninu tereti. Također i zz tuženika je izričito navela da tuženik nikada nije plaćao bilo kome ikakvu zakupninu, naknadu za korištenje nekretnine, a nikada nitko nije tražio iseljenje tuženika s tih nekretnina niti radi predaje u posjed nekretnine suvlasnicima.

23. Slijedom toga, neosnovano žalitelji ističu da tuženik nije pošten posjednik jer od osnivanja tuženika 2014. do podnošenja tužbe tuženik je bio u poštenom posjedu nekretnina, jer nije imao razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, budući se do tada nalazio u posjedu nekretnina uz dopuštenje i znanje 1. i 2. tužitelja, kao i bez plaćanja ikakve naknade za korištenje, slijedom čega tužitelji neosnovano tvrde da bi posjed tuženika bio nepošten, a i neosnovani su žalbeni navodi da je bio dogovor obitelji Ć. kako tuženik jedino i isključivo pod uvjetom plaćanja može koristiti predmetne prostore jer drugačije proizlazi iz provedenog dokaznog postupka.

24. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelji ni u tužbi nisu tvrdili da je bilo ugovoreno plaćanje kakve naknade ili zakupnine, a niti da bi između stranaka bio sklopljen ugovor o zakupu, već tvrde da tuženik nekretnine koristi bez pravne osnove, a što proizlazi izričito i iz podneska tužitelja od 29. rujna 2020. u kojemu tužitelji sami izričito navode da tuženik nije s tužiteljima zaključio ugovor o zakupu. Isto tako, utvrđeno je da tuženik nikakvu zakupninu nikada nije platio tužiteljima, niti bilo kakvu naknadu banci (na ime zakupnine tužiteljima) pa ugovor o zakupu nije ni izvršavan, a temeljem čl. 4. st. 3. u vezi st. 2. i 1. Zakona o zakupu poslovnog prostora ("Narodne novine" br. 91/96, 124/97, 174/04) ugovor o zakupu koji nije sklopljen u pisanom obliku je ništav, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

25. U svezi daljnjih žalbenih razloga valja reći da činjenica plaćanja ili neplaćanja za zakupnine jednom ili trojici suvlasnika ne utječe na zaključak da li tuženik koristi predmetni poslovni prostor uz suglasnost svih suvlasnika ili bez nje odnosno da li je tuženik pošten ili nepošten posjednik, a da je zaključak suda prvog stupnja kako su i tužitelji bili suglasni da tuženik posjeduje predmetni poslovni prostor točan ukazuje, između ostalog i činjenica da tužitelji nikad nisu zahtijevali od tuženika da im preda ovaj poslovni prostor u posjed ili suposjed, pa to čak ne traže ni sada, a kako je već navedeno. Ono što je bitno jest činjenica poštenja tuženikovog posjeda, u stvarnopravnom smislu, a nju je sud prvog stupnja pouzdano utvrdio za razdoblje do 3. prosinca 2018.

26. U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaze svjedoka te da ih nije prihvatio jer se ne slažu oko dogovorenog iznosa koji bi tuženik bio dužan plaćati na ime postojećih kredita, valja reći da se odnose na preocjenjivanje dokaza i iznošenja vlastitih stavova i razmišljanja, na što žalitelji nisu ovlašteni jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost jer je logično i životno uvjerljivo da su tužitelji dopustili bratu i njegovoj supruzi da pokušaju poslovanjem DV B.² ostvariti prihode pomoću kojih bi se prikupio novac da se cijela nekretnina oslobodi tereta.

27. Također, u odnosu na žalbene navode da se ničim ne dokazuje plaćanje 1. tužitelju na ime zakupnine dvorane iznosi od 2.000,00 kn, valja reći da iz iskaza supruge 1. tužitelja proizlazi da je na njen račun A. Ć. uplatila u ožujku, travnju, svibnju i lipnju 2018. po 2.000,00 kn mjesečno, a u srpnju 2015. još 5.000,00 kn (dakle ukupno 13.000,00 kn), slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

28. Slijedom navedenog, kako je tuženikov posjed predmetnih nekretnina bio pošten od početka korištenja istih pa sve zaključno 3. prosinca 2018., tj. sve do prije dana kojega je tuženik u ovoj parnici primio tužbu 4. prosinca 2018. (dostavnica na listu 45 spisa), to je tužbeni zahtjev za razdoblje od 1. prosinca 2014. do zaključno 3. prosinca 2018. neosnovan radi poštenog posjeda tuženika, u smislu odredbe čl. 164. st. 1. ZVDSP prema kojoj pošteni posjednik nije dužan dati naknadu za stvar koju je upotrebljavao i od nje imao koristi.

29. Nadalje, u odnosu na preostali dio utuženog razdoblja od 4. do 31. prosinca 2018. prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada se pozvao na odredbu čl. 165. ZVDSP, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odlučiti na jednak način.

30. Naime, tužitelji kao suvlasnici nekretnine ovlašteni su izvršavati suposjed nekretnine i na način da trećoj osobi prepuste nekretninu u isključivi posjed sukladno odredbi čl. 42. ZVDSP.

31. Iz provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da su tužitelji dopustili tuženiku posjedovanje i korištenje nekretnine za potrebe poslovanja tuženika pa kako takvu odluku o korištenju nisu opozvali, a niti su izrazili volju za posjedovanjem spornih dijelova nekretnine, već upravo suprotno, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, to se tuženik u odnosu na tužitelje niti u ovom razdoblju do 31. prosinca 2018. ne može smatrati nepoštenim posjednikom, slijedom čega se u odnosu na vraćanje koristi ne može primijeniti odredba čl. 165. ZVDSP.

32. Odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova tuženiku, koji je u cijelosti uspio u sporu.

33. Zbog navedenih razloga valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

34. Tužiteljima nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

35. Zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka. (čl. 155. st. 1. ZPP ).

U Zagrebu 27. kolovoza 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat, v.r.