REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-119/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Margaretić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice SĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Daniela Jurić, odvjetnica u Splitu, radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž- 880/2023-3 od 11. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4004/2019 od 23. siječnja 2023., u sjednici održanoj 27. kolovoza 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na postavljeno pravno pitanje.

II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-880/2023-3 od 11. svibnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4004/2019 od 23. siječnja 2023. Prijedlog je podnesen zbog pravnog pitanja za koje podnositeljica navodi da je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to neujednačene prakse revizijskog suda. Pored toga, predlagateljica smatra da su joj povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje i na mirno uživanje imovine (vlasništva), pa dopuštenje revizije traži i po toj osnovi.

Naime, u ukidnoj odluci revizijskog suda broj Rev-1455/2015 od 9. travnja 2019. donesenoj u ovom postupku koja je prethodila pobijanoj presudi izraženo je pravno shvaćanje koje su nižestupanjski sudovi upravo slijedili, a koje glasi: „Teret dokazivanja nije uvijek na tužitelju. Tužitelj je dužan dokazati činjenice koje su stvarna osnova tužbe, a tuženik istinitost svojih navoda ili prigovora (članka 221.a ZPP). Teret dokazivanja da je predmetni stan otkupljen samo sredstvima oca stranaka - u ovome je slučaju prema tim okolnostima ipak ležao na onoj strani koja to i tvrdi - tuženici.“ Predlagateljica nalazi da je ovo pravno shvaćanje, a time i pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda jer ga ona slijedi, suprotno pravnim shvaćanjima zauzetim u odlukama revizijskog suda broj Rev-2809/2015 od 3. srpnja 2018., Rev-1276/2006 od 21. veljače 2007. prema kojem :"Zakonska presumpcija iz članka 253. stavak 1. ObZ prema kojoj su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj imovini (ako nisu drugačije ugovorili)odnosi se samo na udjel u stjecanju bračne stečevine, pa da stoga zaključak o tome predstavlja li neka nekretnina zajedničku imovinu odnosno bračnu stečevinu treba dokazati onaj koji to tvrdi, a to je u pravilu tužitelj".

2. Pitanje koje je tuženica naznačila u prijedlogu glasi:

Na kojoj parničnoj stranci leži teret dokaza predstavlja li imovina stečena tijekom trajanja braka bračnu stečevinu, onome tko tvrdi da predstavlja ili onome tko tvrdi da ne predstavlja bračnu stečevinu?

3. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženice za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravno pitanja naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i ne opravdava intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

1.1. Time što je prethodno bila donesena pravomoćna i ovršna presuda prvostupanjskog suda broj P2-4769/2010 od 25. studenoga 2013. kojom je bio odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da u ostavinu iza smrti pokojnog oca stranka ne ulazi ½ dijela predmetnog stana, a nakon čega je doneseno pravomoćno i ovršno rješenje o nasljeđivanju prvostupanjskog suda broj O-6762/2015 od 31. svibnja 2016. kojim je tuženica utvrđena nasljednicom predmetnog stana za cijelote ishodila uknjižbu svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Tek nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske u postupku revizije ukinuo citiranu presudu prvostupanjskog suda i predmet vratio na ponovo suđenje tom sudu nakon čega je donesena pobijana preuda.

5. Naime, u skladu s odredbom članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

6. Prema ocjeni revizijskog suda, naznačeno pravo pitanje nema potrebno obilježje važnosti zbog kojeg bi valjalo tuženici dopustiti reviziju. Naime, tužitelj je utemeljio tužbu na tvrdnji da predmetna nekretnina predstavlja bračnu imovinu stranaka stečenu radom tijekom trajanja bračne zajednice u jednakim dijelovima. Kako je riječ o stanu na kojem su prednici stranaka, njihovi roditelji, bili sunositelji stanarskog prava, kojeg je, uz suglasnost majke, otkupio njihov otac i kako je tužitelj u postupku dokazao da je otac stranaka stan otkupio sredstvima iz zajedničke štednje s majkom stranaka te da su roditelji stranaka u jednakim dijelovima stekli pravo vlasništva predmetnog stana, sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i utvrdili da polovica predmetnog stana ne ulazi u ostavinu pokojnog oca stranaka. Tuženica je tijekom postupka tvrdila da je otac otkupio stan sredstvima svoje posebne imovine pri čemu da je riječ o novčanim sredstvima koje je ona dala svome ocu u svrhu otkupa stana. Međutim, navedenu činjeničnu tvrdnju tuženica nije dokazala, a sudovi su dali detaljne razloge zbog kojih nisu prihvatili dokaze koji su govorili u tom pravcu, jednako kao što su dali detaljne razloge koji su govorili u prilog tužiteljevoj tvrdnji da je stan otkupljen zajedničkim sredstvima prednika stranaka. Iz navedenog slijedi da su sudovi dali odgovor na naznačeno pitanje.

7. Suprotno navodima predlagateljice, postupanje sudova u vezi s ocjenjivanjem dokaza nije suprotno praksi revizijskog suda niti je praksa revizijskog suda po tom pitanju neujednačena.

To stoga što i prema praksi revizijskog suda na koju ukazuje predlagateljica kao razloge zbog kojih bi joj trebalo dopustiti reviziju (odluke broj Rex-1051/2016-2 od 29. travnja 2020., Rev-1276/2006 od 21. veljače 2007. i Rev-2809/2015 od 3. srpnja 2018.), jednako kao i prema praksi revizijskog suda koju su slijedili sudovi u donošenju pobijane presude (Rev-1455/2015-2 od 9. travnja 2009., Rev-1762/2014-2 od 28. veljače 2018.), teret dokazivanja u parnici, čak i ako u pravilu leži na tužitelju, ipak nije uvijek na tužitelju, a je li na tužitelju ili na tuženiku, ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. U tom je smislu praksa revizijskog suda stabilna i dosljedna. Tako je, primjerice, u presudi broj Rev-4176/2019-2 od 10. listopada 2023. izraženo pravno shvaćanje prema kojem "teret dokazivanja snosi stranka za koju je utvrđenje o postojanju neke činjenične pretpostavke, prema normama primjenom kojih treba donijeti odluku, povoljno u smislu da o tom postojanju ovisi njezin uspjeh slijedom čega ta stranka snosi rizik neuspjeha da se određena pravno relevantna činjenična pretpostavka ne utvrdi na zahtijevanoj razini utvrđenosti".

7.1. U konkretnom je slučaju revizijski sud u ukidnom rješenju broj Rev-1455/2015-2 od 9. travnja 2019. donesenom upravo u ovom postupku detaljno razjasnio zbog čega je na tuženici u okolnostima konkretnog slučaja teret dokaza pravno odlučne činjenice da je otac stranaka sredstvima svoje posebne imovine otkupio predmetni stan. S druge strane, revizijske odluke na koje predlagateljica ukazuje kao razloge zbog kojih smatra da bi joj trebalo dopustiti reviziju nisu donesene u istim činjeničnim okolnostima, već u okolnostima rasprave o pitanju pravnog domašaja odredbe članka 253. Obiteljskog zakona prema kojoj su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini (ako nisu drukčije ugovorili) pri čemu je izraženo stajalište da se to odnosi samo na udjel u stjecanju bračne stečevine, pa da stoga činjenice za zaključak o tome predstavlja li neka nekretnina zajedničku imovinu odnosno bračnu stečevinu treba dokazati onaj koji to tvrdi, a to je u pravilu tužitelj. I u ovoj je parnici tužitelj upravo to tvrdio i dokazao, dok je tuženica tome suprotstavila suprotnu činjeničnu tvrdnju koju, međutim, nije dokazala u stupnju izvjesnosti kao zahtijevanoj razini utvrđenosti, a upravo to je imalo za posljedicu njezin neuspjeh u parnici.

8. Utoliko nisu ostvarene pretpostavke iz članka 385.a stavka 1. ZPP za dopuštenje revizije, pa je prijedlog tuženice u odnosu na postavljeno pravno pitanje valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i odlučiti kao u točki I. izreke.

9. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim ni da su joj tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje i mirno uživanje imovine (vlasništva) zajamčeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) te člankom 29. stavkom 1. i člankom 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustava RH).

10. Naime, odredba članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. stavka 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima svakoj stranci bilo omogućeno izjasniti se o navodima protivne stranke, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz priloženih nižestupanjskih presuda je, k tome, razvidno da su sudovi u svojim presudama odgovorili na sve odlučne navode tuženice i posebno izložili razloge zbog kojih smatraju zašto je na tuženici bio teret činjenične pretpostavke koju je ona istakla. U tom su smislu presude sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tuženica nije imala pravično suđenje.

11. Isto se donosi i na temeljno ljudsko pravo na mirno uživanje imovine jer tuženica nije učinila vjerojatnim da odluke nižestupanjskih sudova predstavljaju neosnovano zadiranje niti miješanje u to njezino pravo. Tuženica nalazi da joj je ovo pravo povrijeđeno time što se ona upisala kao vlasnica za cijelo predmetne nekretnine na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o nasljeđivanju prvostupanjskog suda broj O-6762/2015 od 31. svibnja 2016. koje je doneseno nakon što je u ovom postupku tužbeni zahtjev tužitelja bio odbijen (odlukom prvostupanjskog suda broj P2- 4769/2010 od 25. studenoga 2013. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžst-31/2014-2 od 4. veljače 2015. koja je kasnije ukinuta rješenjem revizijskog suda broj Rev-1455/2015-2 o 9. travnja 2019.). Međutim, tuženici je bilo poznato da je tužitelj podnio reviziju protiv te drugostupanjske odluke, a mogućnosti odlučivanja u revizijskom postupku koje uključuju i ukidanje pravomoćne presude, su predvidive jer su propisane zakonom (članak 394. ZPP). Jednako su tako predvidivi i učinci pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, uključujući i iznimke od pravila vezanosti pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju osoba koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi jer su propisane odredbom članka 232. stavka 5. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19). Utoliko donošenje nove odluke drugačijeg sadržaja od prvotne, a koja je nova odluka donesena u skladu s uputama najvišeg suda danoj u cilju osiguranja pravilnog suđenja, po ocjeni revizijskog suda, ne ukazuje na vjerojatnost povrede prava na mirno uživanje imovine (vlasništva), kao ni na ugrožavanje pravne sigurnosti niti vladavine prava jer je takva odluka u okolnostima konkretnog slučaja za tuženicu mogla biti predvidiva.

12. Stoga ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. noveliranog ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije.

13. U takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 27. kolovoza 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil