REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-962/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. K. iz T., OIB …, kojega zastupa punomoćnik J. B. odvjetnik u N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo …, OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-5/2022-2 od 7. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-16/17 od 24. ožujka 2022., u sjednici održanoj 27. kolovoza 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se točka I. presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-5/2022-2 od 7. srpnja 2022. u dijelu u kojem je potvrđena točka I. presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr- 16/17 od 24. ožujka 2022. i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-16/17 od 24. ožujka 2022. pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u presudi Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-5/2022-2 od 7. srpnja 2022., u dijelu točke I. izreke kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-16/17 od 24. ožujka 2022. u točki IV. izreke i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-16/17 od 24. ožujka 2022. u dijelu pod točkom IV. izreke i predmet se vraća prvostupanjskom sudu u tom dijelu na ponovno odlučivanje.

II. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije, ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženica isplati iznos od 262.275,45 kuna sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos kako je to pobliže opisano u točki I. izreke, pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 103.502,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano pod točkom II. izreke prvostupanjske presude, pod točkom III. izreke odbijen je eventualni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto dodatku na plaću, a pod točkom IV. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke žalbe stranaka odbijene su kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanim točkama I., II. i IV., dok je pod točkom II. izreke određeno da se strankama ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3474/2023-2 od 21. veljače 2024., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-5/2022-2 od 7. srpnja 2022. zbog sljedećih pravnih pitanja:

"1. Primjenjuje li se na tužitelja, kao službenika pomorske policije, definicija radnog vremena iz odredbe čl. 42. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/2012),

2. Može li se odmorom smatrati vrijeme provedeno na radnom mjestu na raspolaganju poslodavca u aktivnom dežurstvu, zanemarujući jasnu zakonsku definiciju radnog vremena?

3. Može li sud, temeljem čl. 154. Zakona o parničnom postupku, odrediti da svaka strana snosi svoje troškove postupka, u situaciji kada je tužitelj u cijelosti uspio s eventualnim tužbenim zahtjevom, pa čak niti dosuditi trošak vještačenja koji se uvijek priznaje u troškove postupka, zanemarujući uspjeh tužitelja u postupku u pogledu osnove i u pogledu visine od 100%, odnosno pripada li tužitelju pravo na cjelokupan trošak u situaciji kada je u cijelosti udovoljeno drugom odnosno eventualnom zahtjevu tužitelja?''.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju u odnosu na pravna pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu tako da prihvati glavni tužbeni zahtjev ili da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je djelomično osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP/2019) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade razlike plaće iz osnova neplaćenog prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanima te noćnog rada za razdoblje od travnja 2011. do kraja prosinca 2013.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj zaposlenik tuženice, odnosno policijski službenik MUP-a Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje pomorske policije Z.,

- da je sustav rada tužitelja organiziran na način da se isti upućuje na višednevne službe nadzora državne granice na moru,

- da je tužitelj tijekom dana imao i vrijeme za odmor i spavanje od 8 sati dnevno,

- da su prekovremeni sati izračunati tako da je utvrđeno vrijeme provedeno na brodu i da je od tog vremena oduzet redovni rad i sati odmora, a ostatak vremena provedenog na brodu je podijeljen tako da je polovica vremena utvrđena kao stvarno obavljeni rad, a polovica kao odmor.

10. Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su ocijenili da se obračun djelatniku, koji je boravio više dana na brodu po 24 sata, vrši na način je utvrđeno vrijeme provedeno na brodu i od tog vremena je oduzet redovni rad, oduzeti su sati odmora, a ostatak vremena provedenog na brodu je podijeljen tako da je polovica vremena utvrđena kao stvarno obavljeni rad, a polovica kao odmor pozivom na odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Zbog toga su sudovi prihvatili podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev tužitelja, a odbili su njegov glavni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao isplatu za sve vrijeme provedeno na brodu koje se ima smatrati radnim vremenom i koje mu ima biti plaćeno bez umanjenja od 8 sati na ime odmora. Pri tome podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev prihvaćen je u pretežnom dijelu, a nije prihvaćen samo u neznatnom dijelu koji se odnosi na odbijanje zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto dodatku na plaću.

11. S obzirom na pitanja u odnosu na koja je dopuštena revizija i s obzirom na razloge zbog kojih je tužitelj dijelom odbijen s glavnim tužbenim zahtjevom sporno je pripada li tužitelju plaća i za onaj dio boravka na brodu za vrijeme kada je imao dnevni odmor makar je i dalje boravio na brodu kao i pitanje parničnog troška kada je prihvaćen podredni (eventualno kumulirani), a odbijen glavni tužbeni zahtjev. 12. Odredbom čl. 42. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14, 130/23 - dalje: ZR/09) propisano je:

"Članak 42.

(1) Radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

(2) Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac.

(3) Vrijeme pripravnosti i visina naknade za istu uređuje se ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom.

(4) Vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra se radnim vremenom, neovisno o tome da li ih obavlja u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik."

13. Prema odredbi čl. 43. st. 2. i 3. ZR puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno, a ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, nije određeno radno vrijeme, smatra se da je puno radno vrijeme četrdeset sati tjedno.

14. Prema odredbi čl. 33. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj 34/11) policijski službenik dužan je i izvan radnog vremena odazvati se pozivu nadređenog rukovoditelja radi poduzimanja mjera i radnji za obavljanje neodgodivih poslova i zadaća (stavak 1.), policijski službenik dužan je po nalogu nadređenog rukovoditelja poslove obavljati duže od punog radnog vremena (stavak 2.), a u slučaju iz stavka 1. i ovoga članka policijskom službeniku pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru (stavak 3.).

15. Odredbom čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12 - dalje: KU) propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150 %, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz stavka 1. međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a st. 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi čl. 41. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

16. Odredbom čl. 257. ZR propisano je da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor (stavak 1.). Kolektivni ugovor obvezuje i sve osobe koje su pristupile kolektivnog ugovoru te sve osobe koje su naknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru (stavak 2.).

17. Ovaj sud je u odluci poslovni broj Revr-1085/13 od 25. siječnja 2017. glede istovrsnog pitanja zauzeo pravno shvaćanje kako slijedi:

"Osporavajući shvaćanje nižestupanjskih sudova tuženica u reviziji, u bitnom, postavlja pitanje može li se tužitelju sve vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu nakon redovnog radnog vremena priznati kao prekovremeni rad.

Navodi da je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda te se poziva na odluku broj Revr-753/09- 2 od 17. studenoga 2009.

Ovaj sud je ocijenio da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog navedenog pitanja, sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u odluci broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.). Naime, životno je i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.".

18. S obzirom na to da se na isto pitanje ima primijeniti isti propis (Zakon o radu) to se reafirmira pravno shvaćanje kao u odluci poslovni broj Revr-1085/13 slijedom čega tužitelj nema pravo na naknadu za vrijeme provedeno na brodu izvan stvarno odrađenih sati rada, makar ne može napustiti mjesto rada.

19. Zbog pozivanja tužitelja na niz odluka suda EU valja reći da ti navodi nisu od značaja jer sukladno pravnom shvaćanju istog tog suda u predmetu C-630/17 od 14. veljače 2019 / Anica Milivojević protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen,/ zauzeto je pravno shvaćanje:

"42. Doista, kao što to proizlazi iz članka 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2013., L 300, str. 22.), odredbe izvornih Ugovora, među ostalim članci 56. i 63. UFEU-a, obvezujuće su za Hrvatsku od dana njezina pristupanja pa se stoga one primjenjuju na buduće učinke situacija nastalih prije pristupanja (vidjeti analogijom presudu od 29. siječnja 2002., Pokrzeptowicz-Meyer, C-162/00, EU:C:2002:57, t. 50.).".

20. Prema tome na odnose koji su nastali prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, na odnose koji su nastali prije pristupanja, dakle prije 2. srpnja 2013. nema mjesta primjeni propisa EU pa time niti tumačenja obveza u svjetlu propisa EU.

21. Jednaka pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama ovog suda broj: Rev- 487/2023-2 od 22. studenog 2023., Rev-400/2022-2 od 11. siječnja 2024., Rev- 908/2023-2 od 30. travnja 2024.).

22. U odnosu na prijedlog tužitelja da se ovaj sud obrati Sudu Europske unije s pitanjima kako ih je tužitelj naveo u reviziji valja reći da ovaj sud ne smatra potrebnim obraćati se Sudu Europske unije radi odgovora na postavljena pitanja s obzirom na postojanje shvaćanja revizijskog suda i stabilne sudske prakse ovoga suda o postavljenim pitanjima.

23. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. st. 1. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

24. U odnosu na reviziju kojom se pobija dio odluke o parničnom trošku valja reći da nižestupanjski sudovi odluku o parničnom trošku temelje na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP s obzirom na to da su stranke uspjele u približno jednakim dijelovima. Drugostupanjski sud to obrazlaže time da tužitelj nije uspio u cijelosti, jer glavni zahtjev predstavlja vrijednost predmeta spora (jedan zahtjev), a s njime da tužitelj nije uspio već je uspio u odnosu na svoj drugopostavljeni zahtjev pa kada se uzmu u obzir uspjesi stranaka u odnosu na tužiteljeve novčane zahtjeva za isplatu koji predstavljaju glavnu stvar (odbijanje zahtjeva za isplatu iznosa od 262.275,45 kuna, a prihvaćanje zahtjeva za isplatu iznosa od 103.502,50 kuna) sud ocjenjuje da su stranke uspjele u približno jednakim dijelovima.

25. Odredba čl. 154. ZPP-a, glasi:

"Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama.

Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

Neovisno o pravilima iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, sud može odrediti da jedna stranka naknadi drugoj stranci pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovoga Zakona.

Ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovoga Zakona.

Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz članka 153. stavka 5. ovoga Zakona podmirivati jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret sredstava suda.".

26. S obzirom na sadržaj postavljenoga pitanja, zbog kojega je revizija dopuštena, proizlazi da je sporno ima li tužitelj pravo na naknadu parničnih troškova primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom na njegov uspjeh u postupku s evenutalno postavljenim tužbenim zahtjevom.

27. Prilikom odlučivanja o reviziji tužitelja, prvenstveno je potrebno ocijeniti koji je uspjeh tužitelja u sporu, s obzirom na činjenicu da tužitelj nije uspio s glavnim postavljenim tužbenim zahtjevom nego s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom. Nadalje, bitno je za naglasiti, da u pogledu cijelog odbijenog dijela glavnog tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi postupka u odnosu na prihvaćeni podredno postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga je, neprihvatljivo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova iz kojega bi proizlazilo da su stranke uspjele u sporu, u približno jednakim dijelovima.

28. Tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, kada je sud jednom odlukom odlučio o oba postavljena zahtjeva, no samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na dio tužbenog zahtjeva s kojim je uspio u postupku (a to je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev) i samo za radnje koje su bile potrebne za odluku u tom smislu. To je ujedno odgovor na postavljeno pravno pitanje za koje je dozvoljeno podnošenje revizije.

29. Jednako pravno shvaćanje zauzeto je i u rješenju ovoga suda poslovni broj Rev- 267/2024-2 od 27. ožujka 2024., Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. i u rješenju ovoga suda poslovni broj Rev-623/2023-2 od 25. listopada 2023.

30. Budući da su nižestupanjski sudovi zauzeli pogrešno pravno shvaćanje u vezi naknade parničnih troškova, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

31. S obzirom na to da, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nižestupanjski sudovi nisu ocjenjivali visinu troškova tužitelja za radnje potrebne za odluku o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, to nema uvjeta za preinaku odluke o troškovima postupka, slijedom čega je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a, valjalo ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (točka I. izreke ovoga rješenja).

32. Odluka o troškovima revizijskog postupka, donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke ovoga rješenja).

Zagreb, 27. kolovoza 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.