REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3463/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. S. K., OIB ... iz R., ..., 2. R. K., OIB ... iz R., ... i 3. A. K., OIB ... iz R., ..., svi zastupani po punomoćniku D. M., odvjetniku u N., protiv tuženika A. B. d.d. Z., ..., OIB ..., zastupanog po punomoćnici M. R., odvjetnici u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-230/2024-4 od 7. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-409/2021-36 od 19. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 27. kolovoza 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na prvo, drugo i treće naznačeno pitanje.
II. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na četvrto naznačeno pitanje.
III. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-230/2024-4 od 7. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-409/2021-36 od 19. kolovoza 2022.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je naznačio četiri pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer nalazi da je riječ o pravnim pitanjima o kojima pobijana odluka odstupa od prakse revizijskog suda, a postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Za četvrto pitanje tuženik nije naznačio razloge važnosti.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja se odnose na način utvrđivanja nepoštenosti ugovornih odredbi, nepoštenost stjecatelja, ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te na prekid zastare nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda (tako u Rev- 308/2022 od 19. travanja 2022., Rev-2245/2017 od Revt 249/14 od 9. travnja 2015., Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev 3142/18-2 od 19. ožujka 2019.), a ne radi se o pravnim pitanjima u pogledu kojih bi trebalo preispitati sudsku praksu.
4. Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješeno kao u točki I. izreke odluke.
5. U odnosu na četvrto pitanje predlagatelj se nije pozvao niti na jednu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, niti višeg suda u kojima bi bilo izneseno pravno shvaćanje o navedenim pitanjima koje bi bilo drugačije od shvaćanja iznesenog u predmetnoj odluci odnosno predlagatelj nije jasno naznačio razloge važnosti za pitanje koje postavlja u smislu čl. 387. ZPP stoga se ne radi o važnom pitanju za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Stoga je valjalo sukladno čl. 389.a st. 3. ZPP u smislu čl. 385.a ZPP odbaciti prijedlog tuženika za dopuštenje revizije kao u točki II. izreke.
6. Tuženik je u prijedlogu naveo i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Međutim, tuženik nije obrazložio u čemu bi se smatralo da je eventualna pogrešna primjena postupovnog i materijalnog prava osobito teške naravi (niti sud u obrazloženom nalazi da bi se o takvoj povredi, takve naravi i intenziteta radilo), a osobito niti određeno ne obrazlaže u čemu bi se konkretno sastojala povreda spomenutog Ustavom zajamčenog prava. Dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka odnosno osobito teškom povredom materijalnog prava bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo. Treba reći da judikatura Europskog suda za ljudska prava naznačuje kako se razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji (primjerice u predmetu Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske, broj zahtjeva 13279/05, presuda od 20. listopada 2011.). Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske prakse koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Konvencijom zajamčeno pravo na pravično suđenje.
7. Slijedom iznesenog u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom III. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 27. kolovoza 2024.
Predsjednica vijeća:
Marina Paulić, v.r.
